REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1124/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zdeslavu Tadiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženica: 1. LIH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. CI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Miri Pavić Peteh, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Miše & Pavić d.o.o. Zagreb, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o prijedlogu 1. i 2. tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovi broj Gž-3353/2024-2 od 24. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1801/2019-61 od 23. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog 1. i 2. tuženica za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog 1. i 2. tuženica za dopuštenje revizije u odnosu na istaknute povrede temeljnih ljudskih prava.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženice CIH i ŠI (dalje: tuženice) su ovom sudu podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovi broj Gž-3353/2024-2 od 24. rujna 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1801/2019-61 od 23. travnja 2024. zbog pet pravnih pitanja koja smatraju važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i stoga što smatraju da je „uslijed osobito teških povreda parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena njena temeljna prava zajamčena Ustavom i međunarodnim pravom".
2. U odgovoru na prijedlog tužiteljica predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije prijedlog tuženica, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog tužiteljici.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu tuženica za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Predmet spora je pobijanje pravne radnje dužnika – Ugovora o darovanju nekretnine kojeg su 26. ožujka 2013. sklopile tuženice (kćerka i majka) sa svrhom namirenja tražbine tužiteljice u iznosu od 599.200,00 kn (79.527,51 €) koja proizlazi iz ugovora o zajmu između tužiteljice kao zajmodavca i prvotuženice kao zajmoprimca.
5.1. Prvo pitanje istaknuto u prijedlogu za dopuštenje revizije glasi:
„Da li prvostupanjski sud nakon otvaranja glavne rasprave može prihvatiti nove dokazne prijedloge i zaključiti prethodni postupak?“
Pitanje prije svega nije jasno ni određeno niti je naveden propis na koji se odnosi u smislu čl. 387. st. 3. ZPP. Tek se iz zapisnika o ročištu održanom 3. srpnja 2019. koji je priložen uz prijedlog i obrazloženja drugostupanjske presude može zaključiti da se pitanje odnosi na primjenu čl. 377. ZPP. U tom zapisniku navedeno je da je u pitanju zapisnik o održanoj glavnoj raspravi što i jeste prema njegovom sadržaju. Međutim, na kraju zapisnika navedeno je i „zaključuje se prethodni postupak“, pa tuženice ovu očitu grešku u pisanju koriste kao razlog zbog kojeg bi ovaj sud trebao dopustiti reviziju. Sada važeći članak 377. ZPP rezultat je njegove izmjene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19 – dalje: ZID ZPP/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. Međutim, prema do tada važećoj odredbi stavka 2. toga članka bilo je propisano da na novoj glavnoj raspravi stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, a prvostupanjski sud je postupio prema toj odredbi budući da na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. srpnja 2019., sud nije mogao primijeniti odredbu koja još nije postojala. Stoga navedeno pitanje nije važno pitanje za rješenje spora među strankama.
5.2. U odnosu na prvo pitanje treba još reći da se odluke Županijskog suda u Zadru Gž-214/2024 i ovog suda Rev-235/2024 na koje se tuženice pozivaju odnose na drugu pravnu situaciju – na primjenu čl. 299. ZPP i u suštini se svodi na to da sud neće uzeti u obzir nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele ili predložile tijekom glavne rasprave. To se očito ne odnosi na glavnu raspravu koja se održava nakon što je odluka prvostupanjskog suda ukinuta i predmet vraćen tome sudu na ponovno suđenje jer i prema sada važećoj odredbi čl. 377. st. 1. ZPP sud je dužan provesti novu glavnu raspravu te je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju (stavak 2. toga članka), a kako je već rečeno (točka 5.1.) do stupanja na snagu ZID ZPP/19 1. rujna 2019. bilo je propisano da na novoj glavnoj raspravi stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze.
6. Drugo pitanje glasi:
„Da bi se ispunile pretpostavke za pobijanje dužnikove pravne radnje da li dužnik mora biti insolventan u trenutku poduzimanja pobijane pravne radnje ili je dovoljno da insolventnost dužnika nastupi do donošenja presude?“
Odgovor na navedeno pitanje nije odlučno za ishod spora. Očito se pitanjem sugerira da je prvotuženica bila sposobna za plaćanje (solventna) u trenutku sklapanja ugovora o darovanju. Međutim, kod naplatnih pravnih poslova se prema odredbi čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 48/08 i 125/11, dalje: ZOO) traži da je dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima te da je trećoj osobi to bilo poznato ili moralo biti poznato, s tim da se presumira da je trećoj osobi koja je dužnikov srodnik (u ovom slučaju je to majka) to bilo poznato, pa bi teret dokaza bio na drugotuženici. Međutim, u ovom slučaju se primjenjuje čl. 67. st. 3. ZOO jer se radi o besplatnom raspolaganju pa se ne traži znanje treće osobe, a znanje dužnika se pretpostavlja.
7. Treće pitanje – „na kome je u parničnom postupku teret dokaza utvrđivanja postojanosti usmenog ugovora o zajmu“ – nije relevantno u ovom sporu jer je u postupku utvrđena činjenica da postoji tražbina LI prema tuženici ŠIH iznosu od 599.200.00 kn (79.527, 51 eura). Time je ujedno odgovoreno i na četvrto pitanje koje glasi: „Da li je za utvrđivanje tražbine dovoljna izjava tužitelja o njenom postojanju ili je postojanje tražbine potrebno dokazati u parničnom postupku“? Ovo pitanje je usmjereno na preispitivanje činjeničnog stanja, što je nedozvoljeno u revizijskom stadiju postupka, a dijelom i nejasno jer sud nije utvrđivao postojanje tražbine izvan parničnog postupka (ako tuženice misle na iskaz tužiteljice kao stranke pred sudom u ovom postupku, treba reći da prema čl. 264. ZPP sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka). Sadržajem odredbe 264. ZPP, koja je odredba jasna i nije je potrebno posebno tumačiti, odgovoreno je i na peto pitanje koje glasi: „Od kakvog je značaja dokazni prijedlog saslušanja stranaka koje su već u svojim podnescima pred sudom osporile postojanje tražbine“? Stoga na navedena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP.
8. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I. izreke.
9. Kako tuženice, izuzev pozivanja na sadržaj odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, nisu obrazložile koje im je temeljno ljudsko pravo povrijeđeno, kojim osobito teškim povredama procesnog i materijalnog prava, i u čemu bi se ta povreda konkretno odražavala, nisu učinile vjerojatnim da im je u postupku pred nižestupanjski sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).
10. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP budući ta radnja nije bila potrebna za vođenje postupka.
Zagreb, 14. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Ante Perkušić
