REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-731/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestiteljica, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Damira Kontreca, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Maru Ogresti, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice OTP banke d.d., OIB 52508873833, iz Zadra, Ulica Domovinskog rata 3, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-131872020-2 od 5. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4473/2018-19 od 23. srpnja 2020., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženici OTP banci d.d. da tužitelju BŽ isplati iznos od 40.147,32 kune zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi, sve preciznije navedeno u toj presudi, te da mu plati i trošak parničnog postupka u iznosu 10.740,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2020. do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj točki presude, sve u roku od 15. dana.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-490/2022-2 od 14. prosinca 2022., tuženici dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

„1) Može li se smatrati da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, kojima je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja na način utvrđen općim uvjetima kreditora, dovode potrošača u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao kreditora u smislu čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da su takve odredbe protivne općim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava) i kao takve ništetne, u situaciji u kojoj je u postupku utvrđeno da je potrošaču bilo ponuđeno ugovoriti i fiksnu kamatnu stopu umjesto promjenjive (koja je uobičajeno viša od promjenjive kamatne stope)? 2) Je li sud u svakom konkretnom slučaju u kojem sud odlučuje o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, kojima je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja na način utvrđen općim uvjetima kreditora, pozivom na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), nužno posebno utvrđivati jesu li konkretne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u obvezama konkretnih ugovornih strana na štetu potrošača tako da se u postupku utvrđuje kolike bi kamate potrošač platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu kredita s valutnom klauzulom u EUR-ima za vrijeme cijelog trajanja kredita?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog pitanja za koje joj je dopuštena revizija, te predlaže preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i trošak revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za vraćanje razlike preplaćenih anuiteta nastale uslijed jednostranog povećanja stope redovne kamate od strane tuženice u razdoblju od srpnja 2008. do kolovoza 2010., te od kolovoza 2013. do svibnja 2015. u ukupnom iznosu od 40.147,32 kn, a koji se temelji na tvrdnji tužitelja o djelomičnoj ništetnost odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena i u revizijskom postupku je sporno je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatnih stopa sukladno Odluci banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje ništetna i bez pravnog učinka za ugovorne strane, odnosno sporno je je li sud u svakom konkretnom slučaju u kojem sud odlučuje o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, posebno utvrđivati jesu li konkretne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u obvezama konkretnih ugovornih strana na štetu potrošača tako da se u postupku utvrđuje kolike bi kamate potrošač platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu kredita s valutnom klauzulom u EUR-ima za vrijeme cijelog trajanja kredita.

9.1. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su stranke 16. travnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama na iznos od 100.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. U čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata od 6,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama tuženika.

- da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., (potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.), potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da u izreci prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. nije navedeno da su odredbe o redovnoj kamati, promjenjivoj u skladu s jednostranim odlukama tuženika, među kojima je i ovdje tuženica, nepoštene i ništetne samo u ugovorima o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u švicarskim francima, iz čega se može zaključiti o stajalištu toga suda da se navedene presude odnose i na ugovore o kreditu u drugim valutama,

- da je neovisno o tome, sud prvog stupnja je utvrđivao u ovom postupku je li ništetan dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu (kojim je tužitelju odobren kredit u EUR u protuvrijednosti u kunama), a kojim dijelom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odlučujući o navedenome kao o prethodnom pitanju.

9.2. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, a budući da tuženica nije dostavila svoje interne akte koje su stranke prema čl. 16. toč. 6. Ugovora o kreditu prihvatile, prvostupanjski sud nije mogao utvrditi sadrže li isti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Cijeneći da tuženica tijekom postupka nije navela da je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na određivanje kamatnih stopa po naknadno navedenim parametrima niti da se s tužitelj s time suglasio, dalje je zaključio, da tužitelj da nije ni mogao znati zbog čega se uopće kamatna stopa mijenja jer su odredbe ugovora o kreditu o tome nerazumljive i neprecizne, posebno laiku, te je tužitelju trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženica je, po ocjeni prvostupanjskog suda, izbjegla utjecaj tužitelja na cijenu, koja je bitan sastojak ugovora, a što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08 – dalje u tekstu: ZOO). Takva jednostrano određena ugovorna obveza, po ocjeni prvostupanjskog suda, protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan iznos kredita koji tužitelj treba vratiti tuženici, a predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženice, a na koju tužitelj nije mogao utjecati jer o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga je prvostupanjski sud utvrdio da je dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu po kojem je tuženica ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a te je tuženica temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezana vratiti tužitelju iznos koji je od njega primila bez osnove, pri čemu je visina tražbine utvrđena po vještaku za financije Mariu Tkalecu u iznosu od 40.147,32 kn.

10. Drugostupanjski je sud, prihvaćajući navedena utvrđenja i pravna shvaćanja prvostupanjskog suda, odgovarajući na prigovore tuženice da se u konkretnom slučaju nije bilo moguće pozivati se na odluke donesene po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača u slučaju "švicarski franak", istakao da se prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužiteljice u pobijanoj presudi i nije pozivao na te odluke već je na temelju provedenih dokaza utvrdio ništetnost predmetne odredbe ugovora, (članak 3. Ugovora), pozivajući se pri tome na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe ZOO-a, a to što se tužitelj pozivao na te odluke je posve irelevantno. Dodatno je obrazložio zakonitost prvostupanjske presude time da je tuženica nesavjesna stjecateljica jer se radi o standardnoj stipulaciji ugovora u kojoj je odredba o kamati nerazumljiva i nedorečena te da tužitelj kao laik nije mogao znati na koji se način kamatna stopa mijenja i da mu je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati. Takva jednostrano određena ugovorna obveza ocijenjena je protivnom načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a te time i ništetnom na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a, jer je u ugovor unesena jednostrano od strane tuženice, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo te na istu tužitelj nije mogao utjecati, a iznos kredita koji tužitelj ima vratiti tuženiku je neizvjestan, zbog čega je tuženica na temelju čl. 1111. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznos koji je od njega primila uslijed stjecanja bez osnove.

11.1.Tuženica u reviziji u odnosu na prvo pitanje navodi prije svega da prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno smatraju da je tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu kao banku jer tužitelj nije mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom trajanja kreditnog odnosa kamatna stopa kretati, s obzirom da je utvrđeno da su opći uvjeti tuženika, koji su sastavni dio ugovora u smislu čl. 295. ZOO-a, tužitelju bili dostupni i poznati jer su bili objavljeni na internetskim stranicama tuženice, a da tužitelj nije u postupku ni osporio da je pravodobno bio obaviješten o izmjenama visine kamatne stope.

11.2. Navedeni zaključak pogrešnim smatra i iz razloga što je tužitelj imao mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, koja je uobičajeno viša od prvotno ugovorene kamatne stope, pa je tužitelj svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope koja je prema ugovorenim parametrima mogla kasnije biti i manja, a mogao je odabrati i kredit kod neke druge banke što nije učinio, a prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu ničim potkrijepili svoje navode da tužitelj nije mogao utjecati na kamatnu stopu pa se stoga rizik dobrobiti tužitelja neopravdano prebacuje na tuženika nego su samo slijepo primijenio utvrđenja Presude Pž-7129/13 za što nije bilo mjesta. U tom pravcu se pozvala na presudu Suda EU u predmetu Biuro (C- 119/15), u kojoj je izneseno shvaćanje da ne postoji zapreka da nacionalni sudovi pozivom na pravomoćnu sudsku odluku kojom su utvrđene nepoštene pojedine ugovorne odredbe utvrde nepoštenima sadržajno odgovarajuće ugovorne odredbe drugog prodavatelja odnosno pružatelja usluge koji nije bio stranka u postupku, ali pod uvjetom primjene načela proporcionalnosti i to na način da: prodavatelj robe ili pružatelj usluga ima na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, protiv odluke kojom je utvrđena jednakost uspoređenih uvjeta u vezi s pitanjem jesu li ti uvjeti materijalno jednaki; te uzmu u obzir sve relevantne okolnosti svakog slučaja, osobito učinci nastali na štetu potrošača. Posebno naglašava da u Kolektivnoj presudi, na čija se utvrđenja pozivaju nacionalni sudovi, predmet ispitivanja nisu bili ugovori o kreditu s glavnicom vezanom uz valutnu klauzulu u EUR, te da shodno tome banke nisu imale djelotvoran pravni lijek, odnosno da učinci promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke u EUR kreditima nisu imale identični učinak na pravni i faktični ugovorni položaj potrošača, tuženica prigovara na izuzetak primjene općeg načela proporcionalnosti od strane prvostupanjskog suda prilikom donošenja pobijane presude.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (16. travnja 2008.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je člankom 81. stavkom 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 15/07 i 79/09 - ZZP/07), koji u odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. propisuju identično kao i odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03.

13. Imajući u vidu predmet spora i sadržaj sporne ugovorne odredbe, kao i utvrđenja na temelju provedenog postupka dokazivanja, revizijski sud smatra da je drugostupanjski sud pravilno u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojem je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a posljedično i ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač na nju mogao utjecati, a ista je, iako uočljiva, nerazumljiva obzirom da u njoj nije naznačen precizan i na razumljiv način utvrđivanja promjene kamatne stope. I prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci tuženice, a imajući u vidu da tuženica nije dostavila svoje interne akte, koje su stranke prema čl. 16. toč. 6. Ugovora o kreditu prihvatile, sud nije mogao utvrditi sadrže li isti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te se, ni po ovom sudu takva odredba ne može se smatrati razumljivom u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze.

14.. Stoga je pravilno ocijenjeno da je unošenjem u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu, zato što je citirana odredba bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv.

14. 2. U takvim okolnostima pravilno je ocijenjeno da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a jer je osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema navedenoj zakonskoj odredbi, da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno da dade odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Ujedno je ocijenjeno i da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO.

15. Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, izraženom u odluci broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP. Jednako tako u presudi broj: Rev- 678/2024-2 od 21. svibnja 2024., navedeno je "Presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., broj P-1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13-4 i odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., ne primjenjuje se na korisnike kredita u drugim valutama (HRK i EUR) niti je tim odlukama odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu zaključenom u EUR ili HRK valuti (tako i u Rev-314/2021-2 od 30. kolovoza 2023.).

16. Slijedom navedenog, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da se utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, donesenih u kolektivnom sporu pokrenutom po tužbi Udruge "Franak", ne mogu primijeniti u odnosu na ugovore o kreditu u eurima, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u eurima, te pobijane presude nisu ni temeljili na citiranim presudama vezanim za kredite u valuti CHF, neovisno o tome što su ukazivali na te odluke. Iz naprijed navedenih obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi, da ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi nisu utemeljili na presudama donesenim u navedenom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, pokrenutom po tužbi Udruge "Franak", premda se prvostupanjski sud pozvao i na odluke u tom sporu. Sudovi su u konkretnom slučaju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, raspravili primjenom mjerodavnih odredaba ZZP i ZOO, te primjenom tih odredbi utvrdili pravno odlučne činjenice, da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je tuženica unaprijed sastavila, da se o toj odredbi s tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nadalje, sudovi su pravilno zaključili da je sporna odredba općenita i nerazumljiva za prosječnog potrošača, a zakonsku presumpciju da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo tuženica tijekom postupka nije uspjela oboriti. Slijedom navedenog je, suprotno tvrdnji tuženice, pravilnom primjenom odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, čl. 87. ZZP, te čl. 241. ZOO u vezi s čl. 225. ZOO i čl. 1111. ZOO u vezi s čl. 29. ZOO, odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

17. Prema tome, pobijana drugostupanjska odluka donesena je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda iz odluke, broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku odlučeno na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, a ne na temelju pravnih shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga okolnost što se sud, uz utvrđenje svih činjenica odlučnih za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, pozvao i na pravna shvaćanja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

18. S obzirom na navedeno, tvrdnje tuženice da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, i da je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je prema ugovorenim parametrima mogla kasnije biti i manja, da je mogao odabrati i kredit kod neke druge banke, što nije učinio, a da prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu ničim potkrijepili svoje navode da tužitelj nije mogao utjecati na kamatnu stopu pa se stoga rizik dobrobiti tužitelja neopravdano prebacuje na tuženika nego su samo slijepo primijenio utvrđenja Presude Pž-7129/13., nisu osnovane, a to prvenstveno iz razloga što tuženica, u ovom slučaju, niti u odgovoru na tužbu niti u žalbi na prvostupanjsku presudu nije ni tvrdila, a pogotovo nije dokazala, da je tužitelju nudila ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, niti u tom pravcu postoje utvrđenja nižestupanjskih sudova, a kako je naprijed navedeno neosnovano tvrdi i da je tužitelj mogao utjecati na kamatnu stopu i da je rizik dobrobiti tužitelja neopravdano prebačen na tuženicu, te da su slijepo primijenjena utvrđenja iz presude Pž-7129/13. U tom pravcu se neosnovano pozvala i na presudu Suda EU u predmetu I (C- 119/15), jer su nižestupanjski sudovi neovisno o citiranoj kolektivnoj presudi iz predmeta "Franak" utvrđivali okolnosti pod kojima je zaključen predmetni ugovor i načinu "pregovaranja" o uvjetima kredita.

19. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, kojima je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja na način utvrđen općim uvjetima kreditora, prema shvaćanju ovoga suda, dovode potrošača u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao kreditora u smislu čl. 296. ZOO-a, jer su takve odredbe protivne općim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava) i kao takve ništetne, i u situaciji u kojoj je u postupku utvrđeno da je potrošaču bilo ponuđeno ugovoriti i fiksnu kamatnu stopu umjesto promjenjive (koja je uobičajeno viša od promjenjive kamatne stope), samo ako je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, odnosno ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač na nju mogao utjecati, (neovisno o tome što je uočljiva), ako je nerazumljiva, a ona je takva kada u njoj nije naznačen precizan i na razumljiv način utvrđivanja promjene kamatne stope.

20. Glede drugog pitanja tuženica u reviziji navodi da u odnosu na ugovore čija je glavnica vezane uz valutu CHF nisu postojale identične okolnosti u pogledu ugovora o kreditu inicijalno sklopljenih s glavnicom vezanom uz EUR, jer je tečaj kune (HRK) u odnosu na EUR u promatranom razdoblju bio relativno stabilan, dok visina redovne kamatne stope u većini slučajeva nije rasla istom dinamikom kao što je to bio slučaj s ugovorima o kreditu s glavnicom vezanom uz valutnu klauzulu u CHF. Pogrešnim smatra navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova vezano za kredite odobrene uz valutnu klauzulu u EUR, zbog nepostojanja rizika valutnih i kamatnih promjena na štetu potrošača, što je to tipično za slučaj kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno smatra da se u ugovorima s valutnom klauzulom u EUR-ima, a kad su u pitanju odredbe prema kojima se kamatna stopa mijenja sukladno uvjetima utvrđenim u općem aktu kreditora, nije ostvarila pretpostavka nepoštenosti takvih odredbi u smislu članka 96. ZZP-a (značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana), te da nižestupanjski sudovi nisu niti utvrdili odlučne činjenice na temelju kojih bi se mogli zaključiti da je da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kada je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, to tim više što materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na ZPK.

21. Pogrešna je i neosnovana navedena tvrdnja tuženice jer su nižestupanjski sudovi jasno utvrdili i pravilno ocijenili da je unošenjem u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu, zato što je citirana odredba bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Točno je da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, međutim ugovaranje takve kamate mora biti jasno, transparentno i prosječnom potrošaču razumljivo kako bi na temelju takve odredbe u vrijeme zaključenja ugovora mogao znati ne samo kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, nego i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati i koliko će na kraju na temelju takve odredbe biti u obvezi banci na ime tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Prema tome, znatna neravnoteža u smislu citirane zakonske odredbe ne zavisi jedino od činjenice stabilnosti tečaja valute eura, niti od činjenice koliko je visina redovne kamatne stope rasla i je li rasla istom dinamikom kao CHF nego u prvom redu zavisi od činjenice je li potrošač imao sve relevantne podatke o okolnostima i načinu formiranja kamatne stope kako bi znao što time prihvaća (koliku cijenu), njezinoj transparentnosti i mogućnostima pregovaranja sa bakom o takvoj kamati, odnosno mogućnosti utjecanja na tu odredbu. Stoga ako potrošaču nije sve navedeno bilo prezentirano i ako on na sve to nije pregovorima mogao utjecati, odnosno ako mu to sve nije bilo jasno prihvaćanjem takve nejasne i neodređene odredne doveden je u znatno neravnopravan položaj.

23. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

24.1. U odredbama ZZP/07, u glavi XI. regulirano je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je u odredbi čl. 96. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

24.2. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

24.3. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

24.4. Konačno, odredbom članka 102. ZZP/07 propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

25. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice i naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje da odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

26. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

27. Predmetnu je odredbu u Ugovoru o kreditu formulirala isključivo tuženica i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

28. Prema tome, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu ovog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

29. Slijedom iznesenog traženi odgovori glase:

Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, kojima je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja na način utvrđen općim uvjetima kreditora, dovode potrošača u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao kreditora u smislu čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, te su takve odredbe protivne općim načelima obveznog prava (načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava) i kao takve ništetne, i u situaciji u kojoj je potrošaču bilo ponuđeno ugovoriti i fiksnu kamatnu stopu umjesto promjenjive (koja je uobičajeno viša od promjenjive kamatne stope), ako je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, odnosno ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač na nju mogao utjecati, (neovisno o tome što je uočljiva), ako je nerazumljiva obzirom da u njoj nije naznačen precizan i na razumljiv način utvrđivanja promjene kamatne stope.

Sud je u svakom konkretnom slučaju u kojem sud odlučuje o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, kojima je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja na način utvrđen općim uvjetima kreditora, pozivom na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), dužan posebno utvrđivati jesu li konkretne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u obvezama konkretnih ugovornih strana na štetu potrošača neovisno od toga kolike bi kamate potrošač platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu kredita s valutnom klauzulom u EUR-ima za vrijeme cijelog trajanja kredita.

30. U okolnostima konkretnog slučaja, nižestupanjski sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu vezali uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, neovisno što se tužitelj pozivao na tu odluku i što je ta odluka spomenuta u prvostupanjskoj presudi, jer su osnovanost tužbenog zahtjeva raspravili neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZZP, ZPK i ZOO i primjenom tih propisa utvrdili pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Pritom valja naglasiti da prvo pitanje polazi i od pogrešne pretpostavke da je tužitelju bilo ponuđeno ugovoriti fiksnu kamatnu stopu umjesto promjenjive, dok drugo pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali jesu li u konkretnom slučaju konkretne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u obvezama konkretnih ugovornih strana na štetu potrošača. Utoliko, usprkos afirmativnom odgovoru na postavljena pitanja, nije bilo mjesta preinaci pobijane presude.

31. Odgovarajući na preostale navode iz revizije, ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim, kamatna je stopa u ugovorima o kreditu "cijena", a u predmetnom slučaju je ugovoreno da banka može promijeniti sukladno svojoj Odluci, bez da je jasno i transparentno i tužitelju kao potrošaču objašnjeno na koji način se mijenja ta kamata i što sve utječe na njezinu visinu. Takva ugovorna odredba o kamati, je i prema ovome sudu uočljiva, ali i ovaj sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07), zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

32. U takvim je okolnostima drugostupanjska presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, te je iz navedenih je razloga valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić