REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3163/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆS, vl. [obrt] „[obrt]“, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika Općine Omišalj, Omišalj, Prikešte 13, OIB 72908368249, kojeg zastupaju punomoćnici Franjo Matković i Igor Bezjak, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, Frana Supila 11, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-967/2022-7 od 27. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-56/2021-46 od 20. prosinca 2021., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.
III. Zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske odluke zbog pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu i zbog toga što smatra da su mu u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđena temeljna ljudska prava, i to pravo vlasništva zajamčeno čl. 1. st. 1. i 2. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: - Ustav RH), kao i pravo na pristup sudu kao jedno od osnovnih elemenata prava na pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 6.1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH.
2. Tuženik je u odgovoru na prijedlog tužitelja predložio navedeni prijedlog odbaciti, odnosno podredno odbiti te je zatražio da mu tužitelj naknadi trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23, dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
4. Tužitelj kroz prvo pitanje iz prijedloga problematizira visinu stope zateznih kamata koja mu je dosuđena na iznos glavnice, međutim, navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi s obzirom na to da tužitelj u odnosu na navedeno pitanje nije naveo odgovarajuće razloge važnosti. Naime, u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-250/2022-2 od 14. lipnja 2023. i Rev-3066/2018-2 od 6. rujna 2023., kao i u odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-518/2013-2 od 10. travnja 2014., koje tužitelj navodi kao razlog važnosti naznačenog pitanja, predmet spora nije bila naknada štete zbog povrede ugovorne obveze, pa se samim time nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, niti je u navedenim odlukama izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo protivno onom iz pobijane odluke. Postavljajući drugo pitanje tužitelj prigovara utvrđenoj visini štete i navodi da je sud prilikom određivanja iste trebao uzeti u obzir znatno promijenjene okolnosti koje su nastupile tijekom vođenja parnice te da je on na to upozoravao u nižestupanjskom postupku. Tužitelj uz predmetni prijedlog nije u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP dostavio žalbu ili drugi dio spisa iz kojeg bi bilo vidljivo je li i prvostupanjsku presudu osporavao zbog razloga koji su navedeni u naznačenom pitanju, niti to proizlazi iz pobijane odluke, pa samim time nisu ispunjenje pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP da bi se navedeno pitanje smatralo važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Kroz zadnja tri pitanja iz prijedloga tužitelj osporava pobijanu odluku u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove parničnog postupka te kao razlog važnosti navodi više odluka Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije koje nisu primjenjive u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da u ovome predmetu tužitelju nije niti naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, već je upravo suprotno tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, dok je tužitelj samo djelomično odbijen u svom zahtjevu za naknadom parničnog troška, a sve u skladu s čl. 154. ZPP.
5. Zato u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije tužitelja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b. st. 1. i 2. ZPP riješio kao u toč. I. izreke rješenja.
6. Tužitelj je svoje navode o povredama temeljnih ljudskih prava pred drugostupanjskim sudom obrazlagao odlukom drugostupanjskog suda o djelomičnom priznavanju troškova parničnog postupka, jednako kao i kroz tri naznačena pitanja iz prijedloga. Međutim, u pobijanoj odluci drugostupanjski sud je detaljno (točke 25. -31. obrazloženja pobijane odluke) odgovorio na sve odlučujuće navode tužitelja te je navedena odluka detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Zato tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno neko od temeljnih ljudskih prava, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP riješio kao u toč. II. izreke rješenja.
7. Zato je prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (toč. II. izreke rješenja).
8. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije nije prihvaćen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice s obzirom na to da bi ovaj sud prijedlog tužitelja odbio, odnosno odbacio neovisno o navedenom odgovoru tuženika, pa je u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP odlučeno kao u toč. III. izreke rješenja.
Zagreb, 14. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
