Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-614/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Maro Konjuh, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 80, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV/I, OIB: 52634238587, radi vojnostegovnog postupka, 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rešenja Ministarstva obrane, Vojnostegovnog suda, klasa: UP/l-815-01/24-01/88, ur. br.: 512-21-25-18, od 10. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/l-815-01/24-01/88, ur. br.: 512-21- 25-18, od 10. siječnja 2025. tužitelj je utvrđen odgovornim za počinjenje stegovnih prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 43. i 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, 155/23, 158/23, 14/24, dalje Zakon), jer je utvrđeno da je doveo u zabludu službenu osobu podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava iz Zakona i postupao suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske. Utvrđeno je da je tužitelj ove stegovne prijestupe počinio u dva navrata:

- kada je 15. prosinca 2020., kao zaposlen u 1. pješačkoj pukovniji u Rakitju, postupajući protivno članku 133. stavku 1. Zakona, podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje u kojem je prikrio činjenicu da je vlasnik nekretnina u Zagrebu i lažno navodeći da nema u vlasništvu stan ili obiteljsku kuću u mjesta službe ili do 50 km od mjesta službe, a kojem je priložio elektronički zapis MUP-a o aktivnom boravištu na adresi [adresa] od 9. prosinca 2020. (u vlastitom stanu), iako je stvarno stanovao, odnosno boravio u vlastitom stanu na adresi [adresa], temeljem čega mu je priznato pravo na naknadu za stanovanje počevši od 15. prosinca 2020., pa sve dok za to postoje uvjeti, u iznosu od po 2.400,00 kuna (318.53 eura) mjesečno, a koje pravo je ostvarivao sve do 08. siječnja 2023. i a temelju čega mu je u navedenom razdoblju iz državnog proračuna Republike Hrvatske na ime naknade za stanovanje isplaćen nepripadni novčani iznos od 7.891,33 eura,

- kada je 23. ožujka 2023., kao zaposlen u 1. pješačkoj pukovniji u Rakitju, podnio zahtjev za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno, u kojoj je neistinito naveo da mu je mjesto prebivališta u [adresa] na adresi O [adresa], a boravišta u [adresa], na adresi [adresa], iako je tijekom čitavog razdoblja stvarno stanovao u vlastitom stanu u [adresa], na adresi [adresa], temeljem kojega mu je priznato pravo na trošak prijevoza na traženoj relaciji počevši od 23. ožujka 2023. u visini od po 0,18 eura po prijeđenom kilometru, iako sa navedene adrese prebivališta nije uopće putovao na posao i s posla, a koje pravo ostvaruje i do danas, a temeljem koje mu je do danas iz državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćen zasad točno neutvrđen nepripadni novčani iznos.

Osporavanim rješenjem mu je temeljem članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točka 6. navedenog Zakona izrečena stegovna kazna prevođenja čina u neposredno niži čin.

Nadalje, istim rješenjem tužitelj je oslobođen od odgovornosti za druge stegovne prijestupe, koji dio rješenja nije predmet ovog upravnog spora te ga sud nije iznosio.

2. Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da, iako je točno da tužitelj ima u vlasništvu stan u [adresa], u [adresa], isti na toj adresi nikada nije stanovao. Prema važećim propisima MORH-a pripadnik oružanih snaga RH može istovremeno posjedovati nekretninu u mjestu rada i putovati, ako u istoj nekretnini ne stanuje iz osobnih razloga. Naime, predmetni stan je kupio tužiteljev otac, SP te je tužitelj samo pravno naveden kao vlasnik dok je faktični vlasnik njegov otac. Predmetni stan pravno glasi na tužitelja, jer je njegov otac nezadovoljan načinom na koji njegova sestra upravlja svojom imovinom i financijama te je zbog toga vlasništvo istog formalno upisao na tužitelja. Tužiteljev otac ne želi boraviti u domu za starije i nemoćne te je predmetni stan kupio kako bi u njemu mogao živjeti kada se više ne bude mogao sam o sebi brinuti, a kako bi mu iz obližnjeg doma na Volovčici mogli pružiti svu skrb koja mu bude potrebna. Također, tužiteljev otac nije dozvoljavao da se itko useli u predmetni stan, iz kojeg razloga isti nije ni opremljen za život. Kao dokaz činjenice da nitko nije živio u predmetnom stanu dostavljaju se računi vodoopskrbe i odvodnje d.o.o., Hep toplinarstva d.o.o. te slika vodomjera s prikazom nulte potrošnje vode. Bitno je napomenuti da se s portala HEP toplinarstva mogu preuzeti računi samo za period od zadnjih godinu dana pa su stoga priloženi samo računi za navedeno razdoblje. S obzirom da je predmetni stan bio prazan, tužitelj je, prema uputama oca, često nakon posla, posjećivao isti, u različita vremena te provjeravao je li sve u redu. Također bi ponekad posjećivao predmetni stan i predvečer te ostavljao upaljeno svijetlo, kako bi se stekao dojam da u istome netko živi, u svrhu sigurnosti. Prilikom putovanja na posao i odlaska do predmetnog stana tužitelj je koristio dva osobna automobila, upravo iz razloga da bi podijelio prijeđenu kilometražu. Iz tog razloga je u svakom trenutku jedan automobil bio parkiran ispred predmetnog stana, temeljem čega je tuženik, vidjevši parkirani automobil, pogrešno zaključio da tužitelj upravo tada boravi u stanu, što nije bilo točno. Vezano uz mjesto tužiteljeva boravišta na adresi [adresa], u [adresa], tužitelj u tom stanu nikada nije boravio iz razloga što je isti stan obiteljsko vlasništvo te je on naslijedio jednu polovinu istog, dok je vlasništvo druge polovine tek trebao steći, a nakon što isplati određeni iznos novca svojoj sestri. Međutim, tužitelj nije bio financijski u mogućnosti isplatiti svojoj sestri navedeni iznos u cijelosti, a ona nije bila suglasna da tužitelj stanuje u stanu dok joj isti iznos ne bude isplaćen. Ipak, dogovorili su se da tužiteljeva kćer može boraviti u tom stanu dok studira sa svojim dečkom, a s obzirom da je to manji jednosobni stan, tužitelj fizički nije mogao boraviti u istom s njima. U tom vremenu je tužitelj boravio u drugom stanu kao podstanar, ali mu najmodavac nije htio prijaviti boravište u tom stanu pa je iz tog razloga tužitelj prijavio boravište kao suvlasnik na adresi u [adresa]. Od naknade koju je primao od strane MORH-a, isti je plaćao najamninu vlasniku iznajmljenog stana. Budući se oba stana nalaze u gradu Zagrebu, tužitelj nije za sebe ostvario nikakvu dodatnu korist niti je time prouzročio štetu MORH-u.

Nadalje, tužitelj smatra da je pogrešno utvrđeno da je tužitelj u zahtjevu za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, na relaciji [adresa] i obratno, neistinito naveo da mu je mjesto stanovanja, tj. adresa prebivališta [adresa], u [adresa] te adresa boravišta [adresa], u [adresa], kao i da je tijekom čitavog razdoblja boravio na adresi [adresa]. Dakle, kao što je prethodno navedeno, tužitelj nikada nije boravio u predmetnom stanu na adresi [adresa]. Nadalje, tužiteljeva adresa prebivališta je ispravno navedena u predmetnom zahtjevu, budući je tužitelj prijavljen te mu je u osobnoj iskaznici navedena adresa u [adresa]. Tužitelj je u stvarnosti stanovao zajedno sa svojim ocem, koji je vrlo stare životne dobi pa mu je tužitelj pomagao i brinuo o njemu u njegovoj kući u [adresa], udaljenom dodatnih 12 km od [adresa], odnosno Zagreba. Dakle, putovao je na duljoj relaciji od tražene u zahtjevu, čime također sebi nije priskrbio nikakvu dodatnu korist niti je prouzročio štetu MORH-u, već, dapače, tražio je manje od onoga na što je imao pravo. Kada se tužiteljevom ocu povećala mirovina, angažirane su treće osobe za brigu o njemu te je tužitelj barem djelomično rasterećen obveze stalne brige za oca. Stoga je isti od prošlog proljeća prestao svakodnevno boraviti u [adresa] te je dana 30. travnja 2024. godine i otkazao naknadu troškova prijevoza.

Na ročištu održanom 30. travnja 2025. tužitelj je naveo da vođeni postupak i u njemu donesena odluka predstavljaju revanšizam u odnosu na tužitelja, a zbog njegovog nekog ranijeg neslaganja s nadređenom osobom. Posebno ističe da u konkretnom slučaju nije utvrđena odgovornost tužitelja van svake sumnje, već se odluka temelji na pretpostavkama i stav tuženika o utvrđenoj "većoj vjerojatnosti" da je tužitelj počinio predmetna stegovna djela. Također ističe da je kontradiktorna pretpostavka tuženika o nelogičnosti putovanja na relaciji [adresa] pored činjenice da tuženik svakodnevno obavlja prijevoz zaposlenika organiziranim autobusom na relaciji Zagreb-Rijeka, a što je približno ista udaljenost.

Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje ZUS). Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika te je saslušao tužitelja osobno. Sud nije saslušao ovlaštenu osobu tuženika IP te nije pribavio očitovanje od tuženika o tome da li je organizirani prijevoz autobusa na relaciji Zagreb - Rijeka, jer je meritornu odluku mogao donijeti na temelju provedenih dokaza.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Odredbom članka 175. stavka 3. Zakona propisano je da su stegovni prijestupi, između ostalog: 43. dovođenje u zabludu službene osobe podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava iz ovoga Zakona; 45. drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske.

Odredbom članka 133. Zakona propisano je:

(1) Naknada za stanovanje ostvaruje se kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta, te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama.

(3) Pravo iz stavka 1. ovoga članka priznaje se na temelju prijavljenoga boravišta u mjestu službe.

(4) Smatra se da djelatna vojna osoba ima riješeno stambeno pitanje ako ona ili član njezine obitelji (supružnik, maloljetno dijete ili dijete na redovitom školovanju, s kojim živi u obiteljskom kućanstvu) u mjestu službe ili u mjestu udaljenom do 50 km od mjesta službe ima u vlasništvu stan ili obiteljsku kuću.

Odredbom članka 147. Zakona propisano je:

(1) Djelatna vojna osoba ima pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za redoviti dolazak i odlazak na posao i s posla.

7. Prema stavu ovog suda, iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je tuženik detaljno i iscrpno analizirao dokaze koji prileže spisu te sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je materijalno pravo pravilno primijenjeno te da je osporavano rješenje iscrpno i detaljno obrazloženo.

8. Tuženik je obrazložio da je cijeneći provedene dokaze, svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio kako je tužitelj počinio navedene povrede vojne stege, s tim da se tuženik, u skladu s odredbom članka 34. Pravilnika, prilikom odlučivanja o stegovnoj prijavi, nije doslovno držao navoda u činjeničnom opisu stegovnog prijestupa.

9. Vezano za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, tuženik je ocijenio iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi kako se on ne osjeća odgovornim za ono za što je prijavljen jer on nikada nije stanovao na adresi [adresa], a da je razlog što u zahtjevu za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje naveo da u vlasništvu nema stan ili obiteljsku kuću u mjestu službe ili 50 km od mjesta službe (on i članovi njegove uže obitelji) što je njegov otac SP, star 92 godine, kupio stan na toj adresi i pravno ga naveo na njega, ali da je fizički vlasnik tog stana njegov otac, kao obranu usmjerenu k izbjegavanju ili ublažavanju stegovne odgovornosti s tim da vijeće dozvoljava kako tužitelj može i ima pravo, iz poštovanja prema ocu, smatrati da je stvarni vlasnik stana njegov otac. Međutim, u ovom stegovnom postupku ne raspravlja se o činjenici kako on vidi i tumači vlasništvo već o tome je li imenovani prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje iskazao neistinite podatke temeljem kojih je doveo u zabludu tijelo nadležno za odlučivanje o priznavanje prava, a koje tijelu mu je temeljem takvih podataka priznalo pravo, iako on prema važećim kriterijima nije imao pravo na tu naknadu pa je na taj način ostvarivanjem ne pripadajućeg prava nanio štetu imovini RH.

Vijeće je ovakav zaključak izvelo iz razloga što je nesporno da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu stanovanje u svom vlasništvu imao stan na navedenoj adresi i to više od četiri godine, a što proizlazi iz očitovanja Ispostave Pešćenica, Područnog ureda Zagreb, Porezne uprave, Ministarstva financija od 18. ožujka 2024. iz kojeg proizlazi da je tužitelj dana 24. svibnja 2016. stekao predmetnu nekretninu, a i iz njegovog odgovora na pitanje njegovog opunomoćenika na raspravi kada je rekao daje on pravni vlasnik tog stana, a da je fizički vlasnik njegov otac koji određuje uvjete korištenja. Vijeće smatra neživotnom obrana imenovanog da stan pravno glasi na njega iz razloga što je njegov otac nezadovoljan načinom na koji njegova sestra (ne navodeći ime) upravlja svojom imovinom i financijama, pa je istog stan prepisao na njega ne želeći da ona kasnije traži nasljedstvo na tom stanu, jer se isto moglo učiniti i sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju ili napisati u oporuci. Izjavu stranke da je u zahtjevu za ostvarivanje prava na naknadu naveo da mu je boravište u [adresa] u [adresa], ali u istom stanu nije nikada boravio iz razloga što je stan obiteljsko vlasništvo u kojem je on vlasništvo nasljeđivao dva puta po jednu polovinu, prvo je bilo nasljedstvo pola stana, a drugo je bilo nakon isplate druge polovine stana njegovoj sestri, koja nije bila suglasna da on uđe u isti i stanuje dok ne isplati cijeli njezin dio, pa on u tom stanu nije zbog njezinog protivljenja nije mogao boraviti, ali je mogao prijaviti boravište kao suvlasnik tog stana, vijeće drži neuvjerljivom jer je on kao suvlasnik stana na navedenoj adresi mogao boraviti u tom stanu i svojim dijelom stana raspolagati.

Pored navedenog iz izvatka iz zemljišne knjige za Katastarsku općinu [katastarska općina] (E-105) proizlazi da je na ime OP u [adresa] na temelju ugovora o darovanju uknjiženo pravo vlasništva u 1/2 18. travnja 2016., te drugi put izvršena uknjižba prava vlasništva, ugovor o darovanju nekretnine 31. listopada 2016, što znači da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje dana 15. prosinca 2020. u svom vlasništvu počev od 2016. imao i taj drugi stan. Njegovu tvrdnju da u tom stanu nije nikada boravio, iako je tu imao prijavljeno boravište, pobija izjava njegove bivše supruge NP, dana tijekom obavijesnog razgovora dana 04. studenog 2024., kada je navela kako je OP uglavnom u razdoblju od 2014. do 2019./2020. živio sa svojom kćerkom S u stanu u [adresa], ne zna točnu adresu, nakon čega se preselio u stan na 5.-6. katu na adresi u [adresa], ne zna točnu adresu, i od tada do danas, kada bi se nalazio u Zagrebu stanuje u navedenom stanu. Isto tako, vijeće nije poklonilo vjeru tužitelju kada je naveo da ga u stanu u kojem je boravio kao najmoprimac vlasnik stana nije htio prijaviti na boravište, pa je iz tog razloga prijavio boravište u stanu u kojem je bio suvlasnik, a da je naknadu koju je primao od MORH- a plaćao vlasniku iznajmljenog stana, jer nije naveo niti ime vlasnika stana niti adresu iznajmljenog stana, a ni ti je predložio da se istog sasluša kao svjedoka u ovim predmetu, kao niti vrijeme do kada je stanovao u iznajmljenom stanu.

Tužitelj je bio svjestan, odnosno morao je biti svjestan činjenice da prikazivanjem netočnih i neistinitih podataka prilikom podnošenja zahtjeva na isplatu naknade za stanovanje dovodi u zabludu tijelo nadležno za odlučivanje o tome kako ispunjava kriterije za ostvarivanje prava kao i činjenice da ostvarivanjem nepripadnog prava može počiniti štetu na imovini RH. Od jednog višeg časnika OS RH se očekuje da prilikom davanja podataka temeljem kojih ostvaruje određena prava iznosi istinite podatke posebice u okolnostima kada se istinitost podataka pod krivičnom, materijalnom i stegovnom odgovornošću jamči vlastoručnim potpisom. Vijeće utvrđuje kako je imenovani, sve da mu unatoč jasno propisanim normama o tome tko i pod kojim uvjetima ima pravo na naknadu za stanovanje nešto i nije bilo jasno, mogao postaviti pitanje ili zatražiti službene pojašnjenje o tome što se podrazumijeva pod terminom „stambeno zbrinut" ili biti vlasnik nekretnine no on je odlučio navesti kako nije stambeno zbrinut odnosno kako on i članovi njegove obitelji nemaju u vlasništvu nekretninu u mjestu službe ili 50 km od mjesta službe iako je znao kako to ne odgovara istim jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje (15. prosinca 2020.) u svom vlasništvu imao dva stana u [adresa], a među njima je i onaj na kojem prijavio boravište.

Naknada za stanovanje u naravi je uvijek predstavljala naknadu zbog povećanih troškova života nastalih najmom stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je najmanje 50 km udaljeno od njihovog prebivališta, a koji u mjestu službe nemaju riješeno stambeno pitanje. Imenovanom je kao višem časniku OS RH moralo biti poznato i jasno kako ta naknada ne službi kao pomoć za poboljšanje financijske situacije. U trenutku podnošenja zahtjeva u kojima je dao podatke za koje je znao da ne odgovaraju istini, tužitelj je bio svjestan odnosno morao je biti svjestan činjenice da time može počiniti i kršenje vojne stege, ali je lakomisleno smatrao da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti.

10. Vezano za ostvarivanje prava na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] i obratno tuženik je obrazložio da je cijenio iskaz tužitelja u dijelu u kom navodi da je njegova adresa prebivališta u [adresa] i da je jedinu nju mogao i navesti u zahtjevu za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza, s obzirom daje na istoj bio prijavljen i da mu je ista upisana u osobnu iskaznicu, a u stvarnosti je stanovao sa svojim ocem u njegovoj kući u [adresa] koji udaljen dodatnih 12 km od [adresa], tj. od Zagreba i s obzirom da je stvarno stanovao u [adresa] mogao tražiti i veću isplatu, ali nije htio komplicirati, kao obranu usmjerenu k izbjegavanju ili ublažavanju stegovne odgovornosti. Naime, životno nije uvjerljivo, a nije ni logično da bi netko tijekom radnog tjedna svakodnevno putovao na posao i s posla na relaciji koja je udaljena 149 km od mjesta službe, odnosno da bi svakodnevno u dolasku na posao i povratku s posla vozio se svojim ili očevim automobilom 298 km, a u mjestu službe ili 50 km od mjesta službe u svom vlasništvu ima dva stana. U ovom stegovnom postupku ne raspravlja se o činjenici kako on vidi i tumači uvjete za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza već o tome je li imenovani prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje iskazao neistinite podatke temeljem kojih je doveo u zabludu tijelo nadležno za odlučivanje o priznavanje prava, a koje tijelu mu je temeljem takvih podataka priznalo pravo iako on prema važećih kriterijima nije imao pravo na tu naknadu pa je na taj način ostvarivanjem ne pripadajućeg prava nanio štetu imovini RH. Vijeće je ovakav zaključak izvelo iz razloga što je nesporno da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza na relaciji [adresa] i obratno, u svom vlasništvu imao dva stana u [adresa], i to više od četiri godine.

Isto tako vijeće vjeruje da on posjećuje oca, ali povremeno i da tada odsjeda u kući svog oca, a što proizlazi i izjave njegove bivše supruge kada je navela da je OP uglavnom u razdoblju od 2014. do 2019./2020. živio sa svojom kćerkom S i stanu na adresi u [adresa], a nakon čega se preselio u stan na 5.-6. katu na adresi u [adresa] i da kada je u Zagrebu stanuje u tom stanu na adresi [adresa], te da povremeno putuje, ne kod nje u [adresa] već u selo [adresa] kod svog oca.

Tuženik smatra neživotnom obranu imenovanog da svakodnevno, za vrijeme radnog tjedna, putuje na posao iz [adresa], odnosno [adresa] u [adresa] i da se svakodnevno iz Rakitja vraća u [adresa], odnosno [adresa] svojim ili očevim osobnim automobilom s obzirom na kilometražu, (298 km dnevno u oba smjera plus dodatnih 24 km do [adresa] u oba smjera što bi iznosilo 322 km u oba smjera), što bi predstavljalo veliki napor za njega osobno, prevelika financijska ulaganja te prijeđenu kilometražu, a i s obzirom na njegovu izjavu da je po zahtjevu oca morao svakodnevno intenzivno obilaziti stan da ne bude provaljen postavlja se pitanje kad je isti morao kretati iz [adresa] da bi na vrije stigao na posao u Rakitje te kad je nakon posla dolazio u [adresa], ako je morao ujutro prije posla i popodne poslije posla pregledavati stan u [adresa]. Sve da je i tako zašto onda nije prijavio prebivalište kod svog oca u [adresa] ako već tamo stanuje. Pored navedenog navode njegovog opunomoćenika da je tužitelj jasno obrazložio zašto je propustio navesti da je imao u vlasništvu stan na adresi [adresa], jer je on samo formalni, a ne i stvarni vlasnik i da nije imao nikakvo pravo ni mogućnost stanovati u toj nekretnini, kao i da nekretnina nije prikladna za život što je vidljivo iz nulte potrošnje režija, vijeće drži neutemeljenim iz razloga Stoje bivša supruga tužitelja i svojoj izjavi navela: „da je u tom stanu bila svega nekoliko puta iz razloga što je u tom stanu trebala stanovati kćer I no na kraju je odlučila da neće živjeti u tom stanu", te što nulta potrošnja režija ne znači da nekretnina nije prikladna za život. Pored navedenog ni ti stranka niti njen opunomoćenik nisu skoro ništa rekli o drugom stanu, onom u [adresa], te za isti nisu spominjali daje ne prikladan za život, nultu potrošnju režija ili da otac stranke nešto uvjetuje što pobuđuje sumnju u to da je stranka onda stanovala u tom stanu, ako u ovom zbog svega navedenog nije mogla.

Tuženik je naveo da je točno da je tužitelj u svojim zahtjevima za ostvarivanje prava na naknade navodio podatke prema službenim podacima MUP-a RH iz osobne iskaznice i potvrde o prijavljenom boravištu, ali je točno i to da isti prema izvješću PP Daruvar od 4. srpnja 2024. ne prebiva na prijavljenoj adresi prebivališta u [adresa], a što potvrđuje i on sam te njegova bivša supruga NP, kada je rekla da oni ne žive zajedno već 22 godine, odnosno od razvoda braka OP ne stanuje na navedenoj adresi i da ga više puta molila da se odjavi s te adrese ali da isti to nije učinio.

Vezano za dokaze koje je tužitelj priložio u spis vijeće ističe kako isti ne dokazuju da on u vrijeme ostvarivanja gore navedenih naknada nije živio u vlastitom stanu na adresi [adresa] u [adresa], kako slijedi:

- izlist nulte potrošnje grijanja za 12 mjeseci, odnosno Prijepis računa za toplinsku energiju za razdoblje od 08./2023. do 07./2024. - iz dostavljenih Prijepisa računa proizlazi da bojnik OP kao vlasnik stana na navedenoj adresi plaćao određeni mjesečni iznos za potrošenu toplinsku energiju HEP TOPLINARSTVU d. o. o. Zagreb, ovisno o mjesecu, počev od najnižeg iznosa u visini od 4,96 EUR-a za 07./2024. do najvišeg iznosa od 7,07 RUR-a za 10./2023., a što samo po sebe ne dokazuje da on nije živio u navedenom stanu u vrijeme kad je primao naknadu troškova putovanja na posao i s posla (od 23.03.2023. do 13.05.2024.). Pored navedenog nisu dostavljeni Prijepisi računa za razdoblje od 03/2023. do 07/2023., da li to znači daje tom razdoblju živio u predmetnom stanu, pa je iznos računa bio viši. Vijeće drži da navedeni Prijepisi računa nisu dokaz da isti nije živio u predmetnom stanu jer je isti plaćao te račune u prosjeku oko 5 EUR-a, te pretpostavlja da se radi o iznosima za utrošenu toplu vodu, dok su radijatori mogli biti ugašeni, a grijanje stana je moglo biti na grijalicu, jer za utrošak električne energije stranka nije predala u spis nikakve račune

- izlist nulte potrošnje vode na vodomjeru, odnosno slika vodomjera te računi za razdoblje: od 30.06.2024. do 03.08.2024., od 30.08.2024. do 29.09.2024., od 29.09.2024. do 30.10.2024. i od 30.10.2024. do 15.11.2024., ispostavljeni od VODOOPSKRBA I ODVODNJA d. o. o. Zagreb za adresu stanovanja Dobrovoljačke oružane skupine „Ban Jelačić“ br. 4 sa iznosom od 0,00 EUR-a, s obzirom da je isti imao pretplatu, pa je iznos računa umanjen za iznos od pretplate - Ovdje se ističe da se dostavljeni računi odnose na razdoblje kad imenovani više nije primao niti jednu od gore navedenih naknada, pa stoga ih se i ne može uzeti kao dokaz da isti u vrijeme primanja predmetnih naknada nije živio u svom stanu na navedenoj adresi. Na slici vodomjera se vidi nulta potrošnja i da se isti odnosi na STAN F2 B-62, ali se ne vidi gdje se taj stan nalazi, odnosno na koju adresu se odnosi

- vozila ŠKODA I GOLF koje je mijenjao zbog uštede na kilometraži i ostavljao parkirane u garaži zgrade, odnosno po dvije fotografije od svakog vozila kako nalaze parkirana na vanjskom parkiralištu. - Slike navedenih vozila ne mogu biti same po sebi dokaz da je isti koristio navedena vozila (mijenjajući ih) za svakodnevni dolazak na posao od [adresa] do N i nazad u vrijeme korištenja predmetnih naknada

- fizičko stanje oca za kojeg se brine, odnosno dvije fotografije starije osobe koja se prilikom hodanja koristi sa jednim štapom i štakom te jednim štapom. - Vijeće ističe da je lijepo od njega Što se brine o svom ocu, a što je i njegova zakonska obveza, ali navedene fotografije ne dokazuju da je on za vrijeme primanja navedenih naknada i stanovao sa svojim ocem, kod kojeg i nema prijavljeno prebivalište.

Tuženik je utvrdio da su izvedenim dokazima dokazane odlučne činjenice koje su ključne u pogledu stegovne odgovornosti tužitelja vezano za naknadu za stanovanje, a to su da je isti u Gradu Zagrebu imao u vrijeme primanja predmetnih naknada dva stana u svom vlasništvu te da nije imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora u smislu odredbi članka 133. Zakona prema kojem se pod povećanim troškovima najma stambenog prostora podrazumijevaju isključivo troškovi koje vojna osoba ima poradi najma stambenog prostora i plaćanja naknade vlasniku stana za isto. Dakle, bez obzira na to što je tužitelju mjesto prebivališta udaljeno više od 50 km od njegova mjesta službe ta činjenica samo po sebi ne znači da ima pravo na naknadu za stanovanje posebice ne u slučaju ako u mjestu prijavljenog boravišta u svom vlasništvu ima dva stana i ne plaća troškove najma stana. Vojna osoba zloupotrebljava pravo na naknadu za stanovanje ukoliko u mjestu rada u kojem je prijavila boravište ima stana u svom vlasništvu, jer imanje u vlasništvu stana ili obiteljske kuće u mjestu službe ili 50 km od mjesta službe predstavlja zapreku za ostvarivanje navedenog prava.

Tuženik je obrazložio i da je životno neuvjerljivo da bi netko tko u mjestu prijavljenog boravišta ima dva stana u svom vlasništvu svakodnevno putovao na posao i s posla tijekom radnog tjedna svojim osobnim vozilom ili očevim na relaciji koja je od mjesta službe udaljena 149 km u jednom smjer, odnosno 298 km u oba smjera, pa i više od toga za 12 km u oba smjera, a pored navedenog je kako je rekao trebao svaki dan intenzivno (ujutro i navečer) po nalogu svog oca provjeravati da ne bude provaljen od neovlaštenih osoba. Isto tako iz podataka OTC-a neosporno proizlazi da je u vremenu od 31. listopada 2022. do 31. listopada 2023. (u kojem razdoblju je bilo 251 radnih dana) na području prijavljenog prebivališta kontakt sa drugim telefonskim brojevima ostvaren na 50 radnih dana, Što predstavlja 19,92%., dok je od 50 radnih dana s prijavljenog prebivališta ostvaren kontakt sa drugim telefonskim brojevima van radnog vremena sveukupno na 40 dana, što predstavlja 80%. Na području Građa Zagreba unutar promatranog razdoblja, na 248 dana ostvaren je kontakt sa drugim telefonskim brojevima, što predstavlja 67,95%. Isto tako vezano za repetitor na koji se spajaju pozivi iz [adresa] proizlazi da se mobilni uređaj predmetnog na 166 dana unutar promatranog razdoblja spajao sa drugim telefonskim brojevima, što predstavlja 66,94%, a izvan radnog vremena i to u ranim jutarnjim satima, kao i u kasnim večernjim satima (poslije 21:00 sat) iznosi 76,50%.

11. Tuženik je u rješenju obrazložio i da je ostalo nerazjašnjenih pitanja na koja se tužitelj nije osvrnuo, a vijeće s obzirom na inzistiranje tužitelja na tome da će stranka dati iskaz odgovarajući samo na pitanja svog opunomoćenika dok na pitanja vojnostegovnog sudskog vijeća i ovlaštenice podnositelja stegovne prijave neće odgovarati, kao što su pitanja vezana za stan u njegovom vlasništvu na adresi u [adresa] i izjave njegove bivše supruge vezano za stanovanje u tom stanu zajedno sa njihovom kćerkom S tijekom njezinog studiranja, a na kojem je imao prijavljeno boravište u vrijeme korištenja predmetnih naknada, što vijeće smatra kao izbjegavanje točnog utvrđivanja činjenica u ovom predmetu.

12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je kao olakotne okolnosti sud cijenio sudjelovanje u Domovinskom ratu, dosadašnje nagrade i pohvale, a kao otegotno činjenicu da je imenovani u vrijeme počinjenja stegovnog prijestupa pripadnik OS RH više od trideset godina, da je već kažnjavan od strane ovog Suda za teže povrede službene dužnosti i da bi kao dugogodišnji pripadnik OS RH i to viši časnik trebao poznavati propise i po njima postupati. Tuženik je obrazložio da će se izrečenom stegovnom kaznom „prevođenje čina u neposredno niži čin“ postići opća svrha stegovnog kažnjavanja te da će ovako odmjerena stegovna kazna odgojno utjecati kako na samog počinitelja stegovnog prijestupa tako i na druge pripadnike Oružanih snaga RH kako ne bi činili ista ili slična djela, na zaštitu interesa vojne službe i na jačanje vojne stege, a osobito da će utjecati na svijest vojnih osoba o neprihvatljivosti kršenja vojne stege, odnosno posebice vezano za ostvarivanje prava suprotno propisima i koja im ne pripadaju, kao i o pravednosti kažnjavanja počinitelja takvih i drugih stegovnih prijestupa.

13. Tužitelj je u svom iskazu danom pred ovim sudom u binom naveo da je kaznena prijava protiv njega odbačena, da i nadalje smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da nisu tijekom upravnog postupka u dostatnoj mjeri bili uzeti u obzir njegovi navodi i dokazni prijedlozi. Smatra da je osporavani akt sam sebi proturječan jer iz istog ne proizlazi jasan zaključak o utvrđenju tuženika na kojoj je adresi tužitelj točno živio. Smatra da je odluka donesena na običnim pretpostavkama jer, primjerice smatra da nije neuobičajeno da ljudi redovito putuju na posao iz mjesta stanovanja (pa ni na dužim relacijama) te, primjerice, smatra da se činjenice da li neka osoba doista živi na određenoj adresi ne može utvrđivati ispitivanjem trećih osoba, i to stanara konkretne zgrade. Vezano za sam postupak ističe da tijekom provede rasprave nazočni zapisničar nije sve izrečeno zapisivao u zapisnik. Ističe da je nekoliko godina stanje njegovog oca se pogoršalo i bilo je nužno da kontinuirano brine o njemu. Osporava istinitost navoda TP (stanovnik zgrade u [adresa]) i svoje bivše supruge. Ističe da nikada nije živio sa kćerkom u stanu na adresi [adresa], već da ju je često posjećivao. Ističe da je nejasno kako je tuženik mogao utvrditi da je tužitelj živio na adresi u stanu [adresa], iako je tužitelj dostavio račune za režije iz kojih je razvidno da nije bilo potrošnje toplinske energije i vode, osim paušala. Također taj stan nije bio opremljen za stanovanje do prošle godine. Tužitelj ističe da je iznimno u slučaju potrebe znao prespavati u vojarni u Zagrebu.

Na upit suda da li je opunomoćenik tužitelja bio nazočan raspravama pred tuženikom za koje tužitelj navodi da u zapisniku nije bilo napisano sve što je bilo potrebno, opunomoćenik tužitelja odgovara da je bio nazočan te da je navedeni zapisnik potpisao.

Sud ističe da tužitelj u svom iskazu u bitnom ponavlja tužbene navode te ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno svoj stav o provedenim dokazima. Tužitelj u ovom sporu nije istaknuo navode niti je dostavio dokaze koji bi utjecali na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

14. U pogledu navoda tužitelja da tužitelju „nije utvrđena odgovornost van svake sumnje“, sud ističe da je osporenim rješenjem jasno i nedvojbeno utvrđena stegovna odgovornost tužitelja. Nadalje se ističe da se stegovni postupak, na temelju odredaba članaka 184. i 170. Zakona, provodi u skladu s odredbama Zakona i pravilnika kojim se propisuje postupak za utvrđivanje stegovne odgovornosti, a u onim stvarima koje nisu uređene ovim propisima odgovarajuće se primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku, kao i da se vodi bez obzira na vođenje i na tijek kaznenog postupka. Dakle, u ovom postupku nije utvrđivana kaznena, već stegovna odgovornost tužitelja.

15. Na temelju svega navedenog, sud utvrđuje da je tuženik detaljno i iscrpno analizirao dokaze koji prileže spisu te sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je materijalno pravo pravilno primijenjeno te da je osporavano rješenje iscrpno i detaljno obrazloženo. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da osporavanom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te da tužbeni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporene odluke te je sud na temelju članka 116. stavka 1.

ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

16. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

Zagreb, 13. svibnja 2025.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis