Poslovni broj: Usž-822/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Luki Leniću, odvjetnik u Zagrebu, Avenija Dubrovnik 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, radi starosne mirovine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-623/2023-4 od 7. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-623/2023-4 od 7. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

II. Odbacuje se zahtjev tužitelja za naknadu troška prvostupanjskog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-140-02/21- 01/03217941900, URBROJ: 341-99-05/3-21-5837 od 15. ožujka 2022. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zagrebu, KLASA:

UP/I-140-02/21-01/03217941900, URBROJ: 341-25-05/3-21-86808 od 15. lipnja 2021. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

2. Rješenjem tuženika od 15. ožujka 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 15. lipnja 2021. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na starosnu mirovinu prema članku 26. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17. i 98/19.; skraćeno: Zakon o hrvatskim braniteljima) te mu je priznato pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 6.209,33 kuna mjesečno počev od 1. srpnja 2018. uz napomenu da se tako priznata starosna mirovina neće isplaćivati jer je tužitelju i nadalje povoljnija starosna mirovina priznata rješenjem Područne službe u Zagrebu od 29. kolovoza 2018.

3. Tuženik pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3.1. Ističe da je poništenim rješenjem postupio sukladno presudi Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsImio-67/20-2 od 21. kolovoza 2020. jer izrekom iste nije meritorno odlučeno o pravu tužitelja, već je poništeno drugostupanjsko rješenje i predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak. Navodi da je stavljen u nepovoljan položaj budući da se prividnom kasacijom pokušavaju ograničiti opcije postupanja za rješavanje upravne stvari u ponovnom postupku bez mogućnosti ulaganja žalbe i kontrole zaključaka prvostupanjskog suda od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

3.2. Presudom Upravnog suda u Splitu zauzeto je shvaćanje da tužitelj ima pravo na izračun invalidske ili starosne mirovine na temelju članka 26. Zakona o hrvatskim braniteljima te da je potrebno ponovno izračunati mirovinu tužitelja primjenom istih uz odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18.; dalje: ZOMO) te staviti u isplatu za tužitelja povoljniju svotu mirovine. Ističe da je članak 26. Zakona o hrvatskim braniteljima stupio na snagu 1. siječnja 2019., sukladno članku 217. istog Zakona, a da je tužitelju pravo na starosnu mirovinu priznato na dan 1. srpnja 2018. Smatra da je datum priznavanja prava ključan za utvrđivanje je su li ispunjeni uvjeti za priznanje prava na starosnu mirovinu i prema općem propisu uz primjenu odredbi Zakona o hrvatskim braniteljima. Budući da članak 26. Zakona o hrvatskim braniteljima još nije bio na snazi, pravilno je odbijen zahtjev tužitelja. Ističe da se načelo legitimnih očekivanja odnosi na neriješene pravne situacije, odnosno postupke u tijeku te promjena propisa tijekom postupka ne bi trebala isključiti primjenu propisa koji su vrijedili u trenutku pokretanja postupka i u trenutku priznanja prava na mirovinu te je pravno načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona i drugih propisa dio pravnih načela stečenih prava i legitimnih očekivanja, a utvrđen je u članku 90. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.; dalje Ustav).

3.3. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi žalbenim navodima kao neosnovanima. Ističe da je tuženik bio dužan donijeti novo rješenje primjenom povoljnijeg propisa za stranku, odnosno primjenom članka 26. Zakona o hrvatskim braniteljima. Predlaže odbiti žalbu. Traži i naknadu troškova upravnog spora i to trošak prvostupanjskog upravnog spora i trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 29. kolovoza 2018. tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu od 1. srpnja 2018. na temelju Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba („Narodne novine“, 128/99., 129/00., 16/01., 22/02., 41/08., 97/12. i 118/12.).

8. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu proveden je u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsImio-67/20-2 od 21. kolovoza 2020. kojom je poništeno je rješenje tuženika od 11. ožujka 2019., a kojim je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 29. kolovoza 2019. i predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak. Uputa je prvostupanjskog suda da se u ponovljenom postupku ponovno odluči o zahtjevu tužitelja kao osobi s utvrđenim statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koja ima pravo na izračun invalidske ili starosne mirovine primjenom članka 26. mjerodavnog Zakona o hrvatskim braniteljima te da je potrebno u ponovnom postupku ponovno izračunati mirovinu primjenom odredbi Zakona o hrvatskim braniteljima, uz odredbe ZOMO-a te ako tako određena mirovina bude veća od mirovine kako je to izračunato u aktima tuženika, tada tužitelj može izabrati povoljniju svotu starosne mirovine.

9. U ponovljenom postupku tužitelj je odbijen sa zahtjevom da mu se mirovina prizna prema članku 26. Zakona o hrvatskim braniteljima. Stav je upravnih tijela da je taj članak zakona stupio na snagu 1. siječnja 2019., a tužitelj je ostvario pravo na mirovinu s 1. kolovozom 2018. te da stoga nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na starosnu mirovinu sukladno članku 26. Zakona o hrvatskim braniteljima.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio članak 151. stavak 2. ZUS-a te poništio osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i uvažavajući pravnu prirodu predmetne upravne stvari predmet vratio prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak.

11. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer po ocjeni Suda, žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud.

12. Člankom 10. stavkom 1. ZUS-a propisano je da je pravomoćna presuda suda obvezna za stranke u upravnom sporu i njihove pravne sljednike.

13. Člankom 151. stavcima 1. i 2. ZUS-a propisano je da je izvršenje presude dužan osigurati tuženik, a u izvršenju presude tuženik, odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

14. Nesporno je da tuženik i prvostupanjsko javnopravno tijelo su nisu o zahtjevu tužitelja odlučili primjenom članka 26. Zakona o braniteljima, odnosno da nisu postupili po pravnom shvaćanju iz pravomoćne presude prvostupanjskog suda.

15. Ovaj Sud ističe da se postupku izvršenja ne ispituje pravilnost stajališta suda ili uprave oko pravnih pitanja koja se pojavljuju u tom slučaju, već se radi o obveznoj primjeni odluke suda iza koje stoji hijerarhijski odnos. Taj odnos ne proizlazi iz položaja suda kao višeg instancijskog stupnja unutar upravnog postupka, već kao tijela koje ostvaruje ustavnu i sudsku ulogu kontrole zakonitosti upravnih odluka.

16. Donošenjem navedenih rješenja tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela koja su suprotna pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda iz pravomoćne presude, tužitelj je stavljen u položaj da se mora opetovano boriti protiv istovrsnih odluka i onemogućeno mu je ostvarivanje traženog prava. Ujedno je onemogućeno tužitelju ostvarivanje prava na pravodobno i učinkovito izvršenje sudskih odluka, koja mu jamči, ne samo ZUS, već je isto i sastavni dio prava na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava te člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99. pročišćeni tekst; 8/99. – ispravak; 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje Konvencija).

17. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

18. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

19. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove upravnog spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora.

20. Člankom 148. stavkom 3. ZUS-a propisano je da je stranka zahtjev za naknadu troškova dužna postaviti najkasnije do zaključenja rasprave. Ako je odluka donesena bez rasprave, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova postaviti u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je spor okončan.

21. S obzirom na to da je prvostupanjska presuda donesena bez održavanje rasprave te je ista dostavljena tužitelju 22. siječnja 2025., a tužitelj je zahtjev za naknadu troška za sastav tužbe istaknuo tek u odgovoru na žalbu od 25. veljače 2025., zaprimljen 27. veljače 2025., dakle nakon proteka roka od iz članka 148. stavka 3. ZUS, valjalo je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prvostupanjskog spora odbaciti kao nepravovremen.

22. Tužitelj u odgovoru na žalbu potražuje i trošak sastava tog podneska koji nije priznat jer se ne radi o podnesku koji je od utjecaja na rješenje spora, pa taj izdatak nije opravdan u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a.

23. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. odlučiti kao u izreci presude, a na temelju članka 144. stavka 1. i članka 148. stavka 3. u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić