REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1866/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JG, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po ocu ZG i majci FG, a svi zastupani po punomoćniku Stanoju Marinoviću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. iz Varaždina, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 63, OIB 22694857747, zastupan po punomoćniku Vladimiru Slunjski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri iz Zagreba, Pisarnica Varaždin, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1979/2024-3 od 3. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-27/2024-80 od 17. svibnja 2024., na sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.

II. U odnosu na povredu temeljnih prava prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1979/2024-3 od 3. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-27/2024-80 od 17. svibnja 2024., postavljajući slijedeća pravna pitanja:

„1. Je li u primjeni čl. 1100. ZOO sud kod odluke o visini pravične novčane naknade neimovinske štete dužan obrazložiti zbog čega je značajno odstupio od stajališta recentne sudske prakse izražene Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-1723/2016-3 od 03.04.2019., Rev-102/07-2 od 04.07.2007., kao i Žs u Zagrebu Gž-3122/2022-2 od 18.01.2023., Žs u Slavonskom Brodu Gž-780/16-3 od 08.12.2016., Žs u Zadru Gž- 901/14-2 od 13.12.2016.?

2. Je li pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ukoliko drugostupanjska presuda ne sadrži ocjenu žalbenih navoda od odlučnog značenja?

3. Može li sukladno odredbi čl. 250. ZPP o potrebi provođenja vještačenja kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, sud povjeriti medicinsko vještačenje zdravstvenih tegoba koje su prema pravilima medicine u domeni liječenja specijaliste pulmologa, medicinskim vještacima koji nisu te specijalnosti i od kojih, s obzirom na stručne kvalifikacije, nije za očekivati da će nalaz i mišljenje dati u skladu s pravilima znanosti i vještine sukladno čl. 258. st. 1. ZPP?

4. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 385., čl. 365., čl. 369. i čl. 375., a u svezi povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je propustio iznijeti valjane razloge u odluci o prigovorima tuženika iznesenim u žalbi u odnosu na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda o neosnovanosti dokaznog prijedloga za obnovom vještačenja po drugim medicinskim vještacima i vještaku specijalisti pulmologu, iako medicinski vještaci koji su vještačili u postupku nisu odgovarajuće specijalnosti i nisu otklonili nejasnoće i proturječnosti svojeg nalaza i mišljenja i nisu obrazloženo odgovorili na prigovore i primjedbe tuženika te iako nije zadovoljena razina izvjesnosti (sigurnosti) utvrđenja činjenica potrebna za utvrđenje činjenica na temelju izvedenih dokaza u parničnom postupku primjenom čl. 8. ZPP (arg. iz čl. 221.a. ZPP) i bile su ispunjene pretpostavke iz čl. 261. st. 2. i 3. ZPP za obnovom vještačenja, radi čega su odbijanjem tog dokaza tuženiku povrijeđena temeljna prava na jednakost pred zakonom i pravično suđenje sukladno čl. 14. st. 2. i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, kao i i na ravnopravnost pred Sudom i zakonom jamčeno člankom 6. st.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?

5. U kojim okolnostima će se povećanje tužbenog zahtjeva, bez istodobne promjene činjenične osnove tužbe, smatrati preinakom tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a sve budući i pravna doktrina zaključuje kako preinaka tužbe samo kvantitativnim povećanjem tužbenog zahtjeva, bez bilo kakvih kvalitativnih intervencija, predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP?

6. Je li sud u tumačenju pravne norme ograničen na način da svojim pravnim shvaćanjem ne može tumačiti pravnu normu tako da mijenja njezinu imperativnost (?), pa stoga čak kada i tumači da preinake tužbe doprinosi konačnom rješenju spornih odnosa (ovdje ne govorimo prigovoru protivljenju preinake tužbe) zašto sud smatra da to konačno rješenje spornih odnosa ne bi bilo pravno validno i usvajanjem prigovora zastare ili pak sud smatra da konačno rješenje spornih odnosa ima samo jedan smjer a taj je da se tako preinačeni tužbeni zahtjev njegovim povišenjem ne može odbiti zbog prigovora zastare – ovo bi potom značilo da je i tumačenje revizijskog suda upravljeno u zaštiti prava samo jednoj strani (onoj koja povisuje tužbeni zahtjev) uz istodobno uskraćivanje drugoj strani (onoj koja se tako povišenom tužbenom zahtjevu protivi) da svoj pravni interes štiti koristeći zakonom dopušten prigovor zastare?

7. Je li dosudom parničnih troškova postupka primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 138/2023 – dalje: Tarifa) tako da se parnični trošak dosudi prema većoj vrijednosti boda od one koja je bila na snazi u vrijeme poduzetih parničnih radnji stranci koja je obvezana platiti parnični trošak onemogućava pristup sudu i pravo na pravično suđenje koje uključuje i nedopuštenost da se stranka dovede u teži pravni i ekonomski položaj retroaktivnom primjenom bilo kojega propisa, pa tako i uvećanja vrijednosti boda Tarifom koja je stupila na snagu nakon već poduzetih parničnih radnji za koje se zahtjeva/sudi naknada parničnih troškova postupka, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda RH Pž-3390/2023-2 od 27.10.2023, Pž-2450/2023-2 od 30.08.2023., Pž-3919/2023-2 od 06.12.2023., Pž-2057/2023-2 od 24.01.2024., kao i odlukama Europskog suda za ljudska prava Stankov protiv Bugarske, zahtjev br. 68490/01, presuda od 12. srpnja 2007., Perdigao protiv Portugala (Veliko vijeće), zahtjev br. 24768/06, presuda od 16. studenog 2010., Musa Tarhan protiv Turske, zahtjev br. 12055/17, presuda od 23. listopada 2018., Klauz protiv Hrvatske (Presuda od 18.07.2013., Zahtjev br. 28963/10), Stankiewicz protiv Poljske (Presuda od 06.04.2006., Zahtjev br. 46917/99), Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (Presuda od 06.09.2016., Zahtjev br. 72152/13), Čolić protiv Hrvatske (Presuda od 18.11.2021., Zahtjev br. 49083/18), te da li takvo suđenje ima za posljedicu povredu prava iz čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014)?“pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP navodeći da je riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu a u pogledu kojih pobijana odluka odstupa od pravih shvaćanja revizijskog suda, kao i da postoji različita praksa viših sudova. Nadalje smatra da su mu pobijanom odlukom zbog grube povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna prava i slobode zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) - zajamčena člancima 29. st. 1. čl. 14. Ustava, i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda članak 6. Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017 - dalje: Konvencija).

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Polazeći od odredbe čl. 385.a ZPP, ovaj sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

3.1. U pogledu pravnog pitanja pod rednim brojem 5. i 6. ovaj sud je zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:

„U smislu čl. 190. i čl. 191. ZPP dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga izmjene Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda RH od 05.03.2020. i 15.06.2020.

Izmjena Orijentacijskih kriterija predstavlja okolnost iz čl. 191. st. 2. ZPP radi koje će sud dopustiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.“ (Rev 864/2023 od 10. travnja 2024., a na isti način i Rev 237/2023 od 5. lipnja 2024. i dr.), a pobijana drugostupanjska presuda je u skladu sa ovim pravnim shvaćanjem.

3.2. Preostala pravna pitanja odnose se na činjenične i procesne okolnosti konkretnog slučaja te stoga svojim sadržajem ne udovoljavaju kriteriju univerzalnosti koji bi se odgovorom na pravna pitanja u smislu ostvarivanja ujednačavanja sudske prakse trebala ostvariti (čl. 385.a st. 1. ZPP). Pritom tuženik iznosi navode o nedostacima sadržaja drugostupanjske presude koji se u konkretnom slučaju nisu ostvarili pa stoga i navodi o drugačijoj praksi revizijskog suda ne koincidiraju u odnosu na konkretan slučaj.

3.3. Stoga i odluke na koje se u smislu razloga važnosti u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva (čl. 387. st. 3. ZPP) ne koincidiraju u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja.

4. Na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

4.1. U odnosu na navode tuženika da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije, valja odgovoriti da ove odredbe sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

4.2. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika, dok je pobijanom presudom sud drugog stupnja detaljno odgovorio i na sve žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značaja. Nižestupanjske odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

5. Slijedom navedenog, temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja odbijen, dok je u odnosu na povrede temeljnih prava temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP odbačen.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek