Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-409/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, članica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miran Zorica, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Bojan Bogdan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1017/2023-13 od 7. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1017/2023-13 od 7. prosinca 2023. u dijelu pod točkama II. i III. izreke te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva naložiti tuženici da mu plati 1.916,78 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izreko te presude (točka I. izreke), a prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju 4.993,09 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izreko te presude (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.828,55 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, kako proizlazi iz navoda žalbe, u odnosu na točke II. i III. izreke, sadržajno se pozivajući na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (Nar. nov.

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno pod točkom II. izreke pobijane presude kao neosnovan te da shodno tome preinači i odluku o troškovima postupka na način da trošak parničnog postupka prizna tuženici, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka predmet spora je zakonitost prvostupanjske odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.993,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama s osnova pretplate po osnovi djelomično ništetnih odredbi o valuti obveze, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu broj [broj kredita], koji su stranke sklopile 11. lipnja 2007., kojim kreditom je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos od 30.366,23 CHF, s početnom kamatnom stopom od 5,10% i koji je tužitelj otplaćivao u redovnim mjesečnim anuitetima.

5. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u ovom dijelu uz obrazloženje:

- da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka iz čl. 225. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) u vezi sa shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.,

- da je odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], koji su stranke sklopile 11. lipnja 2007. i koje se odnose na valutu obveze ništetna (čl. 1. st. 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čl. 3. st. 1. i čl. 49. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača /Nar. nov. broj. 41/14., 110/15., 14/19./, čl. 81., 82., i 87. Zakona o zaštiti potrošača /Nar. nov broj. 96/03., dalje: ZZP/03./, čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača /Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/09/ i čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a) jer da se radi o unaprijed formuliranoj i standardiziranoj odredbi, u odnosu na koju da nije dokazano da su tužitelju kao budućem korisniku kredita dani na uvid parametri i informacije koje se odnose na valutu CHF, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o ključnim elementima pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz tu valutu,

- što da je istovjetan način postupanja u konkretnom slučaju kao postupanje o kojem je bilo riječi u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., u vezi s presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., razlozi kojih odluka su stoga u cijelosti primjenjivi na konkretan potrošački ugovor (čl. 502.c ZPP-a),

- a da je na temelju rezultata provedenog vještačenja utvrđeno da je plaćanje anuiteta po osnovi takve odredbe tužitelj svoju obvezu preplatio za iznos od 4.993,09 eura, koji iznos je stoga tužitelju i dosuđen, pozivom na čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos na način kako je određeno točkom II. izreke pobijane presude na temelju čl. 1115. i čl. 29. st. 2. toga Zakona.

6. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s time sud prvoga stupnja nije počinio niti povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. toga Zakona jer presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

7. Dalje valja odgovoriti da je točno da sud svoja utvrđenja o ništetnosti sporne odredbe ugovora temelji na utvrđenjima iz presude donesene u predmetu radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno da se pozvao na čl. 502.c ZPP-a. Ta odredba omogućuje fizičkim i pravnim osobama da se u posebnim parnicama pozivaju na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a na tuženiku je, u koliko smatra da se ta pravila ne mogu primijeniti na konkretan slučaj da to i dokaže.

7.1. Kako tuženik u žalbi ne navodi iz kojih bi točno dokaza koji su provedeni proizlazilo da se nije radilo o unaprijed formuliranim i standardiziranim odredbama, da su tužitelju bile pojašnjeni rizici sklapanja ugovora vezanog uz valutu CHF i da se o tome uopće s njim pregovaralo, a glede svjedoka je tijekom postupka istaknuo samo da će po potrebi predložiti saslušane javnog bilježnika i djelatnike banke, ali ne navodi tko su uopće te osobe, niti predlaže provesti taj dokaz do zaključenja prethodnog postupka, to je u takvoj situaciji sud prvog stupnja pravilno, i na konkretna slučaj, primijenio shvaćanja iz odluka u kojima je o ovom pitanju odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Žalbeni sud na pravilnost utvrđenih činjenica pazi samo u okviru jasno obrazloženih navoda žalbe (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a ne na temelju općenitih navoda žalbe da sud nešto nije utvrdio. To znači da je dužnost tuženika bila u žalbi jasno označiti koje od predloženih dokaza sud prvog stupnja nije proveo ili ih nije ocijenio ili ih je pogrešno ocijenio, a da je postupio suprotno da bi rezultati dokazivanja potvrdili istinitost činjeničnih navoda iz prethodno točke i time utjecala na konačni ishod postupka, kakvo obrazloženje žalbe je izostalo.

7.2. S obzirom da tuženik nije postupio na opisani način to je ovaj sud shvaćanja, da ni pozivanjem suda na čl. 502.c ZPP-a nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s tom odredbom, ali i u vezi s čl. 8. ZPP-a glede činjeničnih navoda u ovom dijelu.

8. U odnosu na navode žalbe u ovom dijelu također valja odgovoriti da je točno da je tijekom vremena izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a na način kako se navodi u žalbi, ali i da to nije od utjecaja na zakonitost ove odluke u smislu pozivanja na istu prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je 15. travnja 2021. kada je već bila na snazi zadnja izmjena te odredbe (čl. 107. ZID ZPP iz Nar. nov. 70/19.) na način da se odnosi i na sporove za isplatu, kakav je predmetni.

9. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je i po shvaćanju ovoga sud, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se donosi na valutu obveze ništetna.

9.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, o svom najboljem stručnom znanju, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

9.2. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer se obveza transparentnosti ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije spornih ugovornih odredbi.

10. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 15. travnja 2021. to neosnovano žalitelj ukazuje da je zahtjev za isplatu po osnovi kamate postavljen po proteku zastarnog roka (čl. 225. ZOO).

11. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, u situaciji u kojoj je, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio djelomično ništetnu odredbu o valuti obveze, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

12. Također, okolnost da je svoju ugovornu obvezu tužitelj ispunio ne isključuje njegovo pravo da u ovom postupku zatraži od tuženika da mu vrati ono što je stekao, a ne pripada. Naime, čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. 102/15.) isključuje primjenu odredbi te glave na kredite u CHF-u koji su do dana stupanja na snagu Zakona bili u potpunosti otplaćeni, ali ta odredba znači da se na otplaćene CHF kredite ne primjenjuje konverzija u eure propisana ZID ZPK-om. Stoga, korisnici CHF kredita koji su svoje kredite u potpunosti otplatili prije 30. rujna 2015. nemaju pravo na naknadnu konverziju ili obeštećenje prema odredbama ZID ZPK-a, ali ta odredba nije od utjecaja na obvezu vraćanja u smislu čl. 1111. ZOO-a u odnosu na kredite koji su otplaćeni i kod kojih nije došlo do konverzije.

13. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

14. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata. Na navedeno ne utječe niti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva u žalbi.

16. Valja reći i da su točni navodi žalbe da je presudom Suda EU u predmetu C- 567/20 (5. svibnja 2022.) rečeno da se Direktiva vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije pristupanja Hrvatske EU, čak i ako su ti ugovori naknadno konvertirani sukladno hrvatskom Zakonu o konverziji. Međutim, iako se sud poziva i na tu Direktivu, pitanje nepoštenosti ugovornih odredbi kakva je predmetna, ispitano je kroz odredbe materijalnog prava RH, koji u sadržajnom smislu odgovaraju shvaćanjima iz te Direktiva, pa pozivanje suda na istu u konačnici nije dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Slijedom svega rečenog ovaj je sud ocijenio da je sud prvog stupnja na temelju pravilno utvrđenih odlučnih činjenica, uz valjane razloge, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane odluke te je stoga prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom II. izreke potvrđena na temelju 368. st. 1. ZPP-a.

18. Odluka o troškovima postupka potvrđena je na temelju čl. 380. toč. 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na općenite navode žalbe u ovom dijelu izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

18.1. Zaključno žalitelju valja odgovoriti, da je točno da sud pobijanom odlukom nije odlučio o povlačenju dijela tužbe. Međutim, o istom sud može odlučiti i naknadno, a tom odlukom može odlučiti i o zahtjevu za naknadu troškova u odnosu na povučeni dio, vodeći pri tome računa o pravovremenosti tog zahtjeva tuženika. Odnosno, odluka o tom dijelu zahtjeva tuženika, jer nije od utjecaja na odluku o troškovima postupka koja je donesena u odnosu na konačni postavljeni tužbeni zahtjeva o kojem je sud odlučivao predmetnom odlukom (sukladno čl. 154. ZPP-a omjer uspjeha stranaka u postupku određuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a o zahtjevu za naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio sud odlučuje posebnom odlukom, u skladu s čl. 164. st. 8. u vezi s čl. 158. ZPP-a).

19. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio.

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević