Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7313/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice – specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika EO, zbog prekršaja iz članka 46. stavka 1. točke 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (NN 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 11. svibnja 2022., broj: 35. Pp-2656/2022, na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

r i j e š i o j e :

I. U povodu žalbe okrivljenika EO, a po službenoj dužnosti, ukida se odluka o oduzimanju imovinske koristi navedena u izreci pobijane presude.

p r e s u d i o j e :

II. U povodu žalbe okrivljenika EO, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci na način da se djelo okrivljenika pravno označava kao prekršaj iz članka 46. stavka 1. točke 6. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (NN 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20, 126/21).

III. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika EO, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom a nepreinačenom i neukinutom dijelu.

IV. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenik je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura), u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kn, zbog prekršaja iz članka 46. stavka 1. točke 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

2. Uz kaznu određeno je oduzimanje imovinske koristi ostvarene prekršajem u iznosu od 100,00 kn.

3. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kn.

4. Protiv prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu, navodeći u bitnom da je u skladu s odredbom članka 10. stavka 1. točke 15. Zakona o ugostiteljstvu bio dužan i obvezan gostima poslužiti piće koje su gosti naručili prije kraja radnog vremena, te istu obvezu ugostitelju nameće i Zakon o zaštiti potrošača, a navedenog dana 7.3.2022. upravo se to i dogodilo. Ulazna vrata objekta bila su zatvorena i zaključana, glazba je bila ugašena, blagajna je bila zaključana i narudžbe se nisu zaprimale, već se samo i jedino čekalo da gosti koji su svoje piće naručili i platili prije prestanka radnog vremena to svoje piće dovrše. Ukoliko bi se odredbe o radnom vremenu iz čl. 9. i čl. 9. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti primjenjivale onako kako se potpuno pogrešno i neosnovano primjenjuje u pobijanoj presudi, to bi značilo da je svaki ugostitelj dužan svakog gosta silom izbaciti iz objekta istog onog trenutka kada radno vrijeme završi, bez obzira je li dovršio plaćeno piće. Navedene prigode nije bilo nikakve namjere kršenja odredbi o zabrani okupljanja iz Odluke Stožera, jer situacija koju je zatekao uređujući državni inspektor, sa šest ljudi u objektu na nikakav način nije predstavljala kršenje Odluke Stožera, budući kvadratura objekta je takva da su svi nazočni mogli i jesu držali propisanu distancu, a među zatečenima u objektu su bili vlasnik i dva djelatnika, koji su čistili prostor nakon zatvaranja te njihovi prijatelji koji su iz nakon posla trebali autom odvesti kući. Navedena situacija smeta samo jednom susjedu koji očito nikako ne može prihvatiti njegovo zakonito i legalno radno vrijeme, pa kontinuirano i sustavno zove policiju.

Obzirom na navedeno, razvidno je kako je sud u pobijanoj presudi pogrešno i nepravilno utvrdio činjenično stanje, pa na takvo činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo a pritom nije u obrazloženju naveo pravilne i potpune razloge za svoju odluku, odnosno ono što je navedeno u razlozima ne odgovara sadržaju dokaza i iskaza iz dokaznog postupka.

5. Žalitelj predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

6. Žalba nije osnovana.

7. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava osim u odnosu na oduzimanju imovinske koristi, te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski prekršajni sud u Splitu točno utvrdio činjenično stanje, međutim, omaškom nije pravilno pravno označio prekršaj, pa je u tom dijelu preinačena izreka prvostupanjske presude na način naveden u točki I. izreke ove presude.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju obrane okrivljenika, te uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove za utvrditi da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz članka 46. stavka 1. točke 6. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.

9. Neosnovano žalitelj poriče počinjenje prekršaja navodeći da su ulazna vrata objekta bila su zatvorena i zaključana, glazba je bila ugašena, blagajna je bila zaključana i narudžbe se nisu zaprimale, već se samo i jedino čekalo da gosti koji su svoje piće naručili i platili prije prestanka radnog vremena to svoje piće dovrše, te ukoliko bi se odredbe o radnom vremenu iz čl. 9. i čl. 9. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti primjenjivale onako kako se potpuno pogrešno i neosnovano primjenjuje u pobijanoj presudi, to bi značilo da je svaki ugostitelj dužan svakog gosta silom izbaciti iz objekta istog onog trenutka kada radno vrijeme završi, bez obzira je li dovršio plaćeno piće, kao i da navedene prigode nije bilo nikakve namjere kršenja odredbi o zabrani okupljanja iz Odluke Stožera, jer situacija koju je zatekao uređujući državni inspektor, sa šest ljudi u objektu na nikakav način nije predstavljala kršenje Odluke Stožera, budući kvadratura objekta je takva da su svi nazočni mogli i jesu držali propisanu distancu, a među zatečenima u objektu su bili vlasnik i dva djelatnika, koji su čistili prostor nakon zatvaranja te njihovi prijatelji koji su iz nakon posla trebali autom odvesti kući.

10. Naime, kako je kritične zgode bila na snazi Odluka o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19 putem okupljanja (NN 119/21, 129/21, 138/21, 142/21, 145/21, 4/22, 13/22, 24/22) Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, kojom je u točki III. podstavku 7. bilo propisano, između ostalog, da radno vrijeme ugostiteljskih objekata može se odrediti u trajanju od 06:00 do 24:00 sata, te je u prvostupanjskom postupka nedvojbeno utvrđeno da su kritične zgode u 00,32 sata u ugostiteljskom objektu okrivljenika bili prisutni gosti, koji su konzumirali pića, a što predstavlja pružanje ugostiteljskih usluga, to je okrivljenik počinio prekršaj iz članka 46. stavka 1. točke 6. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti kojom je propisan prekršaj fizičke osobe obrtnika ako pruža ugostiteljske usluge suprotno odluci Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske iz članka 9.a ovoga Zakona za vrijeme dok je takva odluka na snazi (članak 9.a).

11. Nadalje, neprihvatljivo žalitelj svoje protupravno ponašanje opravdava činjenicom da bi inače svaki ugostitelj bio dužan svakog gosta silom izbaciti iz objekta istog onog trenutka kada radno vrijeme završi, bez obzira je li dovršio plaćeno piće. Naime, svaki gost se mora upoznat s radnim vremenom bilo kojeg poslovnog objekta, pa tako i s radnim vremenom ugostiteljskog objekta, što znači da ne može protivno propisanom radnom vremenu koristiti usluge neograničeno, čime se nikako ne postupa u suprotnosti s odredbom članka 10. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.

12. Također, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, kako to neosnovano navodi žalitelj, ističući da sud nije u obrazloženju naveo pravilne i potpune razloge za svoju odluku, odnosno da ono što je navedeno u razlozima ne odgovara sadržaju dokaza i iskaza iz dokaznog postupka.

13. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj sud je našao da je izrečena novčana kazna okrivljeniku za navedeno djelo u granicama zakona i da je primjerena težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te nije prestroga, time više što je izrečena znatno ispod zakonom propisanog minimuma, jer je za prekršaj iz članka 46. stavka 1. točke 6. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, važećeg u vrijeme počinjenja prekršaja, za fizičku osobu obrtnika bila propisana novčana kazna u rasponu od 5.000,00 do 30.000,00 kn.

14. Nadalje, dana 25. prosinca 2024. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (NN 152/24), koji propisuje neznatno niži raspon kazni za prekršaj koji se okrivljeniku stavlja na teret, nego što je bilo propisano ranijim Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti (NN 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20), međutim, kako je okrivljeniku izrečene novčana kazna znatno ispod i tog zakonskog minimuma propisanog navedenim izmjenama, to prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa, jer Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (NN 152/24) ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika u konkretnom slučaju pravilno odmjerene novčane kazne.

15. U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, ističe se da prema pravnom stajalištu ovog suda ako izreka presude ne sadrži činjenični opis radnje prekršaja u kojem je navedeno da je okrivljenik određenim postupanjem, odnosno propustom ostvario imovinsku korist, prvostupanjski sud ne može donijeti odluku o oduzimanju protupravno stečene imovinske koristi, pa prvostupanjski sud nije mogao odlučivati o oduzimanju imovinske koristi koja nije bila u činjeničnom opisu. Stoga je prvostupanjski sud odlukom o oduzimanju imovinske koristi prekoračio ovlasti koje ima po zakonu i time počinio povredu materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 5. Prekršajnog zakona, na štetu okrivljenika, pa je stoga trebalo u povodu žalbe okrivljenika a po službenoj dužnosti ukinuti odluku o oduzimanju imovinske koristi.

16. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

17. Iz navedenih razloga, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 14. svibnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

v.r.

Odluka se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.