REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-320/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Primark d.o.o. (OIB 75656529088) iz Rakitja, Novačka cesta 10A, zastupanog po punomoćnici Kristini Alija Hrastinski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika GŠ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nini Martinoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R-112/2022-2 od 13. ožujka 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6163/2020-34 od 4. listopada 2022., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.788,24 kuna s kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.812,50 kuna/1036,90 eura (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja kao osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2493,63 eura/18.788,24 kuna uvećan za zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci presude te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1544,30 eura/11.635,50 kuna uvećan za zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci presude.
3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2954/2023-2 od 3. listopada 2023. dopustio tuženiku podnošenje revizije u odnosu na pravno pitanje: „Ima li pravo poslodavac na temelju Pravilnika o radu, u kojem stoji odredba da je u slučaju redovitog otkaza od strane radnika, radnik dužan poslodavcu nadoknaditi troškove koje je poslodavac imao unatrag dvije godine, računajući od dana donošenja odluke o otkazu, u vezi sa stručnim osposobljavanjem odnosno usavršavanjem tog radnika, potraživati trošak edukacije od radnika, a da pri tome nije određena vrsta, obujam, količina ni cijena osposobljavanja te da radnik tim osposobljavanjem ne stječe nikakvo posebno zvanje, titulu ili certifikat, već znanje i vještine nužne za rad na poslovima za koje je sklopio ugovor o radu?“.
4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tuženik je podnio reviziju protiv navedene presude, pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). zbog pitanja radi kojeg je revizija dopuštena te je predložio prihvatiti istu i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troška revizije.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija tuženika nije osnovana.
7. U povodu revizije iz članka 382. ZPP revizijski sud, u skladu s odredbom članka 391. stavka 3. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg poslodavca prema tuženiku kao bivšem radniku za povratom troškova stručnog usavršavanja i edukacija koje je tužitelj platio tuženiku u iznosu od 2493,63 eura/18.788,24 kuna, u vrijeme dok je radni odnos trajao.
9. U postupku je utvrđeno:
- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu dana 16. studenog 2017. kojim je zasnovan radni odnos tuženika kod tužitelja na neodređeno vrijeme počevši od 1. prosinca 2017., na radnom mjestu servisnog tehničara;
- da je tuženik 17. srpnja 2018. dao redoviti otkaz Ugovora o radu odradivši otkazni rok te je ugovor o radu (radni odnos) prestao s 31. srpnja 2018.;
- da je tužitelj slao tuženika tijekom radnog odnosa na osposobljavanje i usavršavanje i to u Sloveniju od 12. do 14. prosinca 2017. te u Englesku od 7. do 12. svibnja 2018. i od 4. do 10. lipnja 2018.;
- da je ukupan trošak tužitelja za ta usavršavanja u iznosu od 18.788,24 kuna (1.239,22 kuna, 7.193,89 kuna, 9.815,13 kuna), danas ukupan iznos od 2493,63 eura;
- da je Ugovorom o radu ugovorena primjena odredbi Pravilnika o radu tužitelja kao poslodavca;
- da je odredbom Pravilnika o radu tužitelja propisano da u slučajevima prestanka Ugovora o radu i to: izvanrednim otkazom koji daje poslodavac, redovitim otkazom koji daje poslodavac, a koji je uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika i redovitim otkazom koji daje radnik, da je radnik dužan poslodavcu nadoknaditi troškove koje je poslodavac unatrag dvije godine računajući od dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu imao u vezi sa stručnim usavršavanjem toga radnika sukladno članku 10. tog Pravilnika.
10. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev ocijenivši ga neosnovanim, jer zaključuje da je za rad tuženika kod tužitelja kao poslodavca bilo potrebno da tuženik stekne neka znanja kako bi mogao raditi na poslovima za koje je zaključen Ugovor o radu, pa stoga ocjenjuje, a pozivajući se na odredbu članka 322. i članka 273. Zakona o obveznim odnosim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/31, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), da je ništetna odredba članka 56. Pravilnika o radu tužitelja jer je protivna moralu društva te se temelji na nedopuštenoj osnovi, a što je protivno i odredbi članka 55. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), kojom su zajamčene ustavne slobode rada te slobodnog izbora poziva i zaposlenja. Obrazlažući svoje shvaćanje ukazuje i na odredbu članka 115. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22), kojom je propisano da radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, ne navodeći za to razlog, čime se štiti pravo i sloboda zaposlenika da jednostrano otkaže ugovor o radu, ne propisujući pri tome nikakve penalizirajuće posljedice po zaposleniku.
11. Drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnim shvaćanje prvostupanjskog suda smatrajući da u ovom postupku sud nije ovlašten utvrđivati ništetnim odredbe Pravilnika o radu tužitelja kao poslodavca, odnosno ocjenjivati zakonitost tog Pravilnika, čime je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 322. ZOO kojom je propisana ništetnost ugovora, a ne podzakonskih propisa.
11.1. Drugostupanjski sud ocjenjuje ugovornu odredbu iz Ugovora o radu kojom je ugovorena primjena Pravilnika o radu na ugovoreni radni odnos te zaključuje da ona ne bi bila protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa time i ništetna po odredbi članka 322. ZOO. Taj sud smatra da ugovorna odredba kojom se obrazovanje radnika čije troškove snosi poslodavac uvjetuje određenim obvezama radnika, prema pravilima obveznog prava je dopuštena, pa i u situacijama kada se radi o obvezi ostanka u radnom odnosu kod poslodavca određeno vrijeme nakon okončanja obrazovanja, ili pak obveze povrata poslodavcu novčanih sredstava uloženih u obrazovanje radnika u slučaju prestanka radnog odnosa pod određenim uvjetima.
11.2. Stoga zaključuje, polazeći od okolnosti ovog konkretnog slučaja u kojem je tuženik bio u radnom odnosu (koji je ugovoren na neodređeno vrijeme) kod tužitelja svega osam mjeseci i u tom je razdoblju bio upućen na tri usavršavanja i osposobljavanja koje je troškove u ukupnom iznosu od 18.788,24 kuna (danas u iznosu od 2.493,63 eura), snosio tužitelj kao poslodavac te je odmah nakon zadnjeg usavršavanja dao redoviti otkaz, čime sigurno nije kroz svoj rad za tužitelja kao poslodavca vratio uloženo u njegovo usavršavanje i osposobljavanje, zato je ugovorena odredba o primjeni Pravilnika o radu, opravdano štitila tužitelja kao poslodavca od ove ili sličnih situacija, a kojima što je tuženik nakon otkaza ugovora o radu kod tužitelja zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca koji je, a nakon što je raskinut ugovor o distribuciji tužitelja s trećom tvrtkom, a zbog kojih je radova (u svezi s tom tvrtkom) tuženik i bio upućen na osposobljavanje i usavršavanje, upravo taj drugi poslodavac kod kojeg je tuženik zasnovao novi radni odnos, sklopio ugovor o distribuciji s tom trećom tvrtkom.
11.3. Nadalje zaključuje da tom obvezom (izbora trajanja radnog odnosa ili naknade troškova) nije povrijeđeno ustavo pravo slobode rada te slobodnog izbora poziva i zaposlenja, a kako po shvaćanju tog suda to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud te primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev jer ocjenjuje kako je tuženik u obvezi, prema Ugovoru o radu, naknaditi tužitelju kao poslodavcu predmetne troškove usavršavanja i osposobljavanja.
12. U reviziji tuženik, kroz postavljeno pitanje, u bitnom osporava shvaćanje suda da je dužan na temelju Pravilnika o radu vratiti tužitelju troškove njegovog stručnog usavršavanja i edukacija koje je tužitelj imao.
13. Odredbom članka 273. ZOO je propisano:
(1) Pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost. (2) Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.
(3) Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja.
(4) Odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora.
13.1. Odredbom čl. 322. ZOO je propisano:
(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
14. Nastavno na navedene odredbe, po ocjeni ovoga suda, na sudu je da u svakom konkretnom slučaju preocijenjuje ugovor njegove pobude te postoji li povreda morala u onoj mjeri koja opravdava sankciju ništetnosti, pogotovo u situaciji radnih odnosa sagledavajući ih kroz podređenost radnika u odnosu na poslodavca.
15. Međutim, u okolnostima ovoga konkretnog slučaja, kada je tuženik radio kod tužitelja svega osam mjeseci te je u tom razdoblju poslan na tri edukacije koje troškove je snosio tužitelj te je mjesec dana nakon zadnjeg usavršavanja otkazao tužitelju ugovor o radu i zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca koji je preuzeo poslove s trećom tvrtkom koje je ranije obavljao tužitelj (za koje je on educirao tuženika), sporna ugovorna odredba koja upućuje na obveze iz Pravilnika o radu tužitelja ne može se smatrati ništetnom jer u okolnostima ovog slučaja nije protivna moralu sukladno odredbi članka 322. ZOO, a niti je zaključena radi nedopuštene pobude sukladno odredbi članka 273. ZOO. Stoga u ovoj činjeničnoj situaciji poslodavac kao tužitelj ima pravo na temelju te ugovorne odredbe koja upućuje na obvezu iz odredbe članka 56. Pravilnika o radu, tražiti od tuženika kao bivšeg radnika troškove njegovog stručnog usavršavanja i edukacija koje je on imao za vrijeme trajanja radnog odnosa, što ujedno predstavlja i odgovor na u reviziji postavljeno pitanje.
15.1. Potrebno je naglasiti da tuženik postavljenim pitanjem osporavajući pravno shvaćanje drugostupanjskog suda polazi od pogrešnih pretpostavki da nije određena vrsta, obujam, količina i cijena osposobljavanja te da je navedenim usavršavanjima i edukacijama stekao samo znanja i vještine nužne za rad kod tužitelja, a koje proturječe činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku.
16. Slijedom navedenog ovaj sud je ocijenio reviziju neosnovanom te je primjenom odredbe članka 391. stavka 6. ZPP odlučio kao u izreci.
Zagreb, 14. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
