REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-456/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko-upravni odjel protiv tuženice KC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Smontara, odvjetnica u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-1121/2018-3 od 19. ožujka 2020., na sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž- 1121/2018-3 od 19. ožujka 2020. i presuda Općinskog suda u Varaždinu–Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-141/2017-10 od 2. svibnja 2018. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troškova revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu–Stalna služba u Ivancu poslovni broj P- 141/2017-10 od 2. svibnja 2018. suđeno je:

„Nalaže se tuženici KC, [adresa], da tužiteljici Republici Hrvatskoj plati iznos od 13.489,33 kn (slovima: trinaest tisuća četiristo osamdeset devet kuna i trideset tri lipe) sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 1. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 1.307,65 kn od 24. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 30. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 21. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 23. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 22. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 20. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 24. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 22. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 21. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.013,43 kn od 23. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.020,27 kn od 23. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.020,27 kn od 24. lipnja 2014. pa do isplate i

- na iznos od 1.020,27 kn od 23. srpnja 2014. pa do isplate,

kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 kn (slovima: tri tisuće petsto kuna), sve u roku od 15 dana.„

2. Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1121/2018-3 od 19. ožujka 2020. suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene KC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-141/2017-10 od 2. svibnja 2018.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene KC za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.“.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3384/2023-3 od 20. prosinca 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Odnosi li se štetna radnja neprijavljivanja promjena koje utječu na prestanak ili opseg prava propisana čl. 251. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj: 157/13, 15/14, 99/15, 52/16, 16/17 i 130/17) i čl. 34. Zakona o privremenom uzdržavanju („Narodne novine“ broj 92/14) samo na uplate uzdržavanja za tekuće razdoblje ili i na uplate izvršene u ovršnom postupku za ranije dospjele iznose uzdržavanja?“.

4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju zbog navedenog pravnog pitanja te je predložila preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

5. Tužiteljica je u odgovoru na reviziju osporila navode iz revizije i predložila reviziju odbiti.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 – pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje ZPP) revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete uslijed neprijavljivanja promjena koje utječu na gubitak ili opseg prava iz socijalne skrbi, konkretno prava na privremeno uzdržavanje za dvoje maloljetne djece.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, zaključivši da je tužiteljici nastupila šteta u cjelokupnom utuženom iznosu, a počevši od utvrđenja:

- rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg KLASA: UP/I-552-07/13-01/7, URBOJ: 2146/82-30-06-13-5 od 10. lipnja 2013. usvojen zahtjev tuženice kao majke i zakonske zastupnice maloljetnih EC i UC te je priznato pravo na privremeno uzdržavanje za maloljetnu EC u iznosu od 547,80 kn mjesečno i za maloljetnog UC u iznosu od 465,63 kn mjesečno, počevši od 23. svibnja 2013. kao dana podnošenja zahtjeva pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Točkom IV. navedenog rješenja određeno je da je majka i zakonska zastupnica maloljetnih EC i UC dužna obavijestiti Centar za socijalnu skrb u slučaju da roditelj - obveznik uzdržavanja počne ponovno udovoljavati svojoj obvezi uzdržavanja;

- rješenjem Centra za socijalnu skrb Ludbreg, KLASA: UP/I-552-07/13-01/7, URBROJ: 2146/82-40-06-14-3 od 19. kolovoza 2014. utvrđen prestanak prava na privremeno uzdržavanje maloljetnim EC i UC s danom 30. lipnja 2014. te je obustavljena isplata iznosa privremenog uzdržavanja pri čemu je utvrđeno da je majci i zakonskoj zastupnici za razdoblje od 23. svibnja 2013. do 30. lipnja 2014. ukupno isplaćen iznos od ukupno 13.489,33 kn i to 6.179,79 kn na ime privremenog uzdržavanja maloljetnog UC te 7.291,54 kn na ime privremenog uzdržavanja maloljetne EC, na račun kod Privredne banke d.d. Zagreb;

- tuženica je primila uplate redovitog i prisilno naplaćenog uzdržavanja od oca maloljetne djece u iznosu od ukupno 14.906,08 kn, o čemu tuženica nije obavijestila Centar za socijalnu skrb Ludbreg.

10. Drugostupanjski sud je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da je uplatama roditelja obveznika uzdržavanja (dobrovoljno plaćenih i prisilno naplaćenih iznosa) došlo do ponovne uspostave redovitog uzdržavanje te potvrdio prvostupanjsku presudu. Pritom ističe da je svrha privremenog uzdržavanja zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovlaštenika uzdržavanja pa kada je obveznik uzdržavanja počeo uplaćivati uzdržavanje, bilo dobrovoljnim uplatama ili prisilno, došlo je do uspostave redovnog uzdržavanja, pri čemu nije od utjecaja da li su uplate za tekuće ili ranije razdoblje uzdržavanja, pa više nema osnove za privremeno uzdržavanje na teret sredstava Centra za socijalnu skrb.

11. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može prihvatiti u cijelosti pravilnim.

12. Pravo na privremeno uzdržavanje priznato je mlljt. djeci tuženice na temelju čl. 352. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 - dalje: ObZ) kojom odredbom je propisno:

„(1) Ako roditelj koji je na temelju pravomoćne sudske odluke, privremene mjere radi uzdržavanja ili nagodbe sklopljene pred sudom ili centrom za socijalnu skrb dužan pridonositi za uzdržavanje djeteta, ne udovoljava svojoj obvezi duže od šest mjeseci neprekidno ili ako nije platio za šest mjeseci s prekidima ukupno unutar razdoblja od sedam mjeseci, centar za socijalnu skrb dužan je na prijedlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, donijeti odluku o privremenom uzdržavanju i u skladu s njom isplaćivati uzdržavanje sve dok roditelj – obveznik uzdržavanja ne počne ponovno udovoljavati svojoj obvezi, u ukupnom trajanju od najdulje tri godine.

(2) Pravo na privremeno uzdržavanje priznaje se s danom podnošenja zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti.

(3) Privremeno uzdržavanje određuje se u iznosu od 50% iznosa za uzdržavanje određenog prema članku 232. stavku 4. ovoga Zakona.

(4) Žalba protiv odluke o privremenom uzdržavanju ne odgađa njezinu ovrhu.“.

13.1. Pravo na naknadu štete dosuđeno je na temelju čl. 251. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13) kojom odredbom je propisano da je korisnik koji je ostvario pravo u sustavu socijalne skrbi dužan nadoknaditi štetu koja je nastala time što je pravo iz sustava socijalne skrbi ostvario zbog toga što nije prijavio promjenu koja utječe na prestanak ili opseg prava, a znao je ili je morao znati za tu promjenu.

13.2. Napominje se kako se na razdoblje do 1. siječnja 2014. primjenjuje čl. 240. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 33/12, 46/13, 49/13, 157/13), a od 1. siječnja 2014. čl. 251. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13) s time da oba zakona na jednak način predviđaju dužnost nadoknade štete u slučaju neprijavljivanja promjena koje utječu na gubitak/prestanak ili opseg prava.

14. Iako je protupravno postupanje tuženice, koja nije nadležnom tijelu prijavila zaprimljene uplate (kako redovnih tako i naplaćenih iznosa u ovršnom postupku protiv obveznika uzdržavanja za razdoblje u kojem je ostvarivano pravo iz sustava socijalne skrbi), a zbog čega je doneseno rješenje nadležnog tijela o obustavi isplate iznosa privremenog uzdržavanja, to samo po sebi ne znači da je tuženica dužna, po osnovi naknade štete, nadoknaditi tužiteljici cjelokupni primljeni iznos na ime privremenog uzdržavanja maloljetne djece. To stoga što tužiteljica, u skladu s čl. 251. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi, ima pravo na naknadu štete u opsegu nastalom nepripadnim ostvarenjem prava iz sustava socijalne skrbi zbog toga što tuženica nije prijavila promjenu koja utječe na prestanak ili opseg prava.

15.1. Dakle, uvažavajući sadržaj citiranih zakonskih normi i pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, spornim se u ovoj fazi postupka ukazuje tumačenje dijela odredbe 352. st. 1. ObZ koji glasi: „sve dok roditelj – obveznik uzdržavanja ne počne ponovno udovoljavati svojoj obvezi“ te s tim u vezi postojanje štetne radnje, pitanje posljedica nepostupanja u skladu s dužnosti prijave prisilno naplaćenih potraživanja u ovršnom postupku, i to onih koja su dospjela prije priznavanja prava na privremeno uzdržavanje, kao i opseg eventualno nastale štete.

15.2. Prisilna naplata potraživanja koje se odnosi na razdoblje prije uspostave prava iz sustava socijalne skrbi (konkretno, na godinu ranije u odnosu na godinu u kojoj je priznato pravo na privremeno uzdržavanje) ne može smatrati ponovnim udovoljavanjem obvezi uzdržavanja u smislu čl. 352. ObZ-a. To stoga što svrha privremenog uzdržavanja nije plaćanje uzdržavanja umjesto roditelja obveznika uzdržavanja, već je to novčano primanje koje koristi dijete, a isplaćuje se iz sredstava državnoga proračuna Republike Hrvatske radi potpore uzdržavanja, s ciljem jače zaštite prava, interesa i dobrobiti djece te smanjenja socijalne ugroženosti i isključenosti djece.

15.3. Tumačenjem navedene zakonske odredbe na način da svaka naplata obveze uzdržavanja automatski predstavlja ponovno udovoljavanje obvezi uzdržavanja od strane roditelja-obveznika uzdržavanja, pa i ona koja su dospjela prije početka korištenja prava na privremeno uzdržavanje i naplaćena su u ovršnom postupku prisilnim putem te neovisno o tome koliki je iznos prisilno naplaćen, dovela bi do toga da bi maloljetna djeca - korisnici naknade bili onemogućeni ostvariti svoje zakonsko pravo na privremeno uzdržavanje ako su prethodno pokrenuli ovršni postupak, a tijekom ostvarivanja prava bili bi pod stalnom prijetnjom gubitka prava u cijelosti i obvezom vraćanja primljenih iznosa uslijed naplate bilo kojeg (pa i minimalnog iznosa uzdržavanja za neko prethodno razdoblje) čime bi im bio nametnut prekomjeran teret te se ne bi ostvarila niti svrha privremenog uzdržavanja niti jasno proklamirana zaštita prava i interesa maloljetne djece.

16. Zbog sveg iznesenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, prilikom donošenja odluke o naknadi štete potrebno prije svega utvrditi sve elemente o kojima ovisi pravo tužiteljice na naknadu štete te posebice razgraničiti na koje razdoblje se odnosi eventualno naplaćeni dio uzdržavanja - je li na razdoblje prije priznavanja prava na privremeno uzdržavanje ili na razdoblje nakon što je privremeno uzdržavanje priznato odnosno na tekuće razdoblje. Ako je uzdržavanje plaćeno za razdoblje nakon priznavanja prava na privremeno uzdržavanje tada je potrebno utvrditi je li tim uplatama roditelj – obveznik uzdržavanja počeo ponovno udovoljavati svojoj obvezi i ako jest, u kojem je iznosu zbog toga tužiteljici nastala šteta. Naime, uslijed djelomičnih i povremenih uplata uzdržavanja za razdoblje nakon priznavanja prava na privremeno uzdržavanje ili tekuće razdoblje tužiteljici ne može nastati šteta u visini cjelokupno isplaćenog iznosa po osnovi privremenog uzdržavanja, već eventualno šteta u visini tih povremenih uplata ako sud zaključi da je tim uplatama roditelj – obveznik uzdržavanja počeo ponovno udovoljavati svojoj obvezi. Međutim, prisilnom naplatom u ovršnom postupku dospjelih iznosa uzdržavanja za razdoblje prije priznavanja prava na privremeno uzdržavanje, tužiteljici šteta nije nastala.

17. Zbog sveg navedenog, odgovor na postavljeno revizijsko pitanje glasi:

„Štetna radnja neprijavljivanja promjena koje utječu na prestanak ili opseg prava propisana čl. 240. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 33/12, 46/13, 49/13, 157/13) i čl. 251. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13, 15/14, 99/15, 52/16, 16/17 i 130/17) odnosi se na neprijavljivanje uplata uzdržavanja za razdoblje za koje je već bilo određeno privremeno uzdržavanje i tekuće razdoblje, a ne i na uplate izvršene u ovršnom postupku za iznose uzdržavanja dospjele prije ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje.“.

18. U konkretnom sporu među strankama međutim nije prijeporno da je roditelj- obveznik uzdržavanja, po osnovi tekućeg uzdržavanja za maloljetnu djecu, izvršio nekoliko dobrovoljnih uplata (iako njima nije u cijelosti ispunio svoju obvezu uzdržavanja) čiju uplatu majka (tuženica) također nije prijavila Centru za socijalnu skrb, a navedene uplate utječu na opseg štete koju eventualno trpi tužiteljica.

19. S obzirom na to da nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili sve relevantne činjenice koje se odnose na osnovu i visinu štete koju trpi tužiteljica, nema uvjeta za preinaku pobijane presuda pa je valjalo presude sudova nižeg stupnja ukinuti, primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. U nastavku postupka potrebno je raspraviti i ocijeniti odlučne činjenice za rješenje spora među strankama na koje je ukazano ovim rješenjem, a posebice predstavljaju li uplate koje je roditelj- obveznik uzdržavanja izvršio dobrovoljno za vrijeme trajanja prava na privremeno uzdržavanja, ponovnim udovoljavanjem njegovoj obvezi uzdržavanja u smislu čl. 352. ObZ, te ako predstavljaju, koji je opseg štete koju zbog toga trpi tužitelj.

20. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP) pa je odlučeno kao u toč. II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić