REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-70/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općina Gunja, Vladimira Nazora 97, Gunja, OIB: 80621259595, koju zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4393/2022-2 od 26. listopada 2022. kojima su potvrđene presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-434/2017-14 od 5. svibnja 2022., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4393/2022-2 od 26. listopada 2022. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-434/2017-14 od 5. svibnja 2022. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa 341.720,65 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog u izreci prvostupanjske presude pojedinačno naznačenog iznosa do isplate, kao i u dijelu kojim je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 18.750,00 kuna, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 341.720,65 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno pod točkom I. izreke. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev da se u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela u Županji, Općinski sud u Vukovaru, upišu prava puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za korist tuženika. Pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 18.750,00 kuna.

1.2. Rješenjem je odbačen tužbeni zahtjev (tužba) kojim tužiteljica traži da se utvrdi da tuženiku pripada pravo puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) na nekretninama u vlasništvu i pod upravljanjem tužitelja upisane u katastarskoj općini [katastarska općina], katastarskih čestica navedenih u rješenju upisanih u pojedinačne zemljišnoknjižne uloške.

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1192/2023-2 od 21. ožujka 2023., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske odluke zbog pravnih pitanja:

"1. Postoji li obveza infrastrukturnog operatora plaćati vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11, 151/14 i 95/17- dalje: Pravilnik), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“ u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?

3. Je li u smislu članka 8. stavka 4. Pravilnika obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje po samom propisu čim se (i samo ako se) kumulativno ispune uvjeti iz tog propisa: a) da na nekretnini postoji (bude zasnovano) koje drugo pravo; b) da na temelju tog (zasnovanog) prava na nekretnini infrastrukturni operator plaća vlasniku odgovarajuću naknadu za uporabu općeg dobra ili nekretnine (za sve vrste odnosno ukupnu količinu infrastrukture izgrađene na tim nekretninama)?

4. Nastaje li, odnosno dospijeva li obveza plaćanja naknade za pravo puta stjecanjem tog prava, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08 – dalje: ZEK)?".

4. Tužiteljica je sukladno navedenom dopuštenju protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja radi kojih je dopuštena revizija. Predložila je prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U revizijskom stupnju postupka, predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade koristi koju smatra da je tuženik stekao korištenjem nekretnina u vlasništvu tužiteljice ili na općim dobrima pod njenom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2008. do 1. siječnja 2017., bez pravne osnove. Podredno, tužiteljica je postavila zahtjev za naknadu štete.

8. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena pa stoga, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je rješenjem HAKOM-a Klasa: UP7I-344-03/17-11/32, Urbroj: 376-05-3-19-20 od 5. rujna 2019. utvrđeno da je Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja tog rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu Općine Gunja na kojim nekretninama ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu prema podacima o navedenim u Elaboratu za pravo puta broj 30/17, koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme,

- da je navedenim rješenjem utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina i utvrđeno je da Općina Gunja ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 10. veljače 2017. odnosno od dana uknjižbe prava vlasništva/suvlasništva na tim nekretninama u korist Općine Gunja ukoliko je ista nastupila nakon 10. veljače 2017.,

- da je rješenjem HAKOM-a je utvrđeno pravo tužiteljice za naknadu za pravo puta od dana kada je podnijet zahtjev HAKOM-u odnosno od 10. veljače 2017., a ne i za utuženo razdoblje,

- da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužiteljica, kao i na nekretninama u vlasništvu tužiteljice i da je do stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine'', broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 - dalje: ZEK) istu koristio bez sudskog spora s tužiteljicom, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

9. Prvostupanjski i drugostupanjski sud svoje odluke temelje na odredbama:

- čl. 2. toč. 47. ZEK, prema kojoj pravo puta podrazumijeva: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i infrastrukture i druge povezane opreme i dr.,

- čl. 27. st. 1. ZEK prema kojoj, operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području RH, te

- čl. 28. st. 1. ZEK prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1., uz ispunjavanje bilo kojeg od uvjeta:

- da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ili ime svojih pravnih prednika,

- da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja,

primjenom kojih zaključuju da je tuženik stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine'', broj 73/08 - dalje: ZEK/08), dakle 1. srpnja 2008., stekao ex lege pravo puta na nekretninama u vlasništvu ili pod upravljanjem tužiteljice jer je izgradio i koristio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu duže od tri godine prije stupanja na snagu ZEK/08 bez spora s tužiteljicom, što prihvaća i revizijski sud.

9.1. Budući navedeno predstavlja zakonsko ograničenje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 161/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), to sud nalazi da za korištenje predmetnih nekretnina tuženik ima pravnu osnovu u Zakonu o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine'', broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14 - dalje: ZEK/14) i da stoga ne postoji obveza tuženika naknađivati korist od upotrebe u smislu odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), koja predstavlja poseban slučaj stjecanja bez osnove, što također prihvaća i ovaj revizijski sud.

9.2. Pravilno je i zaključivanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, ne predstavlja protupravno propuštanje, već obveza tuženika proizlazi iz odredbe čl. 28. st. 4. ZEK, prema kojoj infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta.

10. Imajući u vidu pravila o vremenskom važenju propisa, u utuženom razdoblju, odredbom čl. 29. ZEK/14 (koji je bio na snazi do 21. srpnja 2017.), bilo je propisano da se za pravo puta plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. ZEK/14, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

11. Vijeće ovog suda cijeni, imajući u vidu odredbu čl. 28. st. 1. ZEK, da se smatra da tuženik kao infrastrukturni operator (jer ima prava operatora javnih komunikacijskih mreža prema čl. 27. st. 1. ZEK) ima pravo puta, a da obveza plaćanja naknade započinje danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.).

12. Stoga jedinstven odgovor na postavljena pitanja glasi:

"Infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.)".

13. To stoga jer, odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta.

14. Prema čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

14.1. Radi ocjene je li navedenim postupanjem tuženika u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužiteljice (pri čemu je konvencijski pojam vlasništva neovisan o službenoj kategorizaciji u nacionalnom pravu), odnosno je li obveza tuženika na plaćanje tužiteljici naknade za pravo puta dovodi do povrede prava tuženika na mirno uživanje vlasništva, nužno je provesti test razmjernosti.

14.2. Prije svega zaključiti je da s jedne strane polaganje, od strane tuženika, i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture na nekretninama u vlasništvu ili pod upravljanjem tužiteljice, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje njenog vlasništva. Kod činjenice da je tuženik ex lege infrastrukturni operator (predmnjeva iz čl. 27. st. 1. i čl. 28. st. 1. ZEK), to ovaj sud cijeni da je miješanje u mirno uživanje imovine tužiteljice zakonito. Obveza da se plaća naknada za to pravo puta, samo po sebi ne može se smatrati protivnom čl. 1. Protokola br. 1, jer ni proračun općina i gradova nije neograničen i njime treba pažljivo gospodariti, slijedom čega potraživanje a potom i obvezivanje na naknadu za pravo puta tuženika tužiteljici teži legitimnom cilju.

14.3. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1, sud mora utvrditi je li zbog utvrđenog miješanja neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je pitanje isplate naknade za pravo puta u razdoblju u kojem nije egzistiralo rješenje HAKOM-a o visini te naknade. Tužiteljica nije imala legitimaciju podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta već je to pravo tuženika. Pravo tuženika podrazumijeva i odgovornost za njegovo izvršavanje, pa tako i u smislu obveze da HAKOM-u dostavi podatke o elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi kao i obvezu da vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostavi presliku potvrde o pravu puta i plaća naknadu za pravo puta.

14.4. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud cijeni da iznos naknade koji bi tuženik trebao platiti tužiteljici za pravo puta ne predstavlja nerazmjeran teret za njega odnosno da bi korištenje nekretnine tužiteljice s pravom puta tuženika, bez plaćanja odgovarajuće naknade, dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju na štetu tužiteljice. Ovo stoga jer tuženik kao infrastrukturni operator ni sam ne dvoji o sebi kao ovlašteniku prava puta, djeluje na digitalnom komunikacijskom tržištu, ostvaruje znatne prihode, dugo godina je koristio resurse gradova i općina bez ikakve obveze plaćanja naknade, a kada je propisana ta obveza, nije poduzeo ni minimum obveznih radnji u svrhu plaćanja naknade (dostava podataka o toj komunikacijskoj infrastrukturi, zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i dr.), slijedom čega ta njegova obveza plaćanja naknade (osobito imajući u vidu njenu visinu utvrđenu Rješenjem) za pravo puta, zasigurno ne predstavlja prekomjeran teret za tuženika.

15. Prema odredbi čl. 3. ZEK, elektronička komunikacijska infrastruktura, pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, prostorno planiranje, gradnja, održavanje, razvoj i korištenje elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme te upravljanje i uporaba radiofrekvencijskog spektra, adresnog i brojevnog prostora, kao prirodno ograničenih općih dobara, od interesa su za Republiku Hrvatsku.

16. Pravni temelj korištenja nekretnine tužiteljice od strane tuženika je pravo puta a to pravo je i u utuženom razdoblju naplatno a ne besplatno.

17. Slijedom svega navedenog, infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego mu HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ta obvezu nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008. (tako ovaj sud i u odluci broj Rev-105/2022 od 10. prosinca 2024.).

18. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa i time pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno (posebice u svezi visine tužbenog zahtjeva), zbog čega nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih odluka, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o izraženim shvaćanjima, kao i o odredbama materijalnog prava, osobito onim koje se odnose na visinu naknade za pravo puta, o tužbenom zahtjevu odlučiti novom odlukom, kojom će odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina