Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3548/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Franić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Bojan Bogdan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1991/21 od 20. listopada 2023. i žalbi tužitelja protiv dopunskog rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1991/21 od 12. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1991/21 od 20. listopada 2023. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

1. Preinačava se rješenje o troškovima sadržano pod točkom III. izreke presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1991/21 od 20. listopada 2023. u dijelu kojim zahtjev tužitelja OT iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 1.861,44 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju OT iz [adresa] naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju OT iz [adresa] naknadi trošak žalbe protiv rješenja o troškovima sadržano pod točkom III. izreke presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1991/21 od 20. listopada 2023. u iznosu od 62,50 eura u roku 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 za naknadu troška nastalog mu sastavljanjem žalbe i odgovora na žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1991/21 od 20. listopada 2023.

4. Uvažava se žalba tužitelja OT iz [adresa], ukida se dopunsko rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1991/21 od 12. ožujka 2024. i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak te se ostavlja da se o trošku tužitelja nastalom podnošenjem žalbe protiv dopunskog rješenja odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

U odnosu na presudu poslovni broj P-1991/21 od 20. listopada 2023

1. Tom odlukom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1.Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 25. listopada 2006., koji su zaključili tužitelj i tuženik, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 17.666,30 CHF po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, kako se ovo naznačeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ugovora, a korisnik kredita se obvezuje vratiti odobreni iznos kredita sa pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, i članak 6. u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za valutu CHF, važećem na dan korištenja kredita, a prema otplatnom planu (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju plati 1.473,12 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice o ukupno navedenog na način kako je određeno izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.861,44 eura (točka III. izreke).

2. Protiv rješenja o troškovima parničnog postupka koje je sadržano pod točkom III. izreke, u dijelu kojim njegov zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 1.861,44 eura, žali se tužitelj pozivom na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku odluku u skladu s navodima žalbe te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava osnovanost te žalbe i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Prvostupanjsku presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik, ističući sadržajno sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da shodno tome preinači i odluku o troškovima postupka na način da trošak parničnog postupka prizna tuženici, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. U žalbenoj fazi postupka, po žalbi tuženika, predmet spora je zakonitost prvostupanjske odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 9012052420 od 25. listopada 2006. glede ugovorenog tim odredbama o valuti obveze i kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.473,12 eura s pripadajućim zateznim kamatama s osnova pretplate po osnovi djelomično ništetnih odredbi o valuti obveze, a sporna je i pravilnost odluke o troškovima postupka, a obije stranke pobijaju i odluku o troškovima parničnog postupka.

7. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u ovom dijelu uz obrazloženje:

- da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka iz čl. 225. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) u vezi sa shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.,

- da su odredbe čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 25. listopada 2006. koje se odnose na valutu obveze ništetne u dijelu navedenom u izreci pobijane odluke (čl. 1. st. 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čl. 3. st. 1. i čl. 49. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača /Nar. nov. broj. 41/14., 110/15., 14/19./, čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača /Nar. nov broj 96/03., dalje: ZZP/03./, čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača /Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/09/ i čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a) jer da se radi o odredbama koje su unaprijed sastavljene po tuženiku, a da nije dokazano da su tužitelju kao budućem korisniku kredita dani na uvid parametri i informacije koje se odnose na valutu CHF, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o ključnim elementima pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz tu valutu,

- što da je istovjetan način postupanja u konkretnom slučaju kao postupanje o kojem je bilo riječi u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., u vezi s presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., razlozi kojih odluka su stoga u cijelosti primjenjivi na konkretan potrošački ugovor (čl. 502.c ZPP-a),

- a da je na temelju rezultata provedenog vještačenja utvrđeno da je plaćanjem anuiteta po osnovi takve odredbe tužitelj svoju obvezu preplatio za iznos od 1.473,12 eura, koji iznos je stoga tužitelju i dosuđen, pozivom na čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos na način kako je određeno točkom II. izreke pobijane presude na temelju čl. 1115. i čl. 29. st. 2. toga Zakona.

8. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s time sud prvoga stupnja nije počinio niti povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. toga Zakona jer presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

9. Dalje valja odgovoriti da je točno da sud svoja utvrđenja o ništetnosti sporne odredbe ugovora temelji na utvrđenjima iz presude donesene u predmetu koji se vodio radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno da se pozvao na čl. 502.c ZPP-a. Ta odredba omogućuje fizičkim i pravnim osobama da se u posebnim parnicama pozivaju na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe propisane člankom 502.a stavkom 1. ZPP-a, a na tuženiku je, u koliko smatra da se ta pravila ne mogu primijeniti na konkretan slučaj da to i dokaže.

9.1. Kako tuženik u žalbi ne navodi iz kojih bi točno dokaza koji su provedeni proizlazilo da se nije radilo o unaprijed formuliranim i standardiziranim odredbama, da su tužitelju bile pojašnjeni rizici sklapanja ugovora vezanog uz valutu CHF i da se o tome uopće s njim pregovaralo, a niti je tijekom postupka predložio provođenje dokaza saslušanjem točno određenih svjedoka radi dokazivanja ovih činjenica, to je u takvoj situaciji sud prvog stupnja pravilno, i na konkretna slučaj, primijenio shvaćanja iz odluka u kojima je o ovom pitanju odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Žalbeni sud na pravilnost utvrđenih činjenica pazi samo u okviru jasno obrazloženih navoda žalbe (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a ne na temelju općenitih navoda žalbe da sud nešto nije utvrdio. To znači da je dužnost tuženika bila u žalbi jasno označiti koje od predloženih dokaza sud prvog stupnja nije proveo ili ih nije ocijenio ili ih je pogrešno ocijenio, a da je postupio suprotno da bi rezultati dokazivanja potvrdili istinitost činjeničnih navoda iz prethodno točke i time utjecala na konačni ishod postupka, kakvo obrazloženje žalbe je izostalo.

9.2. S obzirom da tuženik nije postupio na opisani način to je ovaj sud shvaćanja, da ni pozivanjem suda na čl. 502.c ZPP-a nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s tom odredbom, ali i u vezi s čl. 8. ZPP-a glede činjeničnih navoda u ovom dijelu.

10. U odnosu na navode žalbe u ovom dijelu također valja odgovoriti da je točno da je tijekom vremena izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a na način kako se navodi u žalbi, ali i da to nije od utjecaja na zakonitost ove odluke u smislu pozivanja na istu prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je 25. svibnja 2021. kada je već bila na snazi zadnja izmjena te odredbe (čl. 107. ZID ZPP iz Narodnih novina 70/19.) na način da se odnosi i na sporove za isplatu, kakav je predmetni.

11. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je i po shvaćanju ovoga sud, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se donosi na valutu obveze ništetna.

11.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, o svom najboljem stručnom znanju, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

11.2. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije spornih ugovornih odredbi.

12. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 15. travnja 2021. to neosnovano žalitelj ukazuje da je zahtjev za isplatu po osnovi kamate postavljen po proteku zastarnog roka (čl. 225. ZOO).

13. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, u situaciji u kojoj, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio djelomično ništetne odredbe o valuti obveze i načinu promjene kamatne stope, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

14. Također, okolnost da je svoju ugovornu obvezu tužitelj ispunio ne isključuje njegovo pravo da u ovom postupku zatraži od tuženika da mu vrati ono što je stekao, a ne pripada. Naime, čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. 102/15.) isključuje primjenu odredbi te glave na kredite u CHF-u koji su do dana stupanja na snagu Zakona bili u potpunosti otplaćeni, ali ta odredba znači da se na otplaćene CHF kredite ne primjenjuje konverzija u eure propisana ZID ZPK-om. Stoga, korisnici CHF kredita koji su svoje kredite u potpunosti otplatili prije 30. rujna 2015. nemaju pravo na naknadnu konverziju ili obeštećenje prema odredbama ZID ZPK-a, ali ta odredba nije od utjecaja na obvezu vraćanja u smislu čl. 1111. ZOO-a u odnosu na kredite koji su otplaćeni i kod kojih nije došlo do konverzije.

15. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

16. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata. Na navedeno ne utječe niti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva u žalbi.

18. Valja reći i da su točni navodi žalbe da je presudom Suda EU u predmetu C- 567/20 (5. svibnja 2022.) rečeno da se Direktiva vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije pristupanja Hrvatske EU, čak i ako su ti ugovori naknadno konvertirani sukladno hrvatskom Zakonu o konverziji. Međutim, iako se sud poziva i na tu Direktivu, pitanje nepoštenosti ugovornih odredbi kakva je predmetna, ispitano je kroz odredbe materijalnog prava RH, koji u sadržajnom smislu odgovaraju shvaćanjima iz te Direktiva, pa pozivanje suda na istu u konačnici nije dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

19. Zaključno valja odgovoriti da je sud u pobijanoj odluci obrazložio da tuženik sudu nije dostavio podatke o svjedoku kojeg predlaže saslušati, niti tuženik tvrdi suprotno u žalbi pa stoga niti navodi žalbe u ovom dijelu ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica, a niti primjenu materijalnog prava.

20. Slijedom svega rečenog ovaj je sud ocijenio da je sud prvog stupnja na temelju pravilno utvrđenih odlučnih činjenica, uz valjane razloge, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane odluke te je stoga prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom II. izreke potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

21. Odluka o troškovima postupka po žalbi tuženika potvrđena je na temelju čl. 380. toč. 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok u odnosu na žalbu tužitelja u ovom dijelu valja odgovoriti da je točno da se iz obrazloženja pobijane odluke ne može razumjeti za koja ročišta tužitelju priznat trošak, kao i da sud nije priznao tužitelju naknadu za sva ročišta koja su održana. Pri tome se napominje da u ovom dijelu neće biti razmatran trošak nastao plaćanjem dopunskog vještačenja koji se spominje u žalbi, jer je o tom dijelu zahtjeva tužitelja sud odlučio dopunskim rješenjem, koje će biti predmet razmatranje u daljnjem dijelu ove odluke.

21.1. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud, pozivom na odredbe sadržane u čl. 154 st. 3 i čl. 155 ZPP-a, tužitelju priznao trošak nastao sastavljanjem tužbe u visini koja odgovara vrijednosti 100 bodova, trošak pristup na jedno ročište u visini koja odgovara vrijednosti 25 boda i pristup na tri ročišta u visini koja odgovara vrijednosti 100 bodova za svako ili ukupno 325 bodova (to odgovara vrijednosti od 650,00 eura, a uvećano za PDV 812,50 eura).

21.2. Dakle, sud je tužitelju priznao trošak pristupa na 4 ročišta ukupno, iako je tijekom postupka održano 6 ročišta (1. travnja 2022., 22. travnja 2022., 24. lipnja 2022., 23. ožujka 2023., 19. svibnja 2023. i 21. rujna 2023.), a pravilnom primjenom prava sadržanog u Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarifa) za sva je održana ročišta tužitelju valjalo priznati trošak zastupanja na ročištu održanom 1. travnja 2022. u visini od 50 bodova ili 100,00 eura (Tbr. 9/2. Tarife), a za ostala navedena ročišta za svako po 100 bodova ili 200,00 eura (Tbr. 9/1. Tarife) ili ukupno za sve ove radnje 1.100,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.375,00 eura.

22. Slijedom toga prvostupanjskom je odlukom, u ovom dijelu, sud tužitelju dosudio manji iznos troška od onoga na koji ima pravo, pa je stoga tužitelju priznat daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura (čl. 380. toč. 3. ZPP).

23. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a), a tužitelju je trošak žalbe, sukladno vrijednosti predmeta spora pobijanog rješenja o troškovima postupka koje je sadržano u pobijanoj odluci i uspjehu sa žalbom protiv istog, priznat u iznosu od 25 bodova ili 50,00 eura, što uvećano za PDV iznosu od 62,50 eura. (Tbr. 10/4. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife i u vezi s čl. 166. ZPP-a). Također, tuženiku nije prizna niti trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja protiv presude jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U vezi dopunskog rješenja poslovni broj P-1991/21 od 12. ožujka 2024.

24. Navedenim je rješenjem odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška dopunskog knjigovodstvenog-financijskog vještačenja u iznosu od 33,81 euro.

25. Protiv tog rješenja žali se tužitelj navodeći da rješenje pobija zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu i da preinači pobijano rješenje na način da tužitelju prizna zatraženi trošak predujma za vještačenje u iznosu koji je tražio (331,81 eura) te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

26. Žalba je osnovana.

27. Sud prvog stupnja smatra da je izrada dopune nalaza i mišljenja isključivo nastala kao krivnja tužitelja, odnosno zablude u koju su sud i vještak dovedeni postupanjem tužitelja koji nije odmah tražio da se posebno iskaže iznos preplate po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze, zbog čega odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka nastalog mu plaćanjem predujma za izradu dopune nalaza i mišljenja.

28. Suprotno tim navodima, vještak je osnovni nalaz i mišljenje sačinio tako da je izrazio iznos preplate u visini zbroja preplate po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnih odredbi vezanih uz valutu obveze, te je dopuna nalaza i mišljenja bila potrebna kako bi se moglo odlučiti o osnovanosti zahtjeva o kojem je odlučeno predmetnom odlukom. Stoga se ne može govoriti da je dopuna nalaza krivnja tužitelja ili da je tužitelj doveo sud i vještaka u nekakvu zabludu, već se jedino može govoriti o trošku koji je bio potreban za donošenje odluke (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te trošku na koji tužitelj ima pravo, jer se radi o materijalnom trošku, neovisno od konačnog uspjeha u ovom postupku.

29. Međutim, kako iz izreke i zadnjeg odlomka obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud odbio zahtjev za isplatu troška u visini od 33,81 eura, a istovremeno sud u obrazloženju sudi iznos od 33,81 eura, koji izjednačuje s vrijednosti od 2.500,00 kn, postoji proturječnost koju je potrebno otklonit pa je stoga odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 380. toč. 3. ZPP-a).

30. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbe protiv ovog rješenja temelji se na (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević