REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1353/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, sutkinje izvjestiteljice, i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AOK - Die Gesundheitskasse in

Hessen, Regress-und Forderungsmanagement, Savezna Republika Njemačka, 61352 Bad Homburg, Basler Strase 2 (ranije Offenbach, Fridrichsring 2), OIB: 43592966494, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rašica & Partneri d.o.o.u Zagrebu, Praška 10, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Vukovarska 282, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4696/2010-137 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4696/2010-137 od 31. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 17.206,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 13.797,39 EUR od 22. travnja 2010. i

- na iznos od 3.409,37 EUR od 18. rujna 2012.,

do 31. srpnja 2015. po stopi zakonske zatezne kamate koja odgovara visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5%, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 16.839,48 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 13. svibnja 2025. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.375,00 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.206,76 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 31. siječnja 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke), dok je odbio dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR sa zateznim kamatama kao neosnovan (točka III. izreke). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je podmirio troškove liječenja i naknade za bolovanje svoje osiguranice BA, a koje potražuje od tuženika u ovom postupku; pri tome, sud prvog stupnja je sve preostale prigovore tuženika kojima je osporavao tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanima. Odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio na temelju odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka I. i II. izreke presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. i 221.a Zakona o parničnom postupku pogrešno utemeljivši svoju odluku na pravilu o teretu dokazivanja, iako nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu navedenog pravila što je imalo ključnu ulogu u donošenju pobijane presude te je time činjenično stanje pogrešno utvrdio zaključivši kako tužitelj nije dokazao da je uistinu platio troškove liječenja i bolesničke naknade svom osiguraniku. Sud je počinio i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 231. Zakona o parničnom postupku jer su dostavljene potvrde od strane tužitelja kao strane javne isprave na kojoj je stavljena apostilla sukladno Haškoj konvenciji o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, a pogrešno je primijenio materijalno pravo jer nije primijenio pravo Njemačke utvrđujući činjenicu jesu li troškovi zaista i plaćeni. Žalitelj ističe da sud svoju presudu temelji na pravilu o teretu dokazivanja i tumačenju činjenice da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva odnosno da je izvršio uplate za troškove liječenja i bolesničke naknade koju regresno potražuje od tuženika. Žalitelj smatra da je sud mogao na temelju mnogobrojnih provedenih dokaza utvrditi da je tužitelj platio troškove liječenja i bolesničke naknade nastale njegovom osiguraniku sukladno primjenjivim njemačkim odredbama koje reguliraju dužnost tužitelja u takvim situacijama te da nije bilo mjesta odredbi članka 221.a Zakona o parničnom postupku. Tužitelj ističe što je sve sud na temelju mnogobrojnih dokaza i dostavljenih isprava utvrdio te smatra da je sud primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku mogao uzeti u obzir i utvrditi dokazanom činjenicu da je tužitelj izvršio uplate i po kojoj osnovi, jer to proizlazi iz dostavljenih isprava i provedenih vještačenja po dr. Trajbaru i financijskom vještaku Darku Prpiću. Svi računi su izdani za razne medicinske usluge vezane uz posljedice liječenja BA i u uzročno posljedičnoj su vezi s predmetnom nezgodom te je utvrđena opravdanost troškova liječenja. Osim toga, vještak Darko Prpić je u svom podnesku upućenom sudu 27. rujna 2022. dao tablicu s popisom dokumentacije o utuženim troškovima kod koje su priloženi računi za liječenje, obračuni tužitelja iz internog sustava tužitelja s naznakom da su plaćeni te je vještak zaključio da ukupni troškovi iznose 17.329,16 EUR uz napomenu da nije razvidna dokumentacije za prvu utuženu stavku „troškovi liječenja i lijekova, paušalni” u iznosu od 122,50 EUR. Tužitelj ističe da je nelogično i nevjerojatno da bi on kao nositelj osiguranja i javnopravno tijelo potraživao od osiguravajućeg društva u Republici Hrvatskoj što mu ne pripada ili lažno zahtijeva regresno povrat nečega što nikada nije platio te da je na tuženiku u konkretnom slučaju teret dokaza, s obzirom na to da su obračuni isplata dostavljeni od tužitelja javne isprave te je sukladno članku 231. Zakona o parničnom postupku na tuženiku teret dokaza da su u ispravi neistinito utvrđene činjenice o isplaćenim iznosima. Tužitelj osobito ističe da je on dostavio isprave, uključujući i ispravu od 6. lipnja 2023. koja je ovjerena apostilom SR Njemačke te je pogrešan stav prvostupanjskog suda da to nisu javne isprave, a koje stav je sukladan stavu Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupcima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Žalitelj se poziva na odredbe Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava od 5. listopada 1961. te ističe da je na ispravu od 6. lipnja 2023. koja sadrži potvrdu o plaćenim iznosima za osiguranicu BA stavljena apostila, a koja se može staviti samo na javnu ispravu pa je jasno da je riječ o stranoj javnoj ispravi u smislu članka 231. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj ističe da je prema članku 31. stavku 2. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 7/98) propisano da za isprave koje podliježu primjeni tog ugovora ili pravnih propisa jedne države ugovornice na koje se Ugovor odnosi, prigodom upotrebe pri službama druge države ugovornice nije potrebna službena ovjera ili neka slična formalnost. U nastavku žalbe žalitelj se poziva i na odluku Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-520/16 od 5. prosinca 2016. te na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-437/22 od 9. veljače 2022. i Pž-1576/24 od 24. travnja 2024. (obje odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske žalitelj dostavlja uz žalbu) te predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu nastalih troškova postupka, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak; žalitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 999,17 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba je osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. njezine izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio isprave koje je dostavio tužitelj, a odluka prvostupanjskog suda je utemeljena isključivo na tim ispravama.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je taj sud nadležan u ovoj pravnoj stvari (i povezano s time je otklonio tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti), zatim aktivnu (građanskopravnu) legitimaciju tužitelja, kao i to da je tuženik (odnosno njegov osiguranik TA) isključivo odgovoran za prometnu nezgodu u kojoj je ozljede zadobila osiguranica tužitelja BA te da su utuženi troškovi liječenja i naknade za bolovanje u uzročnoj vezi s ozljedama koje je osiguranica tužitelja zadobila u prometnoj nezgodi 16. srpnja 2007. Slijedom navedenog, u ovom parničnom postupku je (ostalo) samo sporno je li tužitelj isplatio naknade troškova liječenja, lijekova i naknade za bolovanje koje kao naknadu štete regresno potražuje od tuženika u smislu paragrafa 116. njemačkog Socijalnog zakonika.

4.1. Prvostupanjski je sud činjenicu tužiteljeva plaćanja tih naknada pokušao utvrditi vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o., no kako navedenom vještaku tužitelj nije dostavio zatraženu dokumentaciju, to sudski vještak nije mogao utvrditi jesu li utuženi računi doista i plaćeni (i kada su eventualno plaćeni). Nakon toga je tužitelj, postupajući po rješenju suda od 25. svibnja 2023., uz podnesak od 11. srpnja 2023. sa str. 1033. - 1035. spisa dostavio sudu isprave (str. 1036. - 1043. spisa) za koje je tvrdio da su javne isprave prema članku 415. (njemačkog) Zakona o građanskom postupku (Zivilprozessordnung) i prema odredbama Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava („Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori“ broj 10/62, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 4/94). Međutim, prvostupanjski je sud za te isprave ocijenio da se ne radi o javnim ispravama u smislu članka 230. Zakona o parničnom postupku (točke 64. - 68. obrazloženja pobijane presude; str. 13. - 14. presude odnosno str. 1279. - 1280. spisa) pa budući da je tuženik osporavao činjenicu da je tužitelj platio utužene naknade troškova liječenja i bolovanja, to je primjenom odredbi članka 8. i 221.a Zakona o parničnom postupku ocijenio da tužitelj nije dokazao činjenicu da su te naknade plaćene slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

5. Prvostupanjski je sud pogrešnom primjenom odredbe članka 230. Zakona o parničnom postupku ocijenio da isprave koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 11. srpnja 2023. nisu javne isprave. Naime, upravo zbog toga što se radi o inozemnim ispravama, to je sud primjenom odredbe članka 231. Zakona o parničnom postupku trebao ispitati radi li se o ispravama koje su prema odredbama zakona Savezne Republike Njemačke (ovo iz razloga jer se u konkretnom predmetu radi o ispravama koje su izdane u toj zemlji) javne isprave. Upravo zbog toga, pozivanje prvostupanjskog suda na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (točka 67. obrazloženja pobijane presude; str. 14. te presude odnosno str. 1280. spisa) o tome što je prema hrvatskom pravu javna isprava je bez utjecaja na ovaj spor.

5.1. U konkretnom predmetu, iz isprave od 6. lipnja 2023. koju je dostavio tužitelj (kao tijelo koje ima javne ovlasti u okviru poslova koje obavlja prema Socijalnom zakoniku) proizlazi da je tužitelj u toj ispravi dao izjavu da je on „pružio slijedeće usluge uz odgovarajući teret troška” (to jest da je podmirio troškove) za svoju članicu MA za štetni događaj od 16. srpnja 2007. u iznosu od 17.206,76 EUR. Prema tome, tužitelj je u toj ispravi (prevedenoj od strane sudskog tumača) dao izjavu o plaćenim troškovima liječenja i bolovanja, a ta izjava je i ovjerena od strane tužitelja pa zato navedena isprava predstavlja javnu ispravu prema članku 415. stavka 1. njemačkog Zakona o građanskom postupku – uostalom, u toj ispravi je i navedeno (zapravo, ta isprava nosi naslov) „javna isprava” (ӧffentliche urkunde), a i ona se poziva upravo na navedenu odredbu njemačkog Zakona o građanskom postupku.

5.2. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavka 1. Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (čija država ugovornica je i Savezna Republika Njemačka) jedina formalnost koja se može tražiti za potvrdu vjerodostojnosti potpisa, svojstva u kojem je potpisnik isprave postupio i, u slučaju potrebe, istovjetnosti pečata ili žiga kojim je ta isprava snabdjevena, je potvrda navedena u članku 4. te Konvencije, i izdana od strane nadležnog organa države od koje ta isprava potječe. Osim toga, prema članku 4. stavku 1. te Konvencije potvrda predviđena u članku 3. stavku 1. stavlja se na samu ispravu ili njezin dodatak te ona mora biti sastavljana prema obrascu priloženom toj Konvenciji – taj obrazac je obrazac potvrde apostille.

5.3. U konkretnom predmetu, budući da je tužitelj ovjerio navedenu javnu ispravu u kojoj je izjavio da je podmirio troškove liječenja i bolovanje osiguranice BA u iznosu od 17.206,76 EUR (u ime tužitelja je to učinio BAE), a ta je isprava s potvrdom istovjetnosti pečata i potpisnika isprave sukladno članku 4. Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava uredno ovjerena potvrdom (pečatom) apostille, slijedom čega je navedena isprava snabdjevena i potvrdom vjerodostojnosti. Upravo zbog toga, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, predstavlja javnu ispravu prema pravu Savezne Republike Njemačke u smislu članka 231. Zakona o parničnom postupku te ona zato ima istu dokaznu snagu kao i domaće (hrvatske) javne isprave. Prema tome, budući da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da isprava koju je tužitelj dostavio uz svoj podnesak od 11. srpnja 2023. nije javna isprava jer ta isprava predstavlja inozemnu (njemačku) javnu ispravu u smislu odredbe članka 231. Zakona o parničnom postupku i zato ima istu dokaznu snagu kao i domaća javna isprava, to je pogrešno zaključio da tužitelj tom ispravom nije dokazao činjenicu da je podmirio troškove liječenja i bolovanja svoje osiguranice u iznosu od 17.206,76 EUR.

6. Nadalje, prema odredbi članka 415. stavka 2. (njemačkog) Zakona o građanskom postupku dopušteni su dokazi da je javna isprava netočno sastavljena. To znači da je tuženik, slično kao i prema odredbi članka 230. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, mogao dokazivati da je u navedenoj tužiteljevoj javnoj ispravi netočno utvrđena činjenica o obavljenom tužiteljevu plaćanju naknade troškova liječenja i bolovanja osiguranice BA; to je tuženik mogao dokazivati na primjer, saslušanjem BA iz čijeg bi se iskaza (možda) utvrdila činjenica da je upravo ona (ili njezin poslodavac), a ne tužitelj, podmirila, sve utužene troškove liječenja i naknade za bolovanje. Međutim, tuženik u ovom sporu to nije dokazao.

7. Upravo zbog toga, tužiteljevu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. njezine izreke, a na temelju odredbe članka 373. točke 1. Zakona o parničnom postupku.

8. S obzirom na to da je tužitelj uslijed preinačene presude u cijelosti uspio u sporu, to on osnovano potražuje trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR prema Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ broj 138/23), kao i trošak četiri obrazložena podneska prema Tbr. 8. točki 1. navedene Tarife u iznosu od 500,00 EUR (za svaki podnesak), i to za sastav podnesaka od 21. prosinca 2010., 13. lipnja 2010., 18. rujna 2012. i 4. srpnja 2017. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje i trošak sastavljanja preostalih podnesaka koje je naveo u svom troškovniku na str. 1243. spisa u zatraženom iznosu od 50 bodova odnosno iznos od 100,00 EUR prema Tbr. 8. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (iako bi prema tom Tbr. Tarife mogao osnovano potraživati trošak svakog tog podneska u iznosu od 200,00 EUR koliko iznosi maksimalna nagrada za takve podneske); dakle, tužitelj osnovano u iznosu od 100,00 EUR potražuje trošak sastava podnesaka od 28. listopada 2010., 2. srpnja 2013., 9. rujna 2014., 29. travnja 2015., 14. studenoga 2017., 17. rujna 2018., 14. siječnja 2019., 13. ožujka 2019., 3. listopada 2020., 7. prosinca 2020., 1. listopada 2021., 13. prosinca 2021., 19. svibnja 2022., 3. veljače 2023., 9. lipnja 2023., 11. srpnja 2023., 22. rujna 2023. i 7. lipnja 2024. Međutim, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 3. ožujka 2021., budući da je tog dana održano ročište te je sve navode iz tog podneska mogao i usmeno iznijeti na tom ročištu.

8.1. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje trošak zastupanja na ročištima koja su održana 6. rujna 2011., 13. lipnja 2013., 16. studenoga 2018., 5. lipnja 2019., 4. rujna 2019., 3. ožujka 2021., 25. studenoga 2021., 14. studenoga 2024. i 15. siječnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR (za svako ročište) prema Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Osim ovih troškova prvostupanjskog postupka koji ukupno iznose 8.800,00 EUR, tužitelj osnovano potražuje trošak poreza na dodanu vrijednost u (ukupnom) iznosu od 2.200,00 EUR tako da ti troškovi ukupno iznose 11.000,00 EUR.

8.2. Tužitelj također osnovano potražuje i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 180,50 EUR (1.360,00 kn) te za prvostupanjsku presudu u iznosu od 180,50 EUR, kao i trošak uplaćenih predujmova za vještačenja (ukupno tri predujma) te troškove ovjerenih prijevoda čiju je visinu tužitelj dokazao ispostavljenim računima sudskih tumača. S obzirom na to da ti (preostali) troškovi ukupno iznose 4.839,71 EUR, to ukupni tužiteljevi troškovi prvostupanjskog postupka iznose 15.839,71 EUR.

8.3. Sukladno odredbi članka 166. stavka 2. Zakona o parničnom postupku tužitelju valja priznati i trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 EUR prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a što s troškom poreza na dodanu vrijednost (iznos od 156,25 EUR) i troškom sudske pristojbe za žalbu prema Tbr. 3. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novineˮ broj 37/23) u iznosu od 218,52 EUR ukupno iznosi 999,77 EUR.

8.4. S obzirom na to da je tužitelj potraživao ukupan trošak (prvostupanjskog i drugostupanjskog) postupka u iznosu od 21.214,48 EUR te da je osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 16.839,48 EUR, to je preostali zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u iznosu od 4.375,00 EUR valjalo odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić