Poslovni broj: Usž-1633/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, Jurja Dalmatinca 6, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1102/2024-11 od 11. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1102/2024-11 od 11. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/23-01/204, urbroj: 513-04-23-2 od 30. studenoga 2023. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 30. studenoga 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/22-01/3, urbroj: 513-07-01-23- 21 od 17. travnja 2023. kojim je tužitelju utvrđen manje obračunat porez na dohodak i prirez porezu na dohodak za 2018., 2019. i 2020., sve u iznosima kako je navedeno u izreci prvostupanjskog rješenja.

3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga te ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojih razloga nije došlo do povrede postupka u ponovljenom nadzoru, na što je tužitelj prigovarao svojom upravnom tužbom, jer je nakon poništenja prvostupanjskog rješenja trebao biti proveden postupak kao da cjelokupni postupak nadzora nije bio niti proveden, a sve pozivom na odredbu članka 115. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku kojim je propisano da se poništavanjem poništavaju sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo. Ističe kako u ponovnom postupku tužitelju, odnosno njegovom opunomoćeniku, nije dostavljena obavijest o poreznom nadzoru, a što je trebalo biti učinjeno sukladno članku 120. stavku 1. Općeg poreznog zakona. Smatra da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama postupajući time protivno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te nije odgovorio na sve tužbene navode i žalbene prigovore. Također, odbijeni su i svi dokazni prijedlozi tužitelja, posebno oni koji dokazuju relevantne činjenice visine početnog stanja imovine, a o čemu sud nije dao argumentirane razloge. O izvođenju dokaza financijskim vještačenjem sud je pogrešno utvrdio da bi tužitelj smatrao da se radi o primjeni prava, dok je kod izjave majke poklonio vjeru diskrecijskoj ocjeni poreznog tijela. Ističe da se činjenično stanje nije niti utvrđivalo u postupku pred upravnim sudom, stoga je ono u cijelosti pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naglašava da je uz tužbu bila priložena i žalba tužitelja s detaljnom analizom temeljenoj na dokumentaciji koja ukazuje na činjenicu da je majka tužitelja na dan 31. prosinca 2017. raspolagala imovinom te je mogla dati sinu iznos od 40.000,00 eura, što je i potvrdila svojim svjedočenjem. Također, upućuje na činjenicu da je porezno tijelo tretiralo isplate depozita kao izdatke, a ne kao primitke (gotovinu), što apsolutno ne odgovara istini i ne mora se posebno objašnjavati. Tužitelj ističe da je bilo bitno saslušati ga u postupku pred sudom, kao i njegovu majku te predložene svjedoke, a sve na okolnosti koje su se dogodile tijekom tih godina. Tužitelj se već u tužbi pozvao na kaznenopravnu narav instituta nerazmjera jer se tužitelju nameću, odnosno utvrđuju dodatne porezne obveze, stoga je nužno da mu se omogući učinkovita zaštita prava na obranu, poput prava predlaganja dokaza usmjerenih na opovrgavanje činjeničnih navoda sadržanim u pobijanim upravnim aktima. Ističe da u ovom postupku nije utvrđena činjenica visine početnog stanja imovine, nisu uzeti u obzir bilo koji primici i darovanja usprkos izjavama darovatelja te su počinjeni pogrešni obračuni. Također, navodi da je porezno tijelo odlučivalo isključivo temeljem vjerodostojne dokumentacije, odnosno one dokumentacije koju je ono smatralo vjerodostojnom, međutim, smatra kako bi sudovi trebali suditi temeljem slobodne ocjene dokaza, koja se proteže i na upravne sudove. Odbijanjem svih predloženih dokaza smatra da mu je oduzeto pravo na pravično suđenje. Smatra i kako je upravni sud pogrešno primijenio odredbu članka 76. Zakona o porezu na dohodak jer se ista ne može primijeniti u odnosu na usporedbu bilo koje stečene imovine ili primitaka poreznog obveznika obzirom se ne radi o izdacima za luksuz, zabavu i razonodu, već je tužitelj kupio jedini stan za stanovanje i poslovni prostor za obavljanje djelatnosti, a tužitelj je objasnio i zašto se ne radi o višestrukim primicima, odnosno o znatnim odstupanjima. Tužitelj je naveo da praksa poreznih tijela potvrđuje da do pokretanja postupka provjere dolazi ako analiza dostupnih podataka ukaže na postojanje nerazmjera u barem dvostrukom iznosu od prijavljenih primitaka. Zbog navedenog, odredba članka 76. Zakona o porezu na dohodak, kao i članak 92. stavak 4. Općeg poreznog zakona ne mogu se primijeniti na tužitelja, posebno u odnosu na 2020. gdje su primici iznosili 1.241.112,93 kn, a razlika primitaka i izdataka 36.751,88 kn. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Sudu da usvoji žalbu tužitelja i donese presuda kojom poništava prvostupanjsku presuda te vraća predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili kojom poništava prvostupanjsku presudu i da sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – u daljnjem tekstu: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavka 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i za razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a te je obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Zagreb, Služba za nadzor poreza na dobit, dohodak i doprinose obavila porezni nadzor poreza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava koja je stečena za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020. kod poreznog obveznika – tužitelja. Predmetnim provedenim nadzorom utvrđen je nerazmjer između ukupnih primitaka i ukupnih izdataka poreznog obveznika za naznačeno razdoblje.

8. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 17. travnja 2023. doneseno u ponovnom postupku nakon što je drugostupanjsko tijelo 31. listopada 2022. poništilo prvostupanjsko rješenje od 11. siječnja 2022., jer je ocijenjeno kako nisu utvrđene sve činjenice bitne za donošenje zakonitog rješenja te je predmet vraćen radi ponovnog postupka u kojem je potrebno navesti zašto pojedini dokaz nije vjerodostojan i kao takav se ne može u postupku uzeti kao dokaz, a takvu ocjenu porezno tijelo može dati tek nakon što izvrši sve provjere tužiteljevih dokaza (izjava i ostalo) koje je dostavio do donošenja rješenja. Kako je, dakle, nastavni porezni nadzor proveden sukladno uputi drugostupanjskog poreznog tijela o potrebi provođenja dodatnih dokaza i činjenica, to nije bilo osnove, suprotno navodima tužitelja, ponovno dostavljati obavijest o provođenju poreznog nadzora, jer se ne radi o novom poreznom nadzoru, već nastavnom postupku. Sukladno navedenom, nije osnovan prigovor zastare pokretanja poreznog nadzora obzirom je isti pokrenut po obavijesti od 3. ožujka 2021. te je i okončan donošenjem osporenog rješenja od 30. studenoga 2023. Sukladno navedenom, obveza poreza na dohodak po osnovi razlike imovine i visine sredstava kojim je stečena utvrđena je u zastarnom roku od šest godina sukladno odredbi članka 108. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16. – 42/20. – dalje u tekstu: OPZ).

9. Nadalje, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja te primjenom mjerodavnih propisa, sud je prihvatio zaključke tuženika navedene u osporenom rješenju, te su u pravilno provedenom postupku utvrđeni ukupni primici tužitelja u 2018., 2019. i 2020. godini, kao i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja, a što znači da je u postupku utvrđen drugi dohodak temeljem odredbe članka 76. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16. – 138/20.). Također, sud je dao osvrt i na razloge zbog kojih nije proveo daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelja, odbivši kao nesvrsishodan prijedlog da se provede dokaz financijskim vještačenjem u odnosu na okolnost da se u vezi obračuna primitaka i izdataka tužitelja ne radi o takvom prekoračenju da bi se radilo o luksuzu pa nije pravilno primijenjena odredba članka 76. Zakona o porezu na dohodak, pravilno navodeći da iz sadržaja prijedloga proizlazi da tužitelj u stvari prigovara pogrešnoj primjeni prava.

10. Ocjenjujući osnovanost žalbe u dijelu koji se odnosi na neprihvaćanje dokaznih prijedloga tužitelja potrebno je istaknuti da je obveza svih sudova u Republici Hrvatskoj provoditi sudske postupke uz poštivanje jamstva koja su imanentna ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, a imajući na umu žalbene navode tužitelja u ovom žalbenom postupku je potrebno utvrditi je li konkretni prvostupanjski upravni spor proveden u skladu s pravom na pošteno suđenje, odnosno načelom jednakosti oružja. Načelo jednakosti oružja kao konstitutivni element prava na pošteno suđenje zahtjeva pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu dajući stranci razumnu mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica na način koji ju ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Ovo načelo, međutim, kao jedan od ključnih elemenata poštenog suđenja ne podrazumijeva obvezu suda da prihvati svaki dokazni prijedlog stranke, već da omogući stranci, pod uvjetima koji je ne stavljaju u podređeni položaj u odnosu na drugu stranu u postupku, stvarno i djelotvorno osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu. Stoga je radi osiguravanja načela jednakosti oružja u upravnom sporu obveza nadležnog suda voditi postupak na način koji ne favorizira ni jednu stranu u sporu. Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan predmet, ovaj Sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja nisu zahtijevale provođenje dokaza koje je predložio tužitelj. Naime, u prvostupanjskom upravnom sporu tužitelj u bitnom osporava zaključak javnopravnog tijela u svezi primjene odredbe članka 76. Zakona o porezu na dohodak zbog čega je u upravnom sporu, kao i tijekom žalbenog postupka, trebalo raspraviti prvenstveno o tom pravnom pitanju o kojem je prvostupanjski sud dao jasan i pravilan stav kako su izdaci za luksuz, zabavu i razonodu samo naglašeni kao dodatni razlog, a ne i nužan uvjet za primjenu navedene zakonske odredbe.

11. Nadalje, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj aktivno sudjelovao u prvostupanjskom poreznom nadzoru, da mu je dana mogućnost iznošenja činjenica i novih dokaza te mu je dostavljen i zapisnik o poreznom nadzoru. Prvostupanjsko tijelo provelo je detaljno analizu svih uplata i isplata na računima tužitelja otvorenih kod poslovnih banaka te je izvršena i detaljna analiza primitaka i izdataka majke poreznog obveznika JL u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2017., a iz koje analize proizlazi da porezni obveznik nije dokazao da je ista imala ušteđevinu u iznosu od 40.000,00 eura na dan 1. siječnja 2018. Također, radi utvrđivanja mogućnosti raspolaganja novčanim sredstvima tužitelja na dan 1. siječnja 2018., porezno tijelo je izvršilo uvid i u ostvarene primitke njegove tadašnje supruge IL u razdoblju od 2010. do 2017. te je utvrđeno da ista ostvarenim dohotkom, koji nije prelazio 4.700,00 kn mjesečno, nakon podmirenja vlastitih troškova i sudjelovanja u podmirivanju troškova djece, nije mogla sudjelovati u podmirivanju ostalih troškova poreznog obveznika – tužitelja niti doprinosit štednji kućanstva.

12. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da neprovođenje daljnjeg dokaznog postupka u okolnostima konkretnog slučaja, obzirom da je prvostupanjski sud izvršio uvid u spis prvostupanjskog tijela, ne može se smatrati postupovnom povredom prvostupanjskog suda koja bi dovela u pitanje ostvarivanje prava tužitelja s osnove mjerodavnog propisa, a niti ostvarivanje ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

13. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, to je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i presudu potvrdio.

U Zagrebu 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković