REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-758/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Novigrad-Cittanova, Novigrad, Veliki trg 1, OIB: 53785741678, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4062/2020-3 od 28. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2495/2019 od 27. srpnja 2020., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 1.153.662,87 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno pod točkom I. izreke kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke), tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 46.250,00 kuna (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 44.375,00 kuna (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu 15.000,00 kuna kao neosnovan (točka II. izreke), dok je rješenjem odbačena kao nedopuštena žalba tužitelja izjavljena protiv presude suda prvog stupnja u točki III. izreke (točka II. izreke).

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-5044/2021-2 od 19. siječnja 2022., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije zbog sljedećih pravnih pitanja:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe čl. 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11. do 95/17.) [ranije:

Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 31/09. i 89/10.)], prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?

3. Je li u smislu članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11 do 95/17.) (ranije Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09) obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ipso iure (po samom propisu) čim se ( i samo ako se) kumulativno ispune uvjeti iz tog propisa: a) da na nekretnini postoji (bude zasnovao) koje drugo pravo; (b) da na temelju tog (zasnovanog) prava na nekretnini infrastruktorni operator plaća vlasniku odgovarajuću naknadu za uporabu općeg dobra ili nekretnine (za sve vrste/ukupnu količinu infrastrukture izgrađene na time nekretninama?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže reviziju tužitelja odbiti.

6. Revizija je neosnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 1.153.662,87 kuna na ime naknade za pravo puta, koji iznos predstavlja razliku između visine naknade koja je utvrđena rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) od 29. travnja 2019. umanjeno za iznos koji je tuženik platio tužitelju na temelju Ugovora o osnivanju prava služnosti od 10. prosinca 2010., sve za razdoblje od 2013. do 2018. godine.

9. Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev, utemeljen s jedne strane na tvrdnji o stjecanju bez osnove, a podredno na tvrdnji o odgovornosti za štetu, ocijenili neosnovanim u bitnom uz obrazloženje:

- da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tužitelj i koje je u njegovom vlasništvu,

- da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu bez sudskog spora s tužiteljem od 90-tih godina prošlog stoljeća, čime da je na temelju odredbe čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 - dalje: ZEK/08), po samom zakonu, stekao pravo puta, dakle, da nekretninu ne koristi bez pravne osnove,

- da je odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 bilo propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 37. ili 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koje donosi vijeće Hrvatske regulatorne agencije,

- da je navedena odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 90/11 - dalje: ZIDZEK/11) te je propisano: „Za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća se naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.“,

- da je odredba čl. 29. st. 1. ZEK ponovno izmijenjena čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 72/17 - dalje: ZIDZEK/17) na način da se riječi „naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta“ zamjenjuje riječima „naknada za pravo puta“,

- da je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/17 čl. 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08, 90/11 - dalje: ZEK/11) propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada za pravo puta iz čl. 28. toga Zakona, dakle, da do stupanja na snagu ZIDZEK/17, prije izdavanja potvrde o pravu puta, tuženik nije bio u obvezi plaćati naknadu za pravo puta.

9.1. Zaključak o nepostojanju obveze plaćanja naknade prije izdavanja potvrde o pravu puta za razdoblje do 22. srpnja 2017., kao dana stupanja na snagu ZIDZEK/17, nižestupanjski sudovi nastavno obrazlažu shvaćanjem da Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 31/09, 89/10, 152/11, 151/14 i 95/17) propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta, sukladno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama, nastaje u trenutku izdavanja / zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora. Dakle, da nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.

9.2. Nadalje smatraju nižestupanjski sudovi da nisu ostvarene ni pretpostavke odgovornosti za štetu, jer se s obzirom na mogućnost, a ne i obvezu tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, propuštanje podnošenja zahtjeva ne može smatrati protupravnim.

10. Pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/08.

10.1. Pravilno je i zaključivanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

11. Međutim, nije prihvatljivo zaključivanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu ZIDZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, do kada da nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.

11.1. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK, određeno je naveo da „Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo put.“. Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

12. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

13. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11 - dalje: Pravilnik), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde uređuje dospjelost obveze utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

13.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom (ugovorom) sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatora, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.

14. Stoga jedinstven odgovor na postavljena pitanja glasi:

„Infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.)“.

15. Kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta.

16. Iz utvrđenja nižestupanjskih presuda proizlazi:

- da su stranke obvezu plaćanja naknade za pravo puta uredile sklopivši Ugovor o osnivanju prava služnosti od 10. prosinca 2010.,

- da je tužitelj izjavom od 21. prosinca 2018. jednostrano otkazao navedeni ugovor,

- da je tužitelj 21. kolovoza 2018. podnio HAKOMU-u zahtjev za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta,

- da je HAKOM 29. travnja 2019. donio rješenje kojim je utvrđen tuženik kao infrastrukturni operator i nositelj prava puta na nekretninama tužitelja te su utvrđeni parametri za izračun visine naknade za pravo puta, određeno je da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta od 29. prosinca 2018. odnosno u odnosu na nekretnine na kojima još uvijek nije uknjižen kao vlasnik od dana uknjižbe prava vlasništva na nekretninama,

- da se u obrazloženju rješenja HAKOM-a navodi da je do otkaza ugovora i učinaka izjave o otkazu, odnosno do 29. prosinca 2018., među strankama bio na snazi Ugovor o osnivanju prava služnosti od 10. prosinca 2010., pa stoga tužitelj stječe pravo na naknadu za pravo puta po navedenom rješenju od 29. prosinca 2018.

17. Iz navedenog proizlazi da su stranke svoje odnose u pogledu plaćanja naknade za pravo puta za razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uredile ugovorom.

17.1. U takvoj situaciji, sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa, te je stoga tužbeni zahtjev neosnovan (tako ovaj sud u odlukama broj Rev-733/2023-3 od 18. veljače 2025. i Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024.).

18. Budući da razlozi zbog kojih je revizija podnesena ne utječu na donošenje drukčije odluke valjalo je na temelju čl. 393. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina