Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-50/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog PŠ, zbog kaznenog djela protiv imovine – pronevjera - iz članka 233. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11) u svezi s člankom 52. KZ/11 i drugih, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K-644/2017-90 od 22. veljače 2023. podnio optuženi PŠ, u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog PŠ kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog PŠ zbog počinjenja dva kaznena djela i to protiv imovine – pronevjera – iz članka 233. stavak 1. KZ/11 u svezi s člankom 52. KZ/11 i kaznenog djela povrede dužnosti u slučaju gubitka, prezaduženosti ili nesposobnosti za plaćanje iz članka 626. stavak 1. točka 2 Zakona o trgovačkim društvima (dalje u tekstu ZTD), sve u svezi članka 51. KZ/11. Na temelju članka 233. stavak 1. KZ/11 optuženom PŠ utvrđena je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 626. stavak 1. ZTD utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca pa je primjenom članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 optuženi PŠ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakon o kaznenom postupku ("Narodne Novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22. dalje : ZKP) oštećenom - trgovačkom društvu ... Maribor [osobni identifikacijski broj], [adresa], Maribor, Republika Slovenija, dosuđen je imovinskopravni zahtjev u visini 1.561,02 eura (tisuću petsto šezdeset jedan euro i dva centa) koji je u obvezi nadoknaditi optuženik u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

1.2 Na temelju članka 560. stavak 1. i 2. ZKP u vezi s odredbom članka 77. stavak 1. i 2. KZ/11 utvrđeno je da novčani iznos 12.355,22 kn (dvanaest tisuća tristo pedeset i pet kuna i dvadeset i dva centa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi PŠ ostvario kaznenim djelom iz točke 1.) izreke presude, pa je novčani iznos 12.355,22 kn (dvanaest tisuća tristo pedeset i pet kuna i dvadeset i dva centa) oduzet od optuženog PŠ i isti postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom PŠ da protuvrijednost tog novčanog iznosa i to iznos 1.639,82 eura (tisuću šesto trideset i devet eura i osamdeset i dva centa) uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP optuženi PŠ oslobođen je obveze nadoknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi PŠ po branitelju Ivanu Smokroviću, odvjetniku iz Rijeke, a žali se iz svih žalbenih osnova te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

3. Žalba optuženog PŠ nije osnovana.

4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali sadržajno ne obrazlaže u čemu se te povrede sastoje već parafrazira zakonsku odredbu, dok u dijelu žalbe optuženika u kojoj polemizira s utvrđenjima prvostupanjskog suda, odnosno analizom i ocjenom provedenih dokaza kako ih je to iznio prvostupanjski sud u razlozima svoje odluke proizlazi da optuženik pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, odnosno da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju žalbenu osnovu također u žalbi ističe. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, analizom i ocjenom provedenih dokaza kako ih je to iznio u žalbi, optuženik nije osporio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda. Usprkos navedenom, treba istaknuti da je, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud u razlozima presude, shodno odredbi članka 459. stavak 5. ZKP, jasno, valjano i dostatno, bez proturječja, izložio iz kojeg razloga je sporne činjenice našao dokazanim, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa imajući na umu navedeno, a i ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako da u tom dijelu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, žalba optuženika nije osnovana. Naime, treba istaknuti da optuženik ističe da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon jer sud prema odredbi članka 3. stavak 1. ZKP nije primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela pronevjere koje je počinjeno u vremenu od 16. listopada 2014. do 12. svibnja 2015. Naime, Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i Ispravak tog Zakona NN 56/15 i 61/15 stupio je na snagu nakon počinjenja kaznenog djela od strane optuženika, a te i kasnije izmjene Zakona nisu blaže za optuženika, tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela i nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

4.1. Optuženik u žalbi, u bitnome, analizira iskaze pojedinih svjedoka te ističe da svjedoci, CŠ, ĐŠ i FŠ imaju samo posrednih saznanja o inkriminiranom događaju, odnosno o uplatama premija s osnova polica osiguranja s naslova auto odgovornosti, dok smatra da je iskaz svjedoka HŠ nelogičan jer tvrdi da je i njegova supruga „slučajno“ uplatila premiju osiguranja. Također ističe da nije proveden niti jedan dokaz koji ga na bilo koji način povezuje s pronevjerom inkriminiranog novca jer da je htio pronevjeriti novac ne bi klijentima izdavao police osiguranja. U odnosu na kazneno djelo iz članka 626. ZTD ističe da je svega godinu dana pred nesposobnost trgovačkog društva za ispunjavanje svojih financijskih obveza to društvo preuzeo pa nije kriv za prezaduženost društva, a treba imati na umu da je Trgovački sud u Rijeci proveo stečajni postupak nad inkriminiranim društvom.

4.2. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirana mu kaznena djela. Naime, prvostupanjski sud je pravilno analizirao i ocijenio iskaze ispitanih svjedoka koje je doveo u vezu s pročitanim ispravama i to pregledom stanja po žiro računu oštećenika. Optuženik treba imati na umu da iz iskaza svih ispitanih svjedoka jasno proizlazi da svi optuženika dobro poznaju jer su s njim ili u prijateljskim odnosima ili su već ranije preko njega zaključivali police osiguranja za automobile te tvrde da su i u inkriminiranom slučaju ili osobno ili putem člana svoje obitelji optuženiku predali novac u svrhu zaključivanja police osiguranja s naslova auto odgovornosti. Potom ističu da su od oštećenika primali opomene ili uplatnice da nisu uplatili ratu za osiguranje automobila, iako su optuženiku predali novac u visini vrijednosti cjelokupne premije osiguranja. Iz navedenog prometa po žiro računu oštećenika proizlazi da oštećeniku novac nije uplaćen na žiro račun, a kako iz zaključenog ugovora o radu nije sporno da je u inkriminirano vrijeme optuženik bio zaposlenik oštećenika i to na radnom mjestu stručnog savjetnika u službi prodaje i bio je ovlašten obavljati posao prodaje osiguranja i naplate premije, onda je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da je optuženik počinio inkriminirano mu kazneno djelo pronevjere jer je za sebe zadržao novac koji mu je povjeren na radu. Bez obzira na činjenicu što je optuženik, kako tvrdi, postao odgovorna osoba ... godinu dana prije nego što je društvo postalo nesposobno za plaćanje, prema izričitoj zakonskoj odredbi trebao je podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka jer je bio svjestan da je društvo prestalo podmirivati svoje obveze vjerovnicima u razdoblju dužem od 60 dana, pa kada to nije učinio prvostupanjski sud ga je pravilno proglasio krvim za počinjenje kaznenog djela iz članka 626. ZTD, a činjenica provođenja tog postupka naknado od strane suda ne utječe na odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, oštećenika te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

4.3. Optuženik se žali i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu te, u bitnome, navodi da nije jasno koje je matematičke funkcije prvostupanjski sud koristio kada je zaključio da se optužba može umanjiti za dvije osobe, a imovinskopravni zahtjev je u cijelosti usvojen te također ističe da prvostupanjski sud nije izričito naveo koje iznose smatra osnovanim za odluku o imovinskopravnom zahtjevu. U odnosu na istaknuto optuženik treba imati na umu da je prvostupanjski sud u razlozima svoje odluke (odjeljak 35.1. i 35.3.) jasno naveo o visini svake pojedinačne uplate koju je optuženik primio i tko je bio uplatitelj te je naveo da se radi o uplatama koje je primio u ukupnom iznosu 24.116,69 kuna za koji iznos je pribavio protupravnu imovinsku korist, dakle navedeni iznosi kako pojedinačno tako i u svom zbiru predstavljaju osnovu za odluku suda. Oštećenik je postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu koji mu je sud i dosudio, a za ostali dio, koji premašuje dosuđeni imovinskopravni zahtjev, sud je ispravno od optuženika oduzeo imovinsku korist. Sud nije dužan navesti u odnosu na koje iznose, koje je optuženik od uplatitelja preuzeo, se radi o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, a u odnosu na koje je sud od optuženika oduzeo imovinsku korist već je bitno da navedeni iznosi (dosuđeni imovinskopravni zahtjev+oduzeta imovinska korist) u svom zbroju predstavljaju ukupnu korist/štetu koju je optuženik ostvario/počinio počinjenjem kaznenog djela pronevjere, a kako je to u konkretnom sud ispravno i dosudio. Što se tiče umanjenja pribavljene imovinske koristi/štete koja je nastupila za dvije osobe, odnosno dvije uplate, prvostupanjski sud je jasno naveo da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je po tim uplatama novac preuzeo optuženik i za te iznose je, ispravno, umanjio ukupni iznos pribavljene koristi, odnosno nastale štete.

4.4. Nadalje, optuženik samo kao žalbene osnove navodi da se žali zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s time što te žalbene osnove ne obrazlaže. Optuženik treba imati na umu da je u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka i u tom dijelu sud je donio zakonitu i pravilnu odluku. S obzirom na činjenicu da optuženik sadržajno nije obrazložio zašto kazna po svojoj vrsti i mjeri nije primjerena njegovoj kaznenoj odgovornosti za kaznena djela za koja je proglašen krivim sud je imajući na umu odredbu članka 478. ZKP razmotrio i odluku o kazni. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne te je optuženiku pravilno u odnosu na mjeru kazne utvrdio pojedinačne kazne zatvora te ga je pravilno osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (mjeseca). Tako izrečena kazna primjerena je svim utvrđenim okolnostima i istom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kazna će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela.

5. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).

6. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak