REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1530/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-129/2024-2 od 11. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-135/2023-5 od 12. prosinca 2023., na sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1.1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-129/2024-2 od 11. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-135/2023-5 od 12. prosinca 2023., zbog pravnog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi, a koje glasi:
„Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanima od strane tužitelja?“.
1.2. Kao razlog važnost postavljenog pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni tuženica ukazuje na različita pravna shvaćanja o tom pitanju u odlukama drugostupanjskih sudova, kao i na odluke ovog suda u pogledu istog (Revr-1124/16 i Revr-1696/16).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj predlaže isti odbaciti ili odbiti.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP za pitanje navedeno u prijedlogu.
4. Naime, odgovor na postavljeno pitanje proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - iz smisla koje je odredbe za zaključiti da dokazna snaga pojedinog dokaza ne zavisi od toga je li riječ o personalnom ili materijalnom dokazu, jer se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se od ovih radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti. Podredno, valja reći i to da niti u jednoj od odluka koje tuženica navodi kao razlog važnosti u odnosu na postavljeno pitanje nije izraženo pravno shvaćanje o postojanju hijerarhijskog odnosa između pojedinih dokaznih sredstava pa i o tome da „materijalni“ dokazi imaju prednost pred „personalnima“ u smislu njihove dokazne snage. Uz to, u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-927/22-3 od 7. veljače 2023., odgovoreno na postavljeno pitanje, na način da je rečeno da pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.
5. Zbog sveg navedenog, prijedlog za dopuštenje nije osnovan pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Na isti način ovaj revizijski sud odlučio je i u podudarnim predmetima poslovni broj Revd-3765/2021-2 od 27. listopada 2021., Revd-2851/2022-2 od 13. rujna 2022., Revd-31/2023-2 od 22. ožujka 2023., Revd-743/2024-2 od 5. ožujka 2024. i sl.
Zagreb, 14. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
