REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-349/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina 4, kojeg zastupa punomoćnik Anđelko Jureško, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-756/2022-18 od 22. studenog 2023., 13. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-756/2022-18 od 22. studenog 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-756/2022-18 od 22. studenog 2023. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 919,77 kuna sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2021. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan i tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 124,42 eura / 937,44 kuna sa zateznim kamatama od 22. studenoga 2023. do isplate po istoj stopi (točka II. izreke), te naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 66,36 eura / 500,00 kuna sa zateznim kamatama od 22. studenoga 2023. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose u roku od petnaest dana (točka III. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 928,64 eura / 6.996,84 kuna sa zateznim kamatama od 22. studenoga 2023. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka IV. izreke).

2. Tužitelj je protiv presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako se ne može prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije dokazao koje točke troškovnika mu tuženik nije platio, jer je protivno sporazumu o izvansudskoj nagodbi na temelju kojega je tuženik isplatio tužitelju nesporni dio štete. Smatra da je taj sporazum relevantan za pravilnu odluku suda jer ga je tuženik potpisao i potvrdio za koje je stavke umanjen tužiteljev troškovnik, pa se iz toga može nedvojbeno utvrditi koje su stavke sporne odnosno da je tuženik platio sve stavke troškovnika osim troškova intervencije ophodara, obavljanja očevida i razliku od 20% za zamjenu plašta dvostrane ograde pa upravo stoga prvostupanjski sud nije mogao ulaziti u ocjenu opravdanosti troškova koji su nesporno plaćeni uvažavajući odredbu članka 240. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Također tvrdi kako je prvostupanjski sud trebao cijeniti činjenicu da je tuženik sastavio i potpisao sporazum o izvansudskoj nagodbi, a potom u ovom postupku tvrdio da su sve stavke troškovnika sporne. Žalitelj zatim navodi i kako se sanacija štete iz ovog događaja ne može podvesti pod redovno održavanje i da su zbog prometne nezgode koju je skrivio tuženikov osiguranik nastali izvanredni troškovi izvan troškova redovite ophodnje. Smatra da ima pravo i na naknadu troškova očevida i izrade fotodokumentacije neovisno o tome što je na mjesto nezgode pozvana policija koja je izvršila očevid mjesta nezgode, budući da djelatnici MUP-a utvrđuju činjenice bitne za utvrđivanje štetnika, a djelatnici tužitelja činjenice bitne za utvrđivanje visine štete. Pobija i odluku o troškovima postupka zato što se ne može ispitati i predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. Zakona o parničnom postupku) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 919,77 kuna koja se odnosi na dio troškova sanacije zaštitne ograde koja je oštećena u prometnoj nezgodi 30. listopada 2020. koju je skrivio osiguranik tuženika.

7. Iz nepotrebno opširnog obrazloženja pobijane presude razvidno je kako je tužitelj tražio od tuženika plaćanje iznosa od 3.873,13 kuna na ime troškova otklanjanja štete obračunatih troškovnikom, a tuženik podmirio iznos od 2.953,36 kuna, dok ostatak odbija platiti ističući prigovore nedostatka aktivne legitimacije i osporavajući osnovanost i visinu tražbine čije je plaćanje predmet ovoga spora. Prvostupanjski sud je najprije odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a potom se upustio u ispitivanje svih stavki troškovnika tužitelja da bi zaključio kako su sve stavke troškovnika (osim one koja se odnosi na popravak zaštitne ograde u vidu zamjene plašta dvostrane elastične odbojne ograde), vezane za prometnu nesreću o kojoj je riječ u ovom postupku, ali da predstavljaju redovito održavanje koje obavljaju zaposlenici tužitelja u okviru svojeg radnog vremena i za plaću koju primaju od tužitelja, pa tužitelju u vezi s tim radovima nije nastala posebna šteta koju bi mogao potraživati od tuženika. Do takvog zaključka prvostupanjski sud je došao analizirajući sadržaj Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14 i 3/21) i Pravilnika o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj 75/14 i 7/21) o tome što se smatra poslovima redovnog i izvanrednog održavanja cesta. Prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo samo na troškove otklanjanja štete koji u znatnoj mjeri uključuju cijenu materijala, a takvi su samo oni koji se odnose na popravak zaštitne ograde, dok je za sve ostale „karakteristična osobina ljudski rad“ pa tužitelj nema pravo na naknadu tih troškova. Kako su troškovi na koje tužitelj ima pravo manji od iznosa naknade štete koju je tuženik već platio prije pokretanja ovoga postupka, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u cijelosti.

8. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nema pravo na naknadu troškova otklanjanja posljedica prometne nezgode zato što su te radove obavili njegovi djelatnici. Takvo stajalište nema uporišta u općim pravilima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, a ni u odredbama Pravilnika o održavanju cesta i Pravilnika o ophodnji javnih cesta koje su prezentirane (i analizirane) u točkama 16. do 18. obrazloženja pobijane presude. To što je tužitelj prema Zakonu o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22 i 114/22) i pravilnicima donesenim na temelju toga Zakona, dužan obavljati poslove redovnog i izvanrednog održavanja javnih cesta radi nesmetanog i sigurnog obavljanja prometa, ne znači da nema pravo na naknadu štete ako je potreba za održavanjem ceste nastala kao posljedica štetnog događaja za kojega je odgovoran tuženikov osiguranik, dakle one štete koja je uzrokovana protupravnom radnjom tuženikovog osiguranika.

9. Prema pravilima obveznog prava oštećenik ima pravo i sam popraviti svoju oštećenu stvar, odnosno sanirati štetu svojim sredstvima i ulaganjem svoga rada (u ovom slučaju rada svojih zaposlenika), a takvo mu postupanje ne oduzima pravo da od štetnika zahtijeva naknadu štete u visini vrijednosti uloženog svoga rada u otklanjanju štete. Tako je člankom 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, dakle u ono stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastupila (članak 1085. stavak 1. ZOO-a), pa sve ono što je tužitelj napravio i bio dužan napraviti radi uspostavljanja onoga stanja kakvo je bilo prije štetne radnje, predstavlja štetu koju je pretrpio i koju je tuženik kao osiguranik štetnika dužan nadoknaditi.

10. Zbog pogrešnog stajališta da tuženik nema pravo na naknadu onih troškova u kojima je „karakteristična osobina ljudski rad“, prvostupanjska presuda uopće nema razloga o bitnim činjenicama jesu li troškovi čiju naknadu tužitelj traži uzrokovani štetnim događajem i jesu li bili potrebni za otklanjanje štete. To predstavlja takav nedostatak zbog kojega se presuda ne može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku na koju sadržajem svoje žalbe ukazuje žalitelj.

11. Zato je tužiteljeva žalba uvažena i pobijana presuda ukinuta na temelju članka 369. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Ukinuta je i odluka o troškovima postupka budući da ona ovisi o odluci o glavnoj stvari.

12. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, tako da će dati razloge o bitnim činjenicama potrebnim za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari, pa na utvrđene činjenice pravilno primijeniti odredbe materijalnog prava o pravu oštećenika na naknadu štete neovisno o tome je li tužitelj sam otklonio posljedice štetnog događaja i donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku. U toj odluci će ponovo odlučiti i o troškovima postupka uključujući i troškove žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 13. svibnja 2025.

Sudac

Lenka Ćorić