REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1520/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Damira Kontreca, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine Dubrovačko primorje, OIB: 32333978490, Trg Ruđera Boškovića 1, Slano, koju zastupa punomoćnik Denis Orlić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv prvo tuženika OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugo tuženika LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnica Marina Maslek Novevska, odvjetnica u Dubrovniku, radi predaje u posjed nekretnine i zaštite od uznemiravanja, te u pravnoj stvari po protutužbi 1. protu tužitelja OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 2. protu tužitelja LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnica Marina Maslek Novevska, odvjetnica u Dubrovniku, protiv protu tuženice Općine Dubrovačko primorje, OIB: 32333978490, Trg Ruđera Boškovića 1, Slano, koju zastupa punomoćnik Denis Orlić, odvjetnik u Dubrovniku, radi zaštite od uznemiravanja, odlučujući o prijedlogu tuženika-protu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u velikoj Gorici, poslovni broj Gž 1005/2024-2 od 17. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 580/2020 od 18. ožujka 2024., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Prijedlog tuženika-protu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u velikoj Gorici, poslovni broj Gž 1005/2024-2 od 17. prosinca 2024., u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja se odbija, a u dijelu u kojem se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1.Tuženici-protu tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u velikoj Gorici, poslovni broj Gž 1005/2024-2 od 17. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-580/2020 od 18. ožujka 2024., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.

2. 1. U prijedlogu su naznačili slijedeća pravna pitanja:

"1. Je li Sud, odlučujući o zahtjevima za predaju u posjed, uklanjanje i prestanak uznemiravanja, ovlašten odlučiti o prethodnom pitanju-vlasništvu nekretnine temeljem pretpostavke o istinitosti i potpunosti zemljišne knjige, očito suprotno načelu pravnog jedinstva nekretnine?

2. Je li došlo do povrede načela pravnog jedinstva nekretnine kada Sud odluku o tužbenom zahtjevu temelji na postojećem zemljišnoknjižnom upisu vlasništva na zemljištu i pretpostavci istinitosti i potpunosti zemljišne knjige, iako je u postupku nedvojbeno (??? ) utvrđeno da predmetno zemljište čini zemljište za redovitu uporabu (građevnu česticu) zgrade izgrađene prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, i koja je upisana u drugi zemljišnoknjižni uložak, sa posve različitim vlasničkopravnim statusom?

3. Je li Sud ovlašten odlučivati o prethodnom pitanju - vlasništvu nekretnine u postupku radi predaje u posjed, prestanku uznemiravanja i uklanjanju, kada se o vlasništvu predmetne nekretnine istovremeno vodi zasebna parnica pred istim Sudom?

4. Je li povrijeđeno pravo vlasništva tuženika-protu tužitelja na nesporno njegovom posebnom dijelu nekretnine – poslovnom prostoru u zgradi, kada im je naložena predaja dijela zemljišta za koje je u postupku nesporno utvrđeno da čini zemljište za redovitu uporabu te iste zgrade u isključivi posjed druge osobe, kada se na tom dijelu zemljišta nalaze ulazna vrata za ulaz u poslovni prostor, nesporno vlasništvo tuženika?"

2. 2. Smatra da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pravnim pitanjima u kojima odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda RH, odnosno jer je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a praksa viših sudova nije jedinstvena.

2. 3. Kao razlog važnosti tim pitanjima naveo je odluku Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj: Rev-x 1151/11-2 od 19. rujna 2012., Rev x 9/2017 od 4. veljače 2020., Rev 2547/2014-2 od 11. listopada 2017. i presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3008/2022 od 21. veljače 2023.

3. Uz navedena pitanja, tuženici-protu tužitelji također, sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP- a, predlažu da im se dopusti podnijeti reviziju jer mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba Zakona o parničnom postupku povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to: pravo na jednakost tuženika-protutužitelja pred sudovima propisano člankom 26. Ustava RH, (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), te pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava RH, (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), te zajamčeno i člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), u kom pravcu su se pozvali na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008.

4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

5. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

6. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana kao dvorište od 1325m2 u z.k. tijelo II, zajedno sa čzgr. 266, te u vlasništvu Općine Dubrovačko primorje u cijelosti, dok je zgrada 265 upisana u posebno z.k. tijelo III, u kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo sa neodređenim omjerima i to poslovni prostor u prizemlju površine 130. m2 kao vlasništvo tuženika-protutužitelja, za po ½, stan na prvom katu č. zgr. [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja-protutuženika za cijelo, te još tri etažne jedinice na prvom katu zgrade od kojih je etaža E-5 upisana u vlasništvo tuženika OO, te je ocijenio neistinitim zemljišnoknjižni upis tužiteljice kao isključive vlasnice kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer je takav upis protivan načelu pravnog jedinstva zemljišta i zgrade izgrađene na tom zemljištu budući k. č. [katastarska čestica] predstavlja zemljište nužno za redovitu upotrebu k. č. zgr. [katastarska čestica], pa da su time tuženici predmnijevani vlasnici zatvorene terase caffe bara površine 13,05 m2, terase ispred trgovine površine 5,63 m2 i terase ispred caffe bara površine 40,66 m2, odnosno odgovarajućeg suvlasničkog djela kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čime se njihova suvlasnička prava koja imaju za k. č. zgr. [katastarska čestica] protežu i na k. č. [katastarska čestica]., u skladu sa načelom pravnog jedinstva nekretnine. Na temelju takvog zaključka o predmnijevanom vlasništvu tuženika prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila predaju u posjed terase ukupne površine 65 m2 i ograđenog skladišnog prostora koji se nalaze na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

7. 1. Drugostupanjski sud smatra da u situaciji kada je vlasništvo tužiteljice na k. č. [katastarska čestica] upisano u zemljišnim knjigama tada vrijedi predmnijeva istinitosti upisa, što znači da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, a zemljišne knjige s izvacima uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava, a svaki vlasnik u parnici radi predaje u posjed treba, sukladno čl 162. st 1. ZVDSP-a, dokazati da ima pravo vlasništva koje ga ovlašćuje na zahtijevani posjed, dok tuženici kao posjednici nekretnine, a da bi uspjeli u sporu, trebaju dokazati suprotno toj predmnjevi pri čemu je istinitost upisa u zemljišne knjige moguće oboriti jedino tako da se na temelju odgovarajuće knjižne isprave ishodi brisanje neistinitog upisa.

7. 2. Taj sud nadalje smatra da u okolnostima konkretnog slučaja kada su tuženici u posjedu dijela k. č. [katastarska čestica] (u naravi terase i ograđenog skladišnog prostora ispred poslovnog prostora) i tvrde da su vlasnici toga dijela čestice kao sastavnog dijela poslovnog prostora, a tužiteljica je upisana zemljišnoknjižna vlasnica cijele k. č. [katastarska čestica], tada je riječ o sporu o samom vlasništvu, a ne o sporu na posjed, a u takvoj situaciji se ne može se primijeniti čl. 163. st. 1. ZVDSP-a prema kojem bi tuženici mogli odbiti tužiteljici predaju u posjed spornog dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer se ovdje radi o sporu o vlasništvu (tko je vlasnik dijela k. č. [katastarska čestica]), pozivajući se na pravno shvaćanje izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1785/2016 od 19. svibnja 2020. i Rev-483/2023 od 5. ožujka 2024.

8. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da je u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljeno više pravnih pitanja i da su izneseni određeni razlozi važnosti, međutim, prema ocjeni ovoga suda ne radi se o pitanima koja bi bila važna za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

9. 1. Naime, u odluci broj Rev-x 1151/11-2 od 19. rujna 2012., na koju se pozivaju predlagatelji, predmet raspravljanja je vlasništvo na stanu, kao posebnom dijelu nekretnine. U tom postupku tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva samo na stanu, bez da istovremeno traži i pravo suvlasništva na odgovarajućem dijelu čitave nekretnine s kojim je pravo vlasništva na stanu neodvojivo povezano, a sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu u potpunosti utvrdili sve odlučne činjenice u svjetlu, u toj odluci citiranih odredbi ZV-a (čl. 66. st. 1, čl. 67. st. 1, čl. 69. st. 1 ZV) pa su slijedom toga na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, ukinute obje nižestupanjske odluke.

9. 2. U odluci broj Rev x 9/2017 od 4. veljače 2020., odgovoreno je na pitanje: Veže li rješenje doneseno u postupku obnove zemljišnih knjiga stranke koje su sudjelovale u tom postupku, odnosno ima li upis proveden prilikom otvaranja nove zemljišne knjige sve učinke zemljišno knjižnog upisa, ako su stranke koje su sudjelovale u tom postupku dale svoju izričitu suglasnost, za takav upis, bez obzira što zemljišna knjiga nije zatvorena?, te na pitanje: Može li se tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje stjecanja prava vlasništva na zemljištu koje služi redovitoj upotrebi garaže bez da se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje vlasništva i zemljišne čestice na kojoj je izgrađena sama garaža? Na ta pitanja je odgovoreno da, nakon stupanja na snagu ZVDSP-a odluke sudova bez obzira na kojem se propisu temeljile moraju uvažavati načelo jedinstva nekretnine i ne mogu glede pitanja prava vlasništva na nekretnini glasiti tako da odstupaju od tog načela, jer se na temelju odredbe čl. 67. st. 1. ZVDSP-a vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno u vezi s dijelom suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija. S obzirom da u tom postupku tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva samo na stanu, bez da istovremeno traži i pravo suvlasništva na odgovarajućem dijelu čitave nekretnine s kojim je pravo vlasništva na stanu neodvojivo povezano, pobijana odluka je ocijenjena nezakonitom.

9. 3. U odluci broj Rev 2547/2014-2 od 11. listopada 2017. utvrđeno je da sporne zemljišnoknjižne čestice sada u naravi predstavljaju izgrađeno građevinsko zemljište, pa bi dvorište u tom slučaju moglo služiti za redovitu uporabu zgrade, kako iz podataka koji prileže u spisu nije vidljivo je li na predmetnim nekretninama, odnosno z.k. česticama, došlo do eventualnih promjena koje nisu vidljive iz upisanih prava u zemljišnim knjigama to prema ocjeni vijeća nije moguće ocijeniti odgovara li stanje upisano u zemljišnoj knjizi stvarnom stanju u naravi. Prema shvaćanju revizijskog suda "Kako je u vrijeme sklapanja predmetnih kupoprodajnih ugovora na snazi bio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 - dalje: ZVDSP), koji je čl. 12. propisivao da kad je zgrada na kojoj postoji pravo vlasništva izgrađena, u skladu sa zakonom, na zemljištu u društvenom vlasništvu, vlasnik zgrade ima pravo vlasništva zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta što služi za redovitu upotrebu te zgrade (st. 1.) te da se pravo vlasništva na zemljištu iz stavka 1. toga članka može prenositi samo prijenosom prava vlasništva na zgradu (st. 2.) to bi za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari, vodeći računa o datumima sklapanja predmetnih kupoprodajnih ugovora i proteku vremena od sklapanja predmetnih kupoprodajnih ugovora, do donošenja odluka u ovoj pravnoj stvari (preko 20 godina), prema ocjeni ovoga vijeća bilo potrebno provesti identifikaciju predmetnih zemljišno-knjižnih čestica s vještakom odgovarajuće struke radi utvrđenja što te čestice u naravi predstavljaju, radi li se o izgrađenom ili neizgrađenom zemljištu, ako se radi o izgrađenom zemljištu kada su zgrade izgrađene, jesu li izgrađene u skladu sa zakonom te koji dio zemljišta služi za redovitu uporabu zgrada."

9. 4. U presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3008/2022 od 21. veljače 2023. navedeno je:

„(...) s obzirom da je vlasništvo kuće u zemljišnoj knjizi upisano kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena i koje služi za redovitu upotrebu kuće, a u takvom slučaju prema odredbi čl. 367. st. 1. ZV vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva cijele nekretnine spajanjem tih zemljišnoknjižnih tijela u jedno uz upis prava vlasništva na spojenom tijelu u korist vlasnika zgrade. Spajanje zemljišnoknjižnih tijela određuje nadležni sud na zahtjev vlasnika zgrade (st. 2. iste odredbe), a takva ovlast u konkretnom slučaju pripada vlasniku zgrade izgrađene na zemljištu u društvenom vlasništvu.“

10. Ovaj sud je već u odluci Rev-1785/2016-2 od 19. svibnja 2020., na koju se pravilno pozvao i drugostupanjski sud, izrazio shvaćanje da...“prema odredbi čl. 163. st. 1. ZVDSP posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Prema navedenoj zakonskoj odredbi pravo na posjed koje se suprotstavlja zahtjevu vlasnika za predaju u posjed ne može biti ovlaštenje (drugog) vlasnika na posjed stvari. Naime, u toj situaciji bila bi riječ o sporu o samom vlasništvu, a ne o sporu o pravu na posjed odnosno o sporu glede zahtjeva vlasnika za predaju u posjed (revindikacija). Stoga, u konkretnom slučaju, kada je tuženik u posjedu predmetne nekretnine od 1963. te kada je tužitelj predmetnu nekretninu kupio 2009. te se upisao kao vlasnik te nekretnine u zemljišne knjige, sporni odnos među strankama valja razmotriti u svijetlu odredbi čl. 130. st. 1. ZVDSP prema kojoj tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi i odredbe st. 2. iz tog članka prema kojoj vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano". S obzirom na navedeno ujedno je odgovorio da "Vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji se upisao kao vlasnik u zemljišne knjige samo u slučaju kada su kumulativno ispunjeni uvjeti - da je upis izvršen u dobroj vjeri i postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, dok pravo koje je stečeno na temelju zakona još nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, a postojanje tih odlučnih činjenica potrebno je utvrditi u svakom pojedinom slučaju." Takvo pravno shvaćanje je ponovljeno i u odluci broj Rev-383/2023-2 od 5. ožujka 2024.

10. S obzirom da izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne odstupa od citiranog shvaćanja revizijskog suda, a osim toga se dio pitanja odnosi na mogućnost suda da primjeni odredbu čl. 12. ZPP-a i da kroz prethodno pitanje odlučuje suprotno načelu pravnog jedinstva nekretnine, dok se dio pitanja odnosi na povredu navedenog načela, a o tim pitanjima u odlukama na koje se pozivaju predlagatelji nisu iznesena određena pravna shvaćanja, niti je činjenični supstrat u tim odluka podudaran s predmetnom činjeničnom i pravnom situacijom, te iz toga razloga naznačena pravna pitanja nisu važna. Jednako tako niti u odnosu na preostala pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti, tim više što nižestupanjski sudovi nisu iznosili pravno shvaćanje o odnosu prethodnog pitanja i zasebne parnice u kojoj se odlučuje o prethodnom pitanju, niti je na takvo pitanje odgovoreno u odlukama na koje se pozivaju predlagatelji. Posljednje pitanje uz to je činjenične naravi, a ni za njega nije iznesen odgovarajući razlog važnosti, sve kada se i ne bi radilo o takvom pitanju.

11. Stoga, kako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelji iznose samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražavaju neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

12. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. ZPP-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje, te povredu prava tuženika-protu tužitelja na jednakost oružja u ovoj pravnoj stvari.

13. 1. Revizijski sud ocjenjuje da predlagatelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje predlagatelji vežu uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH), kao i ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom i pred sudovima zajamčenog odredbom čl. 14. Ustava RH.

13. 2. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

13. 3. Osim toga, odredba čl. 6. st 1. EKLJP i čl. 29. st 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužitelja- protu tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijanih presuda proizlazi da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tuženika, pa tako i one koji se tiču razloga glede odlučnih činjenica iz odredbe čl. 163. st. 1. ZVDSP-a, što su učinili ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženici-protu tužitelji nisu imali pravično suđenje. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo jednakosti sviju pred zakonom i pristranost suda jer tuženici- protu tužitelji nisu obrazložio u čemu bi se sastojala povreda tog prava.

14. Slijedom iznesenog tuženicima-protu tužiteljima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti pravo na jednakost svih pred zakonom, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a valjalo odbaciti taj dio prijedloga.

15. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4 ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić