Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-13/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović, Maje Štampar Stipić, Slavena Vidmara i mr.sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RŠ, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96., 28/96. – dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženog RŠ podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj K-Rz-9/2022. od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025. u prisutnosti optuženog RŠ i njegovog branitelja, odvjetnika Pere Jurića,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog RŠ, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o uračunavanju vremena lišenja slobode i provedenog u istražnom zatvoru, tako da mu se temeljem članka 45. stavka 1. OKZ RH u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina uračunava vrijeme lišenja slobode te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, počev od 6. srpnja 2022., pa nadalje.

II U ostalom dijelu odbija se žalba optuženog RŠ kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom pod točkom I stavljena je van snage presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-122/97-51 od 4. studenog 1997. kojom je optuženi RŠ oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, a kojom je bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam godina.

1.1. Pod točkom II optuženi RŠ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz članka 120. stavka 1. OKZ RH te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju kaznu zatvora mu je uračunato vrijeme od lišenja slobode počev od 7. studenog 2022., pa nadalje.

1.2. Temeljem članka 148. stavka. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 130/20., 80/22. – dalje: ZKP/08.), optuženi RŠ oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi RŠ osobno i putem branitelja Pere Jurića, odvjetnika u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke kazni i odluke o uračunavanju vremena od lišenja slobode, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da istu preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili barem preinači i smanji izrečenu kaznu zatvora. Budući se obje žalbe sadržajno nadopunjuju, razmatrat će se kao jedinstvena žalba. U žalbi je izjavljen zahtjev da se o sjednici vijeća obavijesti optuženika i njegovog branitelja.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Postupajući prema zahtjevu optuženog RŠ, u smislu članka 475. stavka 1. ZKP/08., sjednici su nazočili optuženi RŠ, čija je nazočnost osigurana putem konferencijskog video uređaja i njegov branitelj Pero Jurić, odvjetnik u Osijeku, dok uredno obaviješteni državni odvjetnik sjednici nije nazočio, pa je sjednica vijeća, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

5. Žalba optuženika djelomično je osnovana.

6. Optuženik u žalbi kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., smatrajući da je izreka pobijane presude proturječna i nejasna te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, budući da se u istoj navodi da je djelo počinio kao "pripadnik paravojnih formacija pridruženih tzv. JNA, da je bio naoružan i da je djelo počinio znajući da je oštećena CŠ hrvatske nacionalnosti i da je njezina majka za vrijeme opsade Vukovara donosila hranu braniteljima", a za koje činjenice i okolnosti tvrdi da niti su utvrđivane, niti proizlaze iz provedenih dokaza, uz naglasak "da je i on hrvatske nacionalnosti", zbog čega smatra da je izreka pobijane presude proturječna samoj sebi i provedenim dokazima.

6.1. Neosnovano optuženi RŠ ističe citiranu bitnu povredu nalazeći da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, budući je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a nije utvrđena niti proturječnost između onog što se navodi o iskazima svjedoka i samih zapisnika s tim iskazima.

6.2. Naime, iz brojnih žalbenih prigovora o kvaliteti i vjerodostojnosti iskaza oštećene i ispitanih svjedoka, a navedenih u okviru ove bitne povrede, proizlazi da optuženik u biti sadržajno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne radi o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., već je to u stvari žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više riječi biti kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

6.3. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Optuženik u žalbi ističe da su prvostupanjskom presudom povrijeđena pravila o uračunavanju vremena lišenja slobode iz članka 45. stavka 1. OKZ RH, budući da mu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme od 7. studenog 2022., iako je on iz Republike Srbije izručen 7. srpnja 2022. u Republiku Hrvatsku. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud propustio u izrečenu kaznu zatvora uračunati mu i vrijeme ekstradicijskog pritvora "od 12. travnja 2017. radi isporučenja…kada mu je određena blaža kazna – mjera…javljanja policiji svakog ponedjeljka u mjesecu sve do ekstradicije", što je on uredno izvršavao.

7.1. U pravu je optuženik da mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo o uračunavanju vremena lišenja slobode iz članka 45. stavka 1. OKZ RH, budući da je optuženiku u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme od 7. studenog 2022., iako iz podataka u spisu proizlazi da je optuženik uhićen u Republici Srbiji 6. srpnja 2022., a potom izručen u Republiku Hrvatsku 7. srpnja 2022., čime je ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 6. ZKP/08.

7.2. Nakon izručenja upućen je na izdržavanje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Osijeku, broj K-122/97-51 od 4. studenog 1997., pravomoćna 4. prosinca 1997., a nakon čega je zatražio obnovu postupka koja mu je odobrena rješenjem Županijskog suda u Osijeku, broj Kv-Rz-20/2022. od 23. rujna 2022., a potom mu je rješenjem Županijskog suda u Osijeku, broj Kv-Rz-25/2022-6 (K-Rz-9/2022.) od 26. listopada 2022., obustavljeno izvršenje kazne zatvora i određen istražni zatvor, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske II Kž-480/2022-58 od 8. prosinca 2022. Nakon toga je optuženiku u više navrata produljen istražni zatvor sve do donošenja nepravomoćne presude, nakon čega mu je ponovno produljen istražni zatvor (tzv. obligatorni) rješenjem Županijskog suda u Osijeku, broj K-Rz I-9/2022-116 od 12. siječnja 2024., koje je potvrđeno rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, broj II Kž- 212/2024-4 od 4. lipnja 2024., u kojem se i danas nalazi.

7.3. Dakle, slijedom prethodnog, djelomično je prihvaćena žalba optuženika i pobijana presuda preinačena u odluci o uračunavanju vremena od trenutka lišenja slobode iz članka 45. stavka 1. OKZ RH, na način kako je to odlučeno u točki I ove presude.

7.4. Što se tiče zahtjeva optuženika da mu je trebalo u izrečenu kaznu uračunati i vrijeme ekstradicijskog pritvora, valja istaći da optuženik u tome nije u pravu. Naime, prema podacima u spisu isti se nije nalazio u ekstradicijskom pritvoru prije izručenja, budući da prema podacima iz spisa, točnije iz rješenja Županijskg suda u Osijeku, broj Kv-Rz-25/2022-6 od 26. listopada 2022,. kada mu je obustavljeno izvršenje kazne zatvora i određen istražni zatvor, kao i iz rješenja istog suda Kv-Rz-2/2023-6 od 7. veljače 2023., kada mu je produljen istražni zatvor, proizlazi da je optuženik sam izjavio da je tijekom vođenja kaznenog postupka, koji se vodio pred nadležnim sudom u Republici Srbiji, bio na slobodi, jer su mu umjesto istražnog zatvora (pritvora) bile određene i produljivane mjere opreza obaveznog javljanja policiji i prijava promjena adrese sudu, a koje činjenice proizlaze i iz sadržaja njegove žalbe.

7.5. Kako se optuženik nije nalazio u ekstradicijskom pritvoru, to nisu ispunjeni uvjeti iz članka 45. stavka 1. OKZ RH, da mu se u izrečenu kaznu zatvora uračuna vrijeme kada su mu bile određene mjere opreza, budući da je cijelo to vrijeme do izručenja bio na slobodi.

8. Međutim, nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, ponavljajući žalbene razloge kojima obrazlaže pogrešno utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da se odnosni događaj nije mogao podvesti i pravno označiti kao ratni zločin, odnosno kao kazneno djelo protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, iz razloga što se nije radilo o počinjenju ratnog zločina zbog nacionalne netrpeljivosti, ("…i on je hrvatske nacionalnosti kao i oštećena, nije bio pripadnik paravojnih formacija pridruženih tzv. JNA, nije bio naoružan…"), zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o kaznenom djelu silovanja, za koje ne spori da se očito dogodilo oštećenoj CŠ, ali u kojem on uopće nije sudjelovao.

8.1. Međutim, kao što je jasno vidljivo iz prethodno navedenog, kada optuženik obrazlaže povredu kaznenog zakona, razlozi koje navodi ponovno se preklapaju sa žalbenom osnovom zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu optuženik u biti osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda s kojima se očito ne slaže. No, kako se postojanje povrede kaznenog zakona ocjenjuje u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, prema ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza, to što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, time nije počinjena povreda kaznenog zakona, već se žalbeni navodi žalitelja zapravo svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će, kao što je već prije rečeno, biti riječi u nastavku ove presude.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bile počinjene neke povrede kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ponavljajući pri tome sve već prethodno navedene razloge u okviru žalbenih osnova zbog bitne povrede i povrede kaznenog zakona, budući su zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba te na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, isti su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

11. Prije svega, valja istaći da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku od 4. studenog 1997., broj K-122/97. optuženi RŠ (sa više optuženika) suđen u odsutnosti te proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

11.1. Kako je optuženom RŠ u navedenom postupku suđeno u odsutnosti, Županijski sud u Osijeku svojim rješenjem Kv-Rz-20/2022-5, od 23. rujna 2022. dopustio je obnovu kaznenog postupka povodom zahtjeva osuđenog RŠ, a s obzirom da je zamjenik ŽDO Osijek u ponovljenom postupku izmijenio činjenični opis predmetne optužnice na način da je optuženom RŠ stavljena na teret drugačija uloga u predmetnom događaju, pa je prvostupanjski sud presudu Županijskog suda u Osijeku od 4. studenog 1997., broj K-122/97-51, a pravomoćnu 4. prosinca 1997., pravilno stavio van snage.

11.2. Optuženik (naročito u svojoj osobnoj žalbi) prigovara pravilnostima u vođenju ponovljenog kaznenog postupka, a posebno to nalazi u nepravilnoj primjeni postupovnih odredbi, smatrajući da prvostupanjski sud nije smio i mogao predočavati iskaze ispitanih svjedoka iz prethodnog postupka i u ovom ponovljenom postupku, jer da je "prethodni postupak odbačen", pa da je sud trebao odluku donositi samo na temelju onih iskaza i dokaza koje je proveo u tom ponovljenom postupku, očito aludirajući i smatrajući da se radi o novom i drugom kaznenom postupku.

11.3. Međutim, optuženik neosnovano problematizira i upire na nepravilnosti u primjeni postupovnih odredbi u provođenju dokaznog postupka, budući se radi o jedinstvenom postupku protiv optuženika, a ne o dva odvojena postupka, kako to optuženik pogrešno smatra. Naime, kada su svjedoci na raspravama neposredno ispitivani te tada izjavili da se ne mogu sjetiti detalja o kojima su ranije govorili, pravilno im je od strane prvostupanjskog suda u smislu članka 426. ZKP/08. predočen raniji iskaz, nakon čega su odgovarali na sva postavljena pitanja, pa je na taj način u cijelosti poštovano i ostvareno i tzv. konfrontacijsko načelo i načelo pravičnog suđenja.

12. Okosnica žalbe optuženog RŠ u kojoj pobija ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja svodi se na tvrdnje kako nije dokazano da je "on bio pripadnik paravojnih formacija pridruženih tzv. JNA, da nije bio naoružan te da se nije moglo raditi o počinjenju ratnog zločina zbog nacionalne netrpljivosti, budući je i on hrvatske nacionalnosti, kao i oštećena CŠ".

13. Suprotno tvrdnjama optuženika, koji žalbom osporava pravilnost utvrđenja u pogledu svog statusa, sud prvog stupnja je s pravom utvrdio da se kritičan događaj zbio 3. na 4. travnja 1992. u Vukovaru, za vrijeme privremene okupacije teritorija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema te da je optuženi RŠ (a i drugi), bio pripadnik rezervnog sastava bivše JNA, budući da to potvrđuje oštećena CŠ (optuženik je na sebi imao sivo maslinastu odoru te nosio oružje), a isto potvrđuju i svjedoci KŠ, GŠ i ĆŠ. Stoga nema dvojbe da je optuženik u to vrijeme, na tom okupiranom području bio pripadnik paravojnih formacija pridruženih tzv. JNA, koji su na tom području, nakon pada Vukovara vladali, što je uostalom i općepoznato. Osim toga, optuženiku se skreće pozornost, da kada se lokalno srpsko stanovništvo pobunilo protiv ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske, tada su sve formacije koje su u toj pobuni sudjelovale, a formirane su na teritoriju Republike Hrvatske, paravojne formacije, pa tako i one koje su nakon pada Vukovara u tom gradu ostale i uzele vlast, pri čemu je nebitno koje su nacionalnosti, već da su bili pripadnici takvih formacija.

13.1. Nadalje, a imajući u vidu iskaz oštećene CŠ, da je bila izvanbračna supruga poginulog hrvatskog branitelja ABC, te da su nju u Vukovaru 1992. odvojili od majke i brata te da je potom zajedno sa kćerkom i mlađom sestrom prvo završila u Šidu, a potom u Šapcu, da bi ju onda vratili u Vukovar zajedno s mlađom sestrom i kćerkom starom osam mjeseci, kada ju je u stan primila GŠ te da su optuženi RŠ te ĆŠ (zvani R) i tzv. ŠŠ sve to znali, zbog čega su kritičnog dana u uniformama i naoružani došli u taj stan, a s njima i brat optuženika, EŠ, bez uniforme, ali s pištoljem te jedan maloljetnik C (KŠ), nakon čega su je ovi drugi, uz prijetnju oružjem, više puta silovali te se iživljavali na njoj, dok ju optuženik nije silovao, ali je isto došao s puškom i rekao ostalima "da joj rade ovo i ono, što hoće, te pravio raspored, jer se njemu ne diže na ovu ustaškinju", onda nema dvojbe da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se radilo o zločinu prema civilnoj žrtvi motiviranom i nacionalnom pripadnošću.

13.2. Osim toga i sam optuženik u svojoj obrani navodi da se upravo ŠŠ obratio CŠ riječima:"Ustaškinjo, ajde u Dunav, plovi Dunavom ti i djeca", te iako tvrdi da je upravo on to spriječio, razlozi koje navodi "da ga je ŠŠ na neki način respektirao i nije se htio s njim prepirati…a ŠŠ potom rekao oštećenoj "Sad ćeš pušit kurac", samo ukazuju na pravilno utvrđenje suda da je optuženik bio pripadnik paravojnih formacija, kao i ŠŠ, kako su to potvrdile i oštećena CŠ i svjedokinja GŠ te da optuženik nije bio civil, kako on to tvrdi, već da je oštećena bila civil i odabrana baš zbog svoje nacionalne pripadnosti i činjenice što joj je suprug bio branitelj u Vukovaru.

13.3. Naime, Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. zaštićene su sve osobe koje se, u slučaju sukoba ili okupacije, u bilo kojem trenutku i na bilo koji način nađu u vlasti stranke sukoba ili okupacijske sile, pa je posve izvjesno da je oštećena CŠ boraveći u [adresa] za vrijeme okupacije, a zbog događaja i postupanja prema njoj u kritično vrijeme, imala status civilne žrtve, u skladu s tom Konvencijom.

13.4. Stoga činjenice koje ističe optuženik "da je i on hrvatske nacionalnosti kao i oštećena CŠ" te "da je on spriječio ŠŠ da ne baci CŠ i djecu u Dunav" nemaju taj značaj koji im pridaje optuženik, niti te njegove tvrdnje dovode u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik prema oštećenoj CŠ kao civilnoj žrtvi na okupiranom području Vukovara, postupao s motivima mučenja i nanošenja velikih patnji, upravo iz prethodno navedenih razloga (točke 13.1. i 13.2. ove presude). Pri tome valja istaći da niti činjenica koju ističe optuženik "da je i on hrvatske nacionalnosti", a niti činjenica koju ističe kao spornu i nedovoljno dokazanu "da je majka oštećene za vrijeme opsade grada donosila hranu braniteljima", nisu odlučne činjenice i ne utječu na prethodno valjana utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda.

14. Slijedom prethodnog, prigovori optuženika koji u najvećem dijelu svoje žalbe nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećene CŠ te svjedokinje GŠ te se u tom smislu na opširan način trudi da njihove iskaze prikaže kao nedosljedne, proturječne i u nesuglasju s iskazima koje su dale ranije, nisu osnovani. Naime, sud prvog stupnja pažljivo je analizirao i valjano je ocijenio provedene dokaze, kako iskaze oštećene CŠ ispitane kao svjedokinje, tako i iskaze svjedokinje GŠ te svjedoka KŠ, kao i ostalih ispitanih svjedoka, svakog pojedinačno i u vezi s ostalima, s time da je posebnu pozornost posvetio pojedinim nedorečenostima u ranijem iskazivanju oštećene, a u odnosu na iskaz koji je dala na raspravi, te je ispravno zaključio da te nedorečenosti (različitosti) ne dovode u sumnju istinitost osnovnih dijelova njenog iskaza, već da zbog proteka vremena, ista nije spomenula sve ranije detaljno opisane okolnosti, zbog čega su joj i predočeni raniji iskazi, nakon čega je odgovarala na sva postavljena pitanja, pa i ona postavljena od strane obrane.

14.1. Dakle, imajući u vidu da iz podataka u spisu proizlazi (što ne spori niti optuženik) da je oštećenica ispitivana u više navrata, pri čemu je i između pojedinih ispitivanja prošlo dulje vrijeme (prva ispitivanja bila su 1996. i 1997., a posljednja 2023. godine), dok su od zbivanja koja su predmetom ovog postupka (travanj 1992.) pa do njenog prvog ispitivanja pred istražnim sucem bile protekle četiri godine, a do posljednjeg iskaza više od 30 godina, potpuno je razumljivo da oštećenica tijekom svih tih ispitivanja nije identično iskazivala o pojedinim detaljima tih događaja koji su, kao i drugi doživljaji svjedokinje tijekom rata, na nju nedvojbeno traumatski djelovali i koje je ona očigledno pokušavala potisnuti iz sjećanja. Štoviše, upravo te razlike u njenim opisima manje važnih dijelova predmetnog događaja, koji je trajao cijelu noć, prvo u stanu GŠ, a zatim i u stanu brata optuženika, EŠ, ukazuju da ona nije "naučila" svoj iskaz i jednako ga ponavljala prilikom svih ispitivanja, već da je govorila iskreno i dodavala one pojedinosti kojih bi se tijekom iskazivanja prisjetila, a nakon postavljenih pitanja i predočenih ranijih iskaza.

14.2. Stoga, suprotno navodima iz žalbe optuženika, oštećena CŠ u svim svojim iskazima dosljedno je iskazala kako je od strane više osoba bila silovana prvo u stanu GŠ, a potom da je odvedena u drugi stan, gdje je ponovno bila silovana i to pred mlađom sestrom koja je tada bila stara oko 6 godina. Također je bila dosljedna i jasna u tvrdnji o identitetu osoba koje su došle u stan kod GŠ i to optuženi RŠ, kojeg je od ranije poznavala kao K te jedan tzv. ŠŠ i jedan kojeg je ona znala po nadimku R (ĆŠ) te da je K i R od prije poznavala iz [adresa], dok ŠŠ nije znala od prije, ali je znala da su svi oni bili pripadnici rezervnog sastava bivše JNA, da su na sebi imali sivo maslinaste odore i nosili oružje. Isto tako ostala je dosljedna da brat optuženika, EŠ, nije došao u odori, ali je kod sebe imao pištolj te da je u stan došao i jedan po nadimku C "…koji je u to vrijeme bio dijete, imao je petnaest ili šesnaest godina…", dok su se kasnije u stanu kod brata optuženika ovima još pridružila dva brata G i Ć. Iako ju Š nije silovao, zapovijedao im je i rekao "da joj rade ovo i ono, što hoće, jer se njemu ne diže na ovu ustaškinju". Sjeća se da je u stanu GŠ, RŠ uzeo jednu pivsku bocu i dao ŠŠ da ju ovaj prisili da sjedne na ovu pivsku bocu, a ŠŠ je u tome pomogao ĆŠ, koji ju je držao zajedno s ŠŠ, dok ju je na Olajnici RŠ ispitivao i tražio da napiše imena osoba koje su bili pripadnici ZNG-a i HDZ-a te ju pritom dva, tri puta udario rukom po glavi, a potom su joj na podlaktici lijeve ruke i na listu desne noge staklom urezali slovo Z, što je u to vrijeme značilo ZNG, kako su zvali pripadnike Zbora narodne garde, čiji pripadnik je bio njen pokojni izvanbračni suprug, što su oni sve znali. Od posljedica silovanja ima teško oštećeno zdravlje, uništenu maternicu te oštećeno debelo crijevo.

14.3. Svjedokinja GŠ također je bila dosljedna u tvrdnji da je kritičnog dana u njen stan došlo više osoba, a među njima i jedan kojeg je znala iz viđenja, ali ne i kako se zove te da je od CŠ saznala da je to Š, da su neki došli s oružjem i u uniformama, da su odveli CŠ u sobu, a svjedokinju s djecom, njenim sinom te kćeri i Žaklininom mlađom sestrom starom 6 i pol godina, otjerali u kuhinju gdje ih je čuvala jedna naoružana osoba, da su se u tome smjenjivali te da je iz sobe u koju su odveli CŠ čula udaranje šamara CŠ te više puta otvaranje vrata sobe i stana te dolaske i odlaske više osoba. Sjeća se da kada je mlađa sestra oštećene morala ići u WC, da joj ona muška osoba koja je s puškom stajala u kuhinji to nije dozvolila, već joj je rekao "pišaj u gaće", dok se u isto vrijeme čulo kako u drugoj sobi, ne samo šamaraju i tuku oštećenu, već i govore "miješaj" i "zini" te da je jedan od njih iz kuhinje odnio pivsku bocu u sobu gdje je bila CŠ. Kako su i oštećena i ova svjedokinja sukladno iskazivale, to nema nikakve dvojbe da su vjerno i istinito svjedočile o svim okolnostima i traumatičnom iskustvu koje su proživjele.

14.4. U odnosu na iskaze svjedoka ĆŠ i KŠ, optuženik tvrdi da su njihovi iskazi nevjerodostojni i dani u cilju zaštite vlastite odgovornosti, jer da "svjedok ĆŠ, koji je prethodno osuđen za isti događaj, nije valjano upozoren da mu se više ne može suditi, dok se svjedok KŠ nagodio sa tužiteljstvom da ga ne procesuiraju, pa je zato svjedočio protiv njega…", pa tvrdi da mu je zbog toga bilo ugroženo pravo na obranu.

14.5. Međutim, upravo suprotno takovoj njegovoj tvrdnji proizlazi, ne samo iz vjernog i potresnog svjedočenja oštećene, već i iz iskaza svjedokinje GŠ te svjedoka KŠ, koji je u potpunosti istovjetno i detaljno opisao, sukladno iskazu oštećene, sve okolnosti o onome što se događalo i u jednom i u drugom stanu. Osim toga, ovi svjedoci iskazivali su i o drugim važnim činjenicama o kojima nije znala oštećena, pa je tako svjedokinja GŠ iskazivala o događaju kada je mlađa sestra oštećene morala ići u WC, dok je svjedok KŠ iskazao kako se dobro sjeća "pokvarenog smijeha" optuženog RŠ, ali i smijeha svih ostalih muških osoba, dok je CŠ plakala i urlikala, te kako mu je pozlilo kada je onaj ŠŠ stavio pištolj u usta oštećene, zbog čega je otišao u WC i povratio, što je tom ŠŠ očito bilo smiješno, jer mu je rekao "šta je mali, pička se uplašila", pri čemu ne treba zanemariti da je ovaj svjedok u kritično vrijeme bio maloljetan "C je bio dijete, imao je petnaest ili šesnaest godina", kako je to posvjedočila i sama oštećena.

14.6. Stoga su prigovori optuženika na vjerodostojnost iskaza oštećene i ispitanih svjedoka neosnovani. Osim što su svi svjedoci pravilno upozoreni na sva njihova prava, kao i na posljedice lažnog svjedočenja, posebno je u tom pravcu indikativna okolnost da je svjedok KŠ, tada maloljetnik, nakon ovog događaja pobjegao iz [adresa] u [adresa], jer je odmah nakon događaja, a i tamo u Bosni, dobivao prijetnje da će ga ubiti ako bude išta ikome rekao o silovanju CŠ, a pogotovo da se jako bojao i da je bio uplašen nakon što je čuo da je optuženi RŠ bio na Ovčari, budući da je saznao kako su se tamo dogodili zločini.

14.7. Što se tiče svjedoka ĆŠ, nedvojbena je činjenica da je on pravomoćno osuđen za isti događaj, o čemu je uostalom i sam svjedočio, doduše i nadalje uz tvrdnju da je nepravedno osuđen, iskazujući da se ne sjeća da bi CŠ bila silovana i da ne vjeruje da bi joj optuženik naudio "jer je on dobar čovjek", pa prigovori optuženika niti u odnosu na njega kao svjedoka nisu osnovani, niti je takvim njegovim svjedočenjem "bilo ugroženo pravo na obranu optuženika".

14.8. Slijedom prethodnog, prvostupanjski sud pravilno je odbio dokazni prijedlog obrane provođenjem suočenja oštećene CŠ te svjedoka KŠ sa optuženikom, kao nevažnom dokazu, budući se takvim suočenjem ne bi mogle utvrditi neke važne činjenice, a koje nisu već bile utvrđene u ranije provedenim dokazima. Sve navedeno je obrazloženo u pobijanoj presudi (točka 6.), zbog čega nije osnovan žalbeni prigovor optuženika "da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno".

15. Sukladno svemu do sada iznesenom, pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda da je obrana optuženog RŠ nevjerodostojna i usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

15.1. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, pravilno je ocijenio nevjerodostojnom obranu optuženog RŠ, a vjerodostojnima iskaze ispitanih svjedoka, koji nisu imali nikakvog razloga neosnovano teretiti optuženika za nešto što on nije učinio i u čemu nije sudjelovao te prihvatio iste kao uvjerljive i istinite, budući da su svjedoci iskazivali o svojim osobnim i neposrednim saznanjima, a pogotovo je o tome potresno, detaljno i okolnosno svjedočila žrtva CŠ prema kojoj se nasilno postupalo, psihički i fizički maltretiralo te silovalo od strane više osoba, upravo u nazočnosti, po zapovjedi i rasporedu koji je određivao optuženi RŠ i to upravo zbog toga što je ista bila hrvatske nacionalnosti, na privremeno okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, što joj je izvanbračni suprug s kojim je imala zajedničko dijete bio pripadnik Zbora narodne garde od samih početaka i isti je u ratnim događajima poginuo. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi RŠ počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na način opisan u izreci pobijane presude. Prvostupanjski sud je za svoja utvrđenja dao logično i široko obrazloženje na koje se upućuje žalitelja.

15.2. Kako žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, zbog navedenog je neutemeljena njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15.3. U tom pogledu, na ovako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je djelo koje se optuženiku stavlja na teret pravno označio kao kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, pri čemu treba reći da obilježja kaznenog djela proizlaze iz odredbe članka 120. OKZ RH, dok su Ženevska konvencija i Dopunski protokol našle odraza u toj normi priznanjem međunarodnog humanitarnog prava od strane Republike Hrvatske, koje se inače primjenjuje prema civilnom stanovništvu za vrijeme oružanog sukoba.

16. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni smatrajući da mu je izrečena kazna previsoko odmjerena, pogotovo stoga što on nije "ni pipnuo oštećenu, niti joj nanio ikakvo zlo", a i zbog toga što je prvostupanjski sud propustio imati u vidu da se događaj zbio prije više od 30 godina, pa predlaže da mu se smanji izrečena kazna zatvora.

16.1. Prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski sud je optuženiku olakotnim cijenio okolnost da je otac dvoje djece, dok je od otegotnih cijenio činjenicu što je kazneno djelo počinjeno prema žrtvi koja je u to vrijeme bila mlađe životne dobi (18 godina), da je kazneno djelo počinjeno najvećim stupnjem umišljaja, posljedicama koje su nastupile kod žrtve, kao i činjenicom da je optuženik sam u svojoj obrani istaknuo da je i prije predmetnog događaja sudjelovao u nečovječnom postupanju prema civilnom stanovništvu, jer je protiv istog vođen postupak u Srbiji, gdje je on priznao krivnju.

16.2. Razmotrivši žalbene navode optuženika te imajući u vidu okolnosti počinjenja kaznenog djela za koja je optuženik proglašen krivim, olakotne okolnosti koje se apostrofiraju u žalbi optuženika ("nije ni pipnuo oštećenu te protek vremena od učina djela"), zbog čega se zalaže da ga se osudi na blažu kaznu zatvora, ovaj drugostupanjski sud smatra, da su to okolnosti koje su već uzete u obzir smanjivanjem kazne u ponovljenom postupku, a u odnosu na prvobitno izrečenu kaznu.

17. U skladu s navedenim, sud prvog stupnja pravilno je, uzimajući pri tome u obzir utvrđeni stupanj krivnje i pogibeljnost kaznenog djela, optuženog RŠ osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

17.1. Naime, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kada se prethodno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, težinom počinjenog djela i okolnostima pod kojima je počinjeno, nastalim posljedicama na strani žrtve, duljinom trajanja iživljavanja nad njom, što ukazuje na upornost, surovost i bešćutnost prema oštećenici koja i danas trpi posljedice tih događaja, to nedvojbeno ukazuje na izostanak empatije kod optuženika, kao i na izuzetno visoki stupanj njegove kriminalne volje, pa valja zaključiti da ovakvo iživljavanje nad oštećenicom, koja ni na koji način nije pridonijela tim zbivanjima, niti se na bilo koji način mogla oduprijeti, nadilazi one postupke koji se najčešće nalaze kod počinjenja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, zbog čega nema osnove za blaže kažnjavanje.

17.2. Stoga, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne i o svrsi kažnjavanja, ovaj sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od sedam godina primjerena svim prethodno utvrđenim okolnostima te da će se istom moći izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te utjecati na ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja takvih teških kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, te će se takvom kaznom ostvariti zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, prvenstveno zahtjevi specijalne i generalne prevencije te da i optuženik i drugi shvate da je pravo svake osobe na dostojanstvo, poštivanje ličnosti jedna od temeljnih vrijednosti svakog društva.

17.3. Kako je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika preinačena prvostupanjska presuda, to je optuženiku u izrečenu kaznu u trajanju od sedam godina na temelju članka 45. stavka 1. OKZ RH uračunato ukupno vrijeme od uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru, kao što je to odlučeno u točki I ove presude.

18. Iz svih navedenih razloga, temeljem članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb,13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović