REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1360/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Gordane Jalšovečki i Josipa Turkalja članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠO, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ante Mioč, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-626/2022-3 od 26. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1176/2021-27 od 28. veljače 2022., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-626/2022-3 od 26. svibnja 2022., kao i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1176/2021-27 od 28. veljače 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena člankom 3. i 6. u Ugovoru o kreditu broj: 016- 1019/2005, od 9. 6. 2005. ništetna, a pod točkom II. izreke je utvrđeno da je odredba Ugovora o kreditu broj: 016-1019/2005, od 9. 6. 2005. iz članka 1. i 3. Ugovora o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno odredba ugovora o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu broj: 016-1019-2005, od 9. 6. 2005. ništetna. Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 92.899,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos (pobliže naveden pod točkom III. izreke prvostupanjske presude) od dospijeća do isplate, a pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 9.350,00 kn u roku 15 dana.
2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-5081/2022-2 od 29. ožujka 2023. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-626/2022-3 od 26. svibnja 2022., u odnosu na pitanje:
„Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena.
4.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese rješenje kojim će ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju tuženika nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice kao potrošača za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope sadržanih u Ugovoru o kreditu (pod točkom 1., 3. i 6.) broj: 016-1019/2005 (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između stranaka 9. lipnja 2005., te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po tim osnovama u ukupnom iznosu od 92.899,44 Kn/12.329,87 EUR s pripadajućim kamatama.
8. Nižestupanjski sudovi su na temelju utvrđenja koja se u bitnom sastoje od toga da se o spornim odredbama (valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tih odredaba, kojima joj je nametnuta obveza koju tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu, ocijenili da stoga takva obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na banku. Stoga zaključujući da su te odredbe ništetne, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 92.899,44 kn / 12.329,87 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
9. Pri tom su se sudovi pozvali na učinke presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. - dalje: ZZP).
10. Nadalje, nižestupanjski sudovi su, polazeći od toga da je prema stavu viših sudova, ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, a tuženik je jedna od tih banaka, da onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima nego da je kolektivna presuda direktno primjenjiva, odbili dokazni prijedlog tuženika za saslušanje predloženog svjedoka (djelatnika tuženika) zaključujući da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, te u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP.
11. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
12. S obzirom na sadržaj pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena, proizlazi da je u ovom stupnju postupka sporna pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03, odnosno jesu li se nižestupanjski sudovi mogli pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača te odbiti dokaze koje je tuženik predložio - saslušanje djelatnika tuženika (koji je sudjelovao u postupku prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora) na okolnost da su tužiteljici bili objašnjena prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula, te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.
13. Tuženik u reviziji sadržajno ističe da mu je postupanjem nižestupanjskih sudova kada su odbili njegov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka (djelatnika banke) na okolnost pojedinačnog pregovaranja, povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost, te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03.
14. Prije svega treba reći da je u činjenično i pravno podudarnom predmetu ovoga suda broj Rev 558/2023-2 od 8. studenoga 2023. na pravno pitanje istovjetno predmetnom pitanju zbog kojeg je dopuštena revizija odgovoreno:
„Sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak te donijeti presude bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženik predložio provođenje dokaza – saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“.
15. Reafirmirajući naprijed navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a s obzirom da je tuženik u ovom konkretnom slučaju (a riječ je o istovrsnom sporu kao i u odluci broj Rev-558/2023-2 od 8. studenoga 2023.) već u odgovoru na tužbu osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, te je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati djelatnika tuženika ĐO, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu (podnesak tuženika - list 12-16 spisa), a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz, to su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03.
16. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
17. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).
18. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1EUR=7.53450).
Zagreb, 14. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
