Povrv-1158/23

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetničko društvo BARAĆ-MARINKOVIĆ d.o.o., Zagreb, Draškovićeva ulica 5, OIB: 82620800833, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Mesić, odvjetnik u Zagrebu, Banjavčićeva 5, protiv tuženika HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, radi isplate iznosa od 18.042,59 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. ožujka 2025, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Slavena Vujovića, odvjetnika i u prisutnosti punomoćnika tuženika JN, zaposlenika, donio je i objavio 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopaska 2A, kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 18.042,59 € zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju ovršne troškove u iznosu od 519,85 € zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Javni bilježnik Tihana Sudar iz Zagreba, Frankopaska 2A, izdao je u povodu tužiteljevog prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem poslovni broj Ovrv-620/21 od 10. lipnja 2021.

2. Tuženik je podnio prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi u kojem je naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je naveo da su računi br. 59-1-1 i 60- 1-1, vraćeni tužitelju jer su ispostavljeni za razliku troška do 100% a isti se odnose na predmete vezane za naplatu potrošene električne energije a u kojima nije izvršena naplata predmetnog dugovanja ovršenika te su se kod njih stekli uvjeti za otpis potraživanja utuženih iznosa u tim predmetima. Ističe da tuženik nije opozvao zastupanje tužitelja u tim predmetima već je sam tužitelj predložio iste za otpis. Ističe da tuženika zastupa više odvjetničkih društava te da preostala dva društva nisu ispostavila tuženiku račune za zastupanje u takvim predmetima iako imaju iste ugovorne odredbe pa se ne radi o poslovnoj praksi tuženika.

3. Općinski građanski sud u Zagrebu donio je rješenje poslovni broj Povrv-4625/21-9 od 17. siječnja 2023., kojim se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu i nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet dostavio ovom sudu na daljnje postupanje.

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj: Povrv-208/23 od 13. travnja 2023., navedeno rješenje o ovrsi stavljeno van snage u dijelu u kojem je određena ovrha i u tom dijelu se ukidaju provedene radnje, a u dijelu kojim je naloženo plaćanje postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. U nastavku postupka tužitelj je navodio da je tuženik u poslovnom odnosu sa tužiteljem dugi niz godina (Ugovor o zastupanju zaključen je 2013.g., te produljivan Aneksima do isteka 31.12.2021.g) te da je tužitelj tijekom 2017. i 2020. fakturirao uslugu odvjetničkog zastupanja na jednak način kao i u spornom računu iz 2021. te da je tuženik 2017. i 2020. u istim slučajevima po ispostavljenim računima tužitelja i platio tužitelju iste. Nadalje navodi da je tuženik 2021.g. jednostrano odbio podmiriti svoju obvezu po računu br. 59-1-1/2021 iako je prethodno podmirio račun br. 58-1- 1/2021 iz iste činjenične i pravne osnove. Ukazuje da iz e-maila od 19. ožujka 2021. proizlazi da je tuženik zatražio tablice predmeta i potom odlučio određeni dio dugovanja otpisati dužnicima te je stoga i zatražio povrat predmeta od tužitelja odnosno čime je otkazao daljnje usluge zastupanja u njima ali da time tužitelj nije izgubio pravo na ugovorenu naknadu za poduzete radnje do 100% Tarife te da sukladno odredbi čl. 10. Ugovora o zastupanju, Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika i poslovnoj praksi tužitelj ima pravo na utužene iznose. Nadalje navodi da tuženik nema niti uvid u uplate koje temeljem rješenja o ovrsi ili opomene ili sl. dužnici ili FINA uplaćuju tuženiku te da tužitelj ne zna (dok ga o tome ne obavijesti tuženik) radi li se o podmirenom ili nepodmirenom potraživanju pa je tim više besmislen navod tuženika o samostalnom vraćanju predmeta od strane tužitelja radi otpisa. Ukazuje da je među strankama stvorena i poslovna praksa u konkretnim slučajevima obzirom je tuženik u istovrsnom slučaju vraćanja predmeta platio račune 2017. i 2020. godine, kao i račun 58/2021 koji neposredno prethodi utuženom računu 59/2021 a koji je ispostavljen tuženiku temeljem istog naloga za povratom predmeta kao i za sporni račun, a koji račun je tuženik uredno platio. Tužitelj tijekom postupka navodi da je zahtjev za vraćanje predmeta ujedno i opoziv punomoći i daljnjih usluga zastupanja u tim predmetima i da su stoga ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 10. Ugovora te da je i sukladno odredbi čl. 18. Zakona o odvjetništvu, u slučaju opoziva zastupanja, tužitelj dužan izdati račun za izvršene usluge što je tužitelj i učinio.

6. Tuženik je nadalje naveo da se rad o predmetima u kojima su za usluge zastupanja sukladno čl. 10. Ugovora izvršena plaćanja u dijelu za 50% a u drugom dijelu nisu, jer nije došlo do potpune naplate potraživanja što je uvjet za plaćanje po preostalih 50% potraživanja. Ponovno ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o uskrati

Stranica 2 od 8

zastupanja jer je tužitelj predlagao predmete za otpis pa ako je tužitelj doista smatrao da se po njima može izvršiti naplata tada je trebao vratiti praznu tabelu.

7. Podneskom od 20. ožujka 2024. tuženik je naveo da je ustanovio da su omaškom plaćena tri računa za otpisane predmete te da je tuženik podnio tužbu za stjecanje bez pravne osnove protiv tužitelja iz ovog postupka.

8. Ovdje se ukazuje da je ovaj sud 4. listopada 2023. donio rješenje kojim se ukida u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2a, poslovni broj Ovrv-620/21 od 10. lipnja 2021., te se smatra da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena budući da tužitelj nije pristupio na pripremno ročište određeno za 4. listopada 2023., u 9,30 sati ikako je bio uredno pozvan.

9. Tužitelj je podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje te je ovaj sud nakon održanog ročišta, rješenjem od 22. studenog 2023. poslovni broj: Povrv-208/2023 prihvatio prijedlog tužitelja i dopustio povrat u prijašnje stanje u ovoj pravnoj stvari zbog propuštanja pristupa na ročište održano 4. listopada 2023 . te je ukinuo rješenje ovog suda od 4. listopada 2023.

10. Na ročištu održanom 13. veljače 2025. tuženik je naveo da nije sporno da je tužitelj obračunao po računima 58/21, 67/20, 68/20 i 69/20, radnje do 100 % iznosa propisano tarifom te da je tuženik u cijelosti podmirio navedene račune i time i platio 100 % iznosa radnji propisanih tarifom, ali smatra da je tuženik greškom platio navedene račune budući da je tužitelj imao samo pravo na 50 % iznosa.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o zastupanju (list 14. – 19. spisa), račun R1 br. 58-1-1/2021 od 1. travnja 2021. (list 23. – 24. spisa), račun R1 br 67- 1-1/2020 od 15. svibnja 2020. (list 26. – 27. spisa), račun br. 68-1-1/2020 od 15. svibnja 2020. (list 28. -29. spisa), račun br. 69-1-1/2020 (list 30. – 31. spisa), račun br. 130/2017 od 5. lipnja 2017. (list 82. – 87. spisa), račun br. 110/2017 od 19. svibnja 2017. (list 88. – 92. spisa), email od 23. ožujka 2021., (list 98. spisa).

12. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. U ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje iznos od 18.042,59 € po dva utužena računa br. 59-1-1 i br. 60-1-1, a izdanih temeljem odredbe čl. 10. i 11. Ugovora o zastupanju od 2. rujna 2013. te Aneksa Ugovora o zastupanju od 3. ožujka 2021. a na ime izvršenih, a neplaćenih usluga zastupanja tuženika, pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/2011, 78/2015 i 29/2018– dalje ZOO) kojima se uređuje ugovor o nalogu.

14. Imajući u vidu navode stranaka iznijete tijekom postupka, među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o zastupanju od 2. rujna 2013. te Aneksa Ugovora o zastupanju od 3. ožujka 2021, (dalje: Ugovor) te također nije sporno da je tužitelj izvršio usluge po utuženim računima te nije sporno niti da

Stranica 3 od 8

je tužitelju plaćeno 50% naknade za zastupanje u predmetima koji su obuhvaćeni utuženim računima, ali je sporna aktivna legitimacija tužitelja je je sporno ima li tužitelj pravo naplatiti i preostali dio naknade do 100% iznosa po Tarifi ili nema.

15. Vezano uz mjerodavno pravo treba navesti da je predmetni spor proizašao je iz obveznopravnog odnosa na temelju ugovora o nalogu između tuženika kao nalogodavatelja i tužitelja kao nalogoprimca pa je sud i promatrao navedeni pravni odnos kroz odredbe ZOO-a kojim se uređuje navedeni ugovor.

16. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor našao neosnovanim.

17. Naime, na pripremnom ročištu održanom 5. ožujka 2024. tuženik je naveo da je prvotni ugovor kao i aneks ugovora bio zaključen sa odvjetnikom ĆN, te da stoga kasnije izvršeni prijenos predmetnog ugovora na društvo Barać-Marinković d.o.o., nije bio valjan te da stoga tužitelj nije mogao niti fakturirati utužene usluge te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

18. Uvidom u Ugovor i Aneks (list 14-20 spisa) ovaj sud je utvrdio da je navedeni Ugovor i Aneks doista sklopio odvjetnik ĆN, dok je tužba podnesena od strane Odvjetničkog društva Barać-Marinković d.o.o.

19. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je sam tuženik potvrdio da je obavljao plaćanja 50% predmetne nagrade u tim postupcima tužitelju, (ne odvjetniku ĆN) to je ovaj sud navedeni prigovor ocijenio paušalnim i usmjerenim isključivo na odugovlačenje postupka, jer nije životno niti logično da bi tuženik za svo vrijeme trajanja ugovora, obavljao plaćanja upravo tužitelju (odvjetničkom društvu) a ne ĆN kao odvjetniku bez da je doista bio u poslovnom odnosu s tužiteljem kao odvjetničkim društvom.

20. No, iako je tužitelj aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka, tužbeni zahtjev svakako nije osnovan.

21. Odredbom čl. 10. st. 1. alineja 3. Ugovora ugovoreno je da „u predmetima koji se vode radi naplate električne energije, u kojima je nalogodavac ovrhovoditelj, odnosno tužitelj, zastupnik ima pravo na razliku troška do 100% iznosa propisanog odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za poduzete radnje nakon naplate potraživanja nalogodavca“.

22. Među strankama nije sporno da se radnje iz utuženih računa odnose upravo na radnje poduzete u predmetnima koji su se vodili radi naplate električne energije u kojima je nalogoprimac tužitelj te da je tužitelj već bio naplatio 50% nagrade sukladno alineji 1. st. 1. čl. 10. Ugovora, te da je utuženim računima tužitelj fakturirao upravo preostalih 50 % nagrade te također nije sporno da u postupcima na koje se odnose obračunate radnje, tuženik nije naplatio dosuđene iznose od krajnjih korisnika već da je iste morao otpisati.

23. Vještak Dario Janković u svom nalazu i mišljenju je naveo da je tužitelj 1. travnja 2021. izdao tuženiku tri računa i to br. 58-1-1/21, br. 59-1-1/21 i br. 60-1-1/21 po identičnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi i da je od navedena tri računa tuženik podmirio

Stranica 4 od 8

samo račun broj 58-1-1/21 u iznosu od 39.007,61 kn. Nadalje je naveo da su za usluge zastupanja koje su obračunate spornim računima broj 59-1-1/2021 i 60-1- 1/2021 prethodno ovim spornim računima tuženiku ispostavljani i drugi računi za zastupanja u istim predmetima. Prethodno fakturirani iznosi u svim, vještaku poznatim slučajevima, izvršeni su do iznosa 50 % Tarife. Također je naveo da tužitelj vještaku nije dostavio obračun troškova/troškovnike za svaki od predmeta koji se fakturiraju predmetnim računima tako da vještak ne može decidirano odgovoriti radi li se kod tih računa (59 i 60) o obračunu do 100 % iznosa propisanog Tarifom. U svakom slučaju tužitelj je računima 59-1-1/2021 i 60-1-1/2021 fakturirao razlike za usluge zastupanja. Zaključno je vještak naveo da je tuženik podmirio račune broj 58-1-1/21, 67-1-1/20, 68-1-1/20, 69-1-1/20, 110/2017 i 130/2017.

24. Na ročištu održanom 13. veljače 2025. strane nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je vještak dodatno naveo da nije istraživao jesu li potraživanja u predmetima u kojima su poduzimane radnje doista i bila naplaćena od strane tuženika, budući mu to nije bio zadatak.

25. Slijedom navedenog, prema stavu ovog suda, neosnovano se tužitelj poziva na odredbu st. 2. čl. 10. Ugovora, kojom je propisano da nalogodavac zadržava pravo u svakom trenutku otkazati izvršavanje daljnjih usluga zastupanja iz ovog Ugovora uz prethodnu obavijest od 30 dana prije otkaza i podmirenje svih dospjelih obaveza prema zastupniku do dana otkaza.

26. Naime, suprotno navodima tužitelja, stranke su navedenom odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora ugovorile mogućnost i pravo nalogodavca za otkazom izvršavanja daljnjih usluga zastupanja iz Ugovora te su valjanost takvog otkaza zastupanja uvjetovali podmirenjem dospjelih obveza do dana otkaza kao i obvezom obavještavanja tužitelja, ali navedena odredba nikako ne može imati značaj koji je daje tužitelj odnosno da bi tom odredbom bila derogirana odredba čl. 10. st. 1. alineja 3. Ugovora, prema kojoj tužitelju pripada pravo u postupcima radi naplate električne energije, pravo na naplatu do 100% iznosa propisanog Tarifom tek nakon što se tuženik naplati od ovršenika odnosno krajnjeg korisnika.

27. Prema stavu ovog suda, takvim ugovaranjem kako je navedeno u čl. 10. st. 1. alineja 3. Ugovora, stranke su ugovorile da će do plaćanja preostalih 50% iznosa doći tek nakon što se tuženik naplati u tim predmetima, što ima logičku i zdravorazumsku posljedicu da u slučaju da se tuženik ne naplati, da tada niti tužitelju neće biti plaćen preostali dio do 100% Tarife. Prema stavu ovog suda nije moguće tumačiti navedenu odredbu na drugačiji način posebno imajući u vidu da je takav način plaćanja ugovore isključivo za one postupke u kojima se radi o naplati električne energije i u kojima je nalogodavac tužitelj, i koji postupci su nedvojbeno sporovi koji po svojoj prirodi ne predstavljaju teže sporove već se prije mogu podvesti u „standardne“ ili „šprancirane“ sporove pa je stoga jedino i logično za zaključiti da su stranke smatrale da je puna naplata moguća samo kada i ako se i tuženik naplati od kupaca, a u suprotnom je 50% nagrade, naknada koja je primjerena poduzetim radnjama.

28. Stoga, to znači da čak i kada bi se vraćanje spisa na traženje tuženika, smatralo otkazom punomoći u svakom tom pojedinom predmetu da niti tada tužitelj ne može naplatiti ništa preko onog što je ugovoreno odredbom čl. 10. st. 1. alineja 3. Ugovora,

Stranica 5 od 8

odnosno u slučaju postupaka koji se vode radi naplate električne energije, tek ako i kada tuženik naplati dosuđene iznose od trećim osoba odnosno korisnika usluga tuženika, jer navedena odredba st. 2. čl. 10. Ugovora ne daje pravo tužitelju na naplatu preostalog iznosa od 50% kako to pogrešno smatra tužitelj, već ista samo definira mogućnost otkaza izvršavanja daljnjih usluga zastupanja iz Ugovora.

29. Slijedom navedenog, čak i da je tuženik otkazao zastupanje tužitelju u predmetima na koje se odnose radnje iz utuženih računa, to je tuženik sukladno odredbi st. 2. čl. 10. Ugovora, morao podmiriti tužitelju preostali dio do 50% sukladno odredbi čl. 10. st. 1. alineja 3. Ugovora, samo u slučaju ako se tuženik naplatio od krajnjeg korisnika, pa kako nije sporno da se tuženik nije naplatio u tim postupcima, već da je otpisao navedena potraživanja, to tužitelj nema pravo na naplatu daljnjeg iznosa do 100% nagrade sukladno Tarifi u tim postupcima.

30. Stoga, budući su stranke kako je to gore navedeno, ugovorile plaćanje nagrade za zastupanje u postupcima koji se vode radi naplate električne energije u kojima je nalogodavac tužitelj, na način da zastupnik ima pravo naplatiti 50% nagrade odmah po obavljenoj radnji (alineja 1. st. 1. čl. 10. Ugovora) a preostalih 50 % samo nakon naplate potraživanja od strane nalogodavca prema krajnjem korisniku, to je nalogoprimac i bio preuzeo rizik da možda niti neće dobiti preostalih 50 % nagrade čak i ako je uspio u sporu, u slučaju ako se nalogodavac nije naplatio od krajnjeg korisnika, pa stoga tužitelj, budući se utuženi računi odnose upravo na takve situacije, nema pravo na naplatu troškova zastupanja u vidu razlike između već naplaćenih 50 % nagrade do punog iznosa nagrade sukladno Tarifi, jer su strane ugovorile suprotno. Stoga je i odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučeno kao u izreci presude.

31. Dodatno se ukazuje da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Tarife niti odredbe čl. 18. ZO-a kojima se regulira dospijeće odvjetničke nagrade, jer su stranke upravo Ugovorom ugovorile predmetno dospijeće, odnosno dogovorile su da preostali dio od 50% nagrade dospijeva nakon naplate od krajnjeg korisnika, slijedom čega nje moguće primijeniti odredbu čl. 776. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 18. st. 1. i 3. ZO-a jer se iste mogu primijeniti samo ako stranke nisu drugo ugovorile. Pri tome treba također navesti da činjenica da je tuženik doista i otpisao potraživanja u tim postupcima, ne znači automatizmom da je doista nastupila trajna nemogućnost naplate (do koje će u nekih od tih postupaka zasigurno doći) već predmetni otpis predstavlja samo knjigovodstvenu provedbu predmetnih potraživanja koja se u slučaju ne naplate kroz određeno razdoblje moraju otpisati iz poslovnih knjiga, ali u slučaju naplate naplaćeni iznosi će se tada knjigovodstveno evidentirati kao izvanredan prihod i tada će tužitelj moći fakturirati preostali dio nagrade.

32. Vezano uz tužiteljev prigovor da je tuženik u istim situacijama plaćao tužitelju razliku do 100% iznosa i da stoga sukladno razvijenoj poslovnoj praksi, tužitelj ima pravo i na potraživanje iz utuženih računa, ovaj sud je taj prigovor ocijenio neosnovanim.

33. Naime, nije sporno da je tuženik doista po računima 58/21, 67/20, 68/20 i 69/20, platio 100 % iznosa radnji propisanih tarifom, te da se u tim računima radi također o radnjama u postupcima radi naplate električne energije u kojima je tuženik otpisao

Stranica 6 od 8

potraživanja od ovršenika, odnosno u kojima tuženik nije uspio naplatiti svoju uslugu od krajnjih korisnika, kako je to potvrdio i sam tuženik.

34. Nije sporno da je tuženik podnio tužbu protiv tužitelja radi stjecanja bez pravne osnove upravo radi plaćanja tih računa do kojih je došlo, kako to navodi tuženik, omaškom.

35. Međutim, ovdje treba navesti da u situaciji kada tuženik doista i plati neki račun koji se odnosi na radnje iz drugog postupka odnosno iz drugog računa, to može biti bitno jedino u odnosu na te pojedine račune koji su plaćeni, a ne i na račune iz ovog postupka. Naime, pogrešno tužitelj tumači poslovnu praksu kao osnovu na temelju koje ima pravo potraživati i naknadu u ovom postupku, budući da poslovna praksa sama po sebi ne može biti osnova za plaćanje u ovom postupku, već ista može eventualno biti dokaz konkludentnom radnjom da je ipak postojao dogovor stranaka koji odstupa od onog što je propisano ugovorom. To znači da poslovna praksa nije osnova za plaćanje već osnova može biti samo dogovor između stranaka a koji dogovor se može dokazivati i konkludetnim radnjama pa tako i činjenicom da je određeni račun u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji doista i plaćen. Međutim, tužitelj tužitelj nije ni tvrdio da je postojao takav dogovor između stranaka niti je u tom smjeru predlagao dokazne prijedloge već je smatrao da je samo plaćanje tuženika tih drugih računa, osnova za naplatu naknade u ovom postupku odnosno da ta činjenica predstavlja osnovu samu po sebi, a što je prema stavu ovog suda neživotno i nelogično.

36. Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije niti tvrdio da je postojala volja ugovornih strana da tužitelj obračunava i naplaćuje kao po utuženim računima odnosno suprotno od onoga ugovorenog odredbom čl. 10. st. 1. alineja 3. Ugovora, već je samo tvrdio da njegovo pravo na naplatu preostalih 50% proizlazi iz „poslovne praske“ odnosno iz činjenice što je tuženik u slučaju četiri druga računa doista izvršio plaćanje iako se radilo o otpisanim potraživanjima, kao u ovom postupku, to je ovaj sud takav navod cijenio neosnovanim.

37. Dodatno se ukazuje da takvo tumačenje tužitelja nije utemeljeno, budući da plaćanje jednog računa pa i dijela jednog te istog računa ne znači čak niti priznanje preostalog dijela tog računa a posebno ne i priznanje obveze iz sasvim drugih računa slijedom čega se ne može govoriti niti o priznanju duga a niti se može navedeno plaćanja drugih računa, smatrati poslovnom praksom koja bi mogla predstavljati sama po sebi osnovu na temelju koje bi tužitelj imao pravo naplatiti potraživanje iz sasvim drugih računa, posebno ne iz razloga što tuženik upravo radi plaćanja tih računa na koje se poziva tužitelj vodi parnični postupak radi stjecanja bez pravne osnove. Takvim svojim postupkom odnosno pokretanjem parničnog postupka tuženik je nesporno očitovao svoju volju da navedeno ne predstavlja volju stranaka, već upravo suprotno. Stoga, neovisno hoće li tuženik u tim postupcima uspjeti ili ne, za potrebe ovog postupka je već samo podnošenje tužbe radi stjecanja bez pravne osnove, jasno očitovanje volje tuženika o nepostojanju dogovora da tuženik doista i plaća preostalih 50% iznosa bez obzira je li se tuženik doista naplatio od krajnjih korisnika odnosno da ne postoji dogovor koji bi bio drugačiji od onoga iz odredbe čl. 10. st.1. alineja 3. Ugovora.

Stranica 7 od 8

38. Stoga je sud i odbio dokazne prijedloge tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka RN, svjedoka ĆN, saslušanje svjedoka EN, saslušanje svjedoka BN, saslušanje svjedoka GN, saslušanje svjedoka ĐN i saslušanje svjedoka FN, svi na okolnost da su spisi vraćeni tuženiku i na okolnost da su vraćeni sukladno uputi voditeljice pravnih poslova tuženika gosp. BN, budući je sud smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i da navedene okolnosti nisu bitne za odluku u ovoj pravnoj stvari. Iz istog razloga su je odbio i dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka TN i provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenje na okolnosti otpisa potraživanja u predmetima obuhvaćenim spornim računima.

39. S obzirom da je tuženiku cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženik ima pravo na naknadu troškova ali budući da tuženik nije potraživao parnične troškove to mu isti nisu ni dosuđeni.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 226,88€

- tuženiku

- kal. 30 dana

Stranica 8 od 8