REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1806/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CNC ZONA d.o.o., OIB: 86690564374, Kolodvorska ulica 9, Duga Resa, kojeg zastupa punomoćnik Marin Ivanović, odvjetnik u Zagrebu, Selska 46, protiv tuženika MČ, vlasnika obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mate Burazin, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin u Karlovcu, Vranicanijeva 5/I, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2424/2024-81 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2424/2024-81 od 27. veljače 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo u roku od petnaest dana platiti tužitelju iznos od 13.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u točki II. izreke te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.891,69 EUR sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2424/2024-81 od 27. veljače 2025. u dijelu točke I. izreke, u dijelu točke III. izreke te u točki IV. izreke i sudi:

1. Nalaže se tužitelju u roku od petnaest dana platiti tuženiku iznos od 7.470,30 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 615,77 EUR od 1. srpnja 2019. do isplate, na iznos od 380,34 EUR od 17. listopada 2019. do isplate, na iznos od 381,54 EUR od 26. rujna 2019. do isplate, na iznos od 369,24 EUR od 21. studenog 2019. do isplate, na iznos od 381,54 EUR od 21. studenog 2019. do isplate, na iznos od 369,24 EUR od 6. siječnja 2020. do isplate, na iznos od 381,54 EUR od 6. siječnja 2020. do isplate, na iznos od 381,54 EUR od 19. veljače 2020. do isplate, na iznos od 360,18 EUR od 6. ožujka 2020. do isplate, na iznos od 392,52 EUR od 7. travnja 2020. do isplate, na iznos od 379,86 EUR od 10. lipnja 2020. do isplate, na iznos od 392,52 EUR od 10. lipnja 2020. do isplate, na iznos od 377,34 EUR od 7. srpnja 2020. do isplate, na iznos od 386,59 EUR od 7. kolovoza 2020. do isplate, na iznos od 387,87 EUR od 7. rujna 2020. do isplate, na iznos od 376,61 EUR od 7. listopada 2020. do isplate, na iznos od 390,41 EUR od 6. studenog 2020. do isplate, na iznos od 376,93 EUR od 7. prosinca 2020. do isplate, na iznos od 388,79 EUR od 7. siječnja 2021. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.184,67 EUR sa zateznim kamatama od 7. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku na iznos parničnog troška od 1.891,69 EUR od 7. prosinca 2022. do 26. veljače 2025.

3. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 13.000,00 EUR od 27. veljače 2025. do isplate preko stope određene u točki I. izreke ove drugostupanjske presude i za isplatu zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.891,69 EUR od 27. veljače 2025. do isplate preko stope određene u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 339,31 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2424/2024-81 od 27. veljače 2025. naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana platiti tužitelju iznos od 13.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 615,17 EUR sa zateznim kamatama od 24. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.076,36 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja, odnosno od 7. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka III. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.470,30 EUR sa zateznim kamatama (točka IV. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 331,81 EUR (točka V. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je tuženik na temelju odredbe članka 17. stavka 1. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR; „Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 1-1/92 i 6-55/16; dalje: CMR konvencija) odgovoran za oštećenja na tužiteljevom stroju. Zaključuje da iz spisa ne proizlazi da je za predmetnu štetu odgovoran tužitelj niti da postoji neki od eskulpirajućih razloga propisanih odredbom članka 18. CRM konvencije. Navodi da je tuženikov protutužbeni zahtjev na ime troškova skladištenja predmetnog stroja neosnovan budući da je za nastalu štetu na stroju isključivo odgovoran tuženik.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude. Iz tuženikovih žalbenih navoda proizlazi da pobija presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu. Smatra da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Obrazlaže da pobijana presuda nema razloga o odlučnoj činjenici oslobađa li se tuženik u konkretnom slučaju odgovornosti za oštećenje predmetnog stroja zbog neadekvatnog pakiranja u smislu odredbe članka 17. stavka 4. točke b) CRM konvencije u vezi s odredbom članka 18. stavka 2. CMR konvencije. Tvrdi da je poduzeo sve potrebne mjere kako bi osigurao pravilno pakiranje i prijevoz predmetnog stroja te da nije dobio nikakve upute od pošiljatelja niti od tužitelja u vezi prijevoza predmetnog stroja. Ističe da nije dužan znati specifična svojstva svake robe koju prevozi. Smatra da su nastala oštećenja isključivo rezultat nepravilne pripreme stroja za prijevoz od strane pošiljatelja, odnosno tužitelja te da tuženik za to ne može biti odgovoran. Ukazuje da na teretnom listu nije navedena vrijednost stroja pa dolazi do primjene odredbe članka 23. CMR konvencije koja propisuje da naknada štete ne smije prijeći 8,33 obračunatih bruto težine oštećene robe. Zbog toga smatra da prvostupanjski sud nije mogao dosuditi tužitelju cijelu vrijednost robe. Prigovara stručnosti i kvalifikaciji vještaka za obavljeno vještačenje te ukazuje da vještak nije otklonio prigovore tuženika te da je bilo nužno provesti novo vještačenje. Ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije valjano obrazložio zašto je priznao tužitelju povrat naknade za obavljeni prijevoz. Također, vjeruje da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženikov protutužbeni zahtjev. Ukazuje da iz spisa proizlazi da tužitelj zatražio uslugu skladištenja predmetnog stroja i da je tuženik tu uslugu izvršio, a tužitelj ju nije platio. Pobija i odluku o parničnom trošku. Ističe da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tuženiku nagradu za sastav podneska od 11. siječnja 2022., za pristup ročištu 5. ožujka 2022. i 26. svibnja 2022. budući da su navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja. Zahtijeva trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 176,45 EUR.

4. Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

5. Tuženikova žalba je djelomično osnovana, a sve kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

6. Ukazuje se da je preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izražene u eurima izvršeno sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici („Narodne novine“ broj: 57/22 i 88/22), time da je preračunavanje izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450.

7. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je presuda djelomično pravilna i zakonita.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev s osnove isplate iznosa od 13.000,00 EUR na ime naknade štete nastale uslijed međunarodnog prijevoza stroja u vlasništvu tužitelja, koji prijevoz je obavio tuženik kao prijevoznik te s osnove isplate iznosa od 615,71 EUR / 4.639,03 kn na ime plaćenog troška prijevoza tuženiku. Ujedno, predmet spora je protutužbeni zahtjev tuženika s osnove isplate iznosa od 7.470,00 EUR / 56.285,00 kn na ime troškova skladištenja predmetnog stroja u skladištu tuženika.

9. Neosnovano tuženik tvrdi da se u predmetnom slučaju oslobađa od odgovornosti za nastalu štetu na tužiteljevom stroju na temelju odredbe članka 17. stavka 4. točke b) CRM konvencije.

10. Odredbom članka 8. stavka 1. CMR konvencije propisano je da prijevoznik pri preuzimanju robe kontrolira točnost navoda u tovarnom listu u pogledu broja koleta i njihovih oznaka i brojki te uočljivo stanje robe i njenog pakiranja. Prema odredbi članka 9. stavka 2. CMR konvencije ako tovarni list ne sadrži specifične rezerve učinjene od strane prijevoznika, smatrat će se, osim ako se ne dokaže suprotno, da je roba i njena ambalaža bila u dobrom stanju kada ju je prijevoznik preuzeo. Odredbom članka 17. stavka 1. CMR konvencije propisano je da prijevoznik odgovara za potpun ili djelomičan gubitak robe ili za oštećenje robe koje nastupi od trenutka preuzimanja robe do trenutka predaje robe, kao i za zakašnjenje u isporuci, dok se prema odredbi članka 17. stavka 2. CMR konvencije prijevoznik oslobađa odgovornosti ako je gubitak, oštećenje ili zakašnjenje uzrokovano krivnjom imatelja prava, njegovim nalogom koji nije posljedica krivnje prijevoznika, prirodnom manom robe ili koje je nastalo iz okolnosti koje prijevoznik nije mogao izbjeći niti spriječiti. Odredbom članka 17. stavka 4. točke b) CMR konvencije određeno je da se prijevoznik, pod uvjetima iz članka 18. stavaka 2. i 5. CMR konvencije, oslobađa od odgovornosti u slučaju kad gubitak ili šteta nastane zbog nepostojanja ili manjkavosti pakiranja u pogledu robe koja je po svojoj prirodi izložena gubitku ili oštećenju kada nije upakirana ili je upakirana na neodgovarajući način. Sukladno odredbi članka 18. stavka 1. CMR konvencije na prijevozniku je teret dokazivanja da su gubitak ili oštećenje ili zakašnjenje nastali zbog jednog od uzroka navedenih u članku 17. stavku 2. CMR konvencije. Prema odredbi članka 18. stavka 2. CMR konvencije, ako prijevoznik ustanovi da se s obzirom na okolnosti slučaja, gubitak ili oštećenje može pripisati jednoj ili više posebnih opasnosti određenih u članku 17. stavku 4. CMR konvencije, pretpostavljat će se da je šteta nastala iz tog uzroka. Imatelj prava ipak može dokazivati da šteta u cijelosti ili djelomično nije nastala uslijed jedne od tih okolnosti.

11. U konkretnom slučaju, tuženik kao prijevoznik, u teretnom listu (list 5. spisa), nije stavio nikakvu primjedbu da je prilikom preuzimanja na prijevoz predmetni stroj bio oštećen ili da nije bio adekvatno upakiran. Slijedom navedenog, u smislu odredbe članka 9. stavka 2. CMR konvencije, smatra se da je stroj bio u dobrom stanju, dok se ne dokaže suprotno. Tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da je šteta na stroju nastala zbog nedostataka u pakiranju stroja te time otklanja svoju odgovornost za nastalu štetu u smislu odredbe članka 17. stavka 4. točke b) CMR konvencije u vezi s odredbom članka 18. stavka 2. CRM konvencije. Međutim, budući da tuženik nije u teretni list stavio nikakve primjedbe u odnosu na manjkavost u pakiranju, na tuženiku je bio teret dokazivanja da predmetni stroj nije bio upakiran na odgovarajući način.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka provedeno je strojarsko vještačenje na okolnost uzroka i dinamike nastanka oštećenja na stroju i visine štete. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 280. do 292. spisa, list 311. do 312. spisa, list 319. do 329. spisa, list 346. do 348. spisa, list 355. do 356. spisa) proizlazi:

- da su oštećenja na stražnjem dijelu stroja prema intenzitetu i obliku oštećenih dijelova, pogotovo u odnosu na utisnuće dijelova lima u donjem dijelu, nastala od udarca nekog drugog stroja velike mase ili prevrtanja predmetnog stroja na stražnju stranu;

- da su oštećenja na prednjem dijelu, odnosno oštećenje keramičkog izolatora, donje glave za automatsko uvođenje žice i prenosivog digitalnog manipulatora mogla nastati padom teškog predmeta i udarca tog predmeta u navedene dijelove stroja;

- da je oštećenje i pucanje pleksiglasa zaštite žice nastalo od udarca nepoznatog predmeta;

- da su oštećenja na prednjem desnom dijelu stroja nastala nakon istovara stroja s prikolice, najvjerojatnije tijekom prijevoza stroja viličarem u skladište, a da su ostala oštećenja na stroju mogla nastati jedino tijekom prijevoza;

- da su oštećenja u većoj mjeri nastala zbog lošeg učvršćenja na prikolici i manjim dijelom tijekom prijevoza stroja u skladište;

- da je na stroju nastala totalna šteta u iznosu od 13.000,00 EUR;

- da su na upravljačkom ormaru stroja kotači pomoću kojih se ormar može lagano gibati u svim smjerovima;

- da je na prikolici ormar bio pričvršćen gurtnom da spriječi gibanje lijevo-desno, dok gibnje naprijed-nazad nije spriječeno;

- da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja kontaktirao ovlaštenog servisera za predmetni stroj, koji mu je ukazao da prijevoz takvog osjetljivog stroja trebaju vršiti specijalizirani prijevoznici te da se prijevoz takvog stroja ne može osigurati samo transportnim vrpcama;

- da jedino proizvođač stroja zna koji dijelovi stroja trebaju biti učvršćeni da bi se kod transporta izbjegla oštećenja i eventualno prodavatelj predmetnog stroja.

13. Na temelju predmetnog nalaza i mišljenja u vezi s ostalim izvedenim dokazima, po ocjeni ovog suda, ne može se sa sigurnošću utvrditi jesu li predmetna oštećenja nastala zbog manjkavosti pakiranja predmetnog stroja pa da bi tuženik bio oslobođen od odgovornosti u smislu odredbe članka 17. stavka 4. točke b) CMR konvencije. Dokazni prijedlog provođenja strojarskog vještačenja bio je dokazni prijedlog tužitelja na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja, uzroka štete i visine štete. Tuženik je do zaključenja prethodnog postupka radi dokazivanja manjkavosti pakiranja predložio saslušanje zastupnika po zakonu tuženika, saslušanje svjedoka ŽČ (vozača) i uvid u fotografije koje se nalaze u spisu. Analizom i ocjenom tih izvedenih dokaza, kao i ocjenom nalaza i mišljenja vještaka, ovaj sud ne može sa sigurnošću utvrditi da je do predmetne štete došlo zbog manjkavosti u pakiranju predmetnog stroja. Tuženik nije imao druge dokazne prijedloge na tu okolnost. Dokazni prijedlog provođenja dopunskog, odnosno novog strojarskog vještačenja, koji je tuženik iznio u ponovljenom suđenju, ne mogu se prihvatiti budući da je postupak vraćen u stadij glavne rasprave, a ne u stadij prethodnog postupka, a posebice imajući u vidu da je inicijalni prijedlog za provođenje strojarskog vještačenja dokazni prijedlog tužitelja, a ne tuženika.

14. U skladu s odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, dužnost je stranaka u parnici iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Njihova je dužnost predložiti sudu odgovarajuća dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. U skladu s odredbom članka 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

15. Budući da je, u konkretnom slučaju, teret dokazivanja da je predmetna šteta nastala zbog manjkavosti pakiranja predmetnog stroja na tuženiku, a analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza, ne može se sa sigurnošću utvrditi ta činjenica, ovaj sud primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a zaključuje da tuženik nije dokazao tu tvrdnju. Slijedom navedenog, s obzirom na to da tuženik nije dokazao da je uzrok predmetne štete manjkavost pakiranja, tuženik se ne oslobađa odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe članka 17. stavka 4. točke b) CMR konvencije.

16. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 23. CMR konvencije u skladu s kojom naknada ne može prijeći 8,33 obračunskih bruto težine oštećene robe pa da tužitelju nije mogao dosuditi ukupnu vrijednost stroja, kao i žalbeni navodi da ostatak radnog stroja ima također svoju vrijednost pa da je trebalo utvrditi preostalu vrijednost stroja. U skladu s odredbom članka 352. stavka 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Kako se ove nove činjenice ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, to iznesene činjenice ovaj sud nije mogao razmatrati jer se one nisu mogle niti iznositi. Pritom, bitno je napomenuti da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je nastala totalna šteta na predmetnom stroju i utvrdio da je visina nastale štete 13.000,00 EUR. Tuženik nije imao prigovora na navedeno utvrđenje vještaka, već je isključivo prigovarao dinamici i uzroku nastanka štetnog događaja.

17. Nadalje, u skladu s odredbom članka 23. stavka 4. CMR konvencije pored naknade štete, naknaditi će se i troškovi prijevoza, carina i drugi troškovi u vezi s prijevozom robe u potpunosti u slučaju potpunog gubitka. Budući da je u predmetnom slučaju nastala totalna šteta, tužitelj na temelju odredbe članka 23. stavka 4. CMR konvencije ima pravo na naknadu plaćenih troškova prijevoza u iznosu od 615,71 EUR.

18. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete i naknadu troškova prijevoza zbog čega je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Također, prvostupanjski sud je pravilno odredio da zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete u iznosu od 13.000,00 EUR teku od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 27. veljače 2025. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno odredio visinu kamatne stope po kojoj teku te zatezne kamate. Naime, Izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23; dalje: ZIDZOO/23), u članku 1. ZIDZOO/23, promijenjena je odredba članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima na način da se stopa zateznih kamata u ostalim odnosima određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Budući da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir navedene izmjene i dopune, valjalo je odlučiti kao u točkama I. i II.3. izreke ove drugostupanjske presude.

20. U odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja navodi da budući je za nastalu štetu na stroju isključivo odgovoran tuženik tada mu je neosnovan protutužbeni zahtjev na ime troška skladištenja predmetnog stroja. Ovaj sud ne prihvaća takav zaključak prvostupanjskog suda. Naime, iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja i iskaza zastupnika po zakonu tuženika proizlazi da su stranke ugovorile da se predmetni stroj dostavi do tuženikovog skladišta. Budući da se pod u tužiteljevoj hali nije posušio dogovoreno je da će se stroj dopremiti do tuženikovog skladišta na rok od tjedan dana. Iz spisa također proizlazi da je tuženik pozivao tužitelja da preuzme predmetni stroj (list 79. spisa), kao i da se predmetni stroj još uvijek nalazi u tuženikovom skladištu. Tuženik tijekom postupka ukazuje da predmetni stroj zauzima puno mjesta u njegovom skladištu te da svaki mjesec izdaje tužitelju račune, koje tužitelj odbija platiti. Tužitelj ne spori da se predmetni stroj nalazi u tuženikovom skladištu niti da mjesečno dobiva račune za predmetno skladištenje, koje ne podmiruje.

21. U skladu s odredbom članka 744. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) ugovorom o uskladištenju obvezuje se skladištar da primi i čuva određenu robu i da poduzima potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju te da je preda na zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu. Prema odredbi članka 751. stavka 2. ZOO-a ako ostavodavac ne podigne robu nakon isteka ugovorenog roka ili nakon isteka godine dana ako nije ugovoren rok za čuvanje, skladištar može za njegov račun prodati robu na javnoj prodaji, ali je dužan obavijestiti ga o svojoj namjeri i ostaviti mu naknadni rok najmanje od osam dana da robu podigne.

22. Budući da iz spisa proizlazi da su stranke nesporno ugovorile da će se predmetni stroj skladištiti kod tuženika na rok od tjedan dana, tuženik na temelju odredbe članka 744. stavka 1. ZOO-a ima pravo na naknadu za skladištenje predmetnog stroja. S obzirom na to da se stroj nesporno i dalje nalazi kod tuženika u njegovom skladišnom prostoru tijekom cijelog utuženog razdoblja, tuženik ima pravo na traženu naknadu za skladištenje predmetnog stroja za to vrijeme. Tuženik se mogao koristiti pravom iz odredbe članka 751. stavka 2. ZOO-a, ali budući da to nije učinio, nego se stroj i dalje nalazi kod njega, on ima pravo na utuženu naknadu, u skladu s karticom kupca (list 188. spisa). Tvrdnja tužitelja da je trošak skladištenja stroja na vrijeme od tjedan dana bio uračunat u naknadu za prijevoz ovaj sud ne prihvaća budući da to ne proizlazi iz računa za prijevoz (list 6. spisa) niti iz drugih izvedenih dokaza.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava neosnovano odbio tuženikov protutužbeni zahtjev, zbog čega je valjalo uvažiti tuženikovu žalbu i na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu te prihvatiti protutužbeni zahtjev, a sve kako je odlučeno u točki II.1. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku te na temelju odredaba članka 154. stavaka 1. i 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa/23) odlučiti o troškovima ukupnog parničnog postupka.

25. Uzimajući u obzir cjelokupan postupak proizlazi da su stranke djelomično uspjele u parnici i to tužitelj u postotku od 64,57%, a tuženik u postotku od 35,43%. Nakon što se prebiju navedeni postotci uspjeha preostaje postotak od 29,14% u korist tužitelja.

26. Ispitujući odluku prvostupanjskog suda o parničnom trošku kvantitativno i kvalitativno, a imajući u vidu tuženikove žalbene navode, ovaj sud je utvrdio da tužitelju u skladu s njegovim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka (list 378. i 432. spisa) pripada nagrada za sastav tužbe u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), za sastav podneska od 11. siječnja 2021. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), za pristup ročištu 12. siječnja 2021. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za pristup ročištu 10. veljače 2021. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za nazočnost očevidu 5. ožujka 2021. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.7. Tarife), za pristup ročištu 24. siječnja 2022. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za pristup ročištu 14. ožujka 2022. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.5. Tarife), za pristup ročištu 26. svibnja 2022. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za pristup ročištu 30. lipnja 2022. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za pristup ročištu 12. rujna 2022. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za pristup ročištu 24. listopada 2022. u iznosu od 331,81 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za sastav podneska od 20. siječnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife) i za pristup ročištu 6. veljače 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), što ukupno iznosi 4.418,10 EUR, na koji iznos ima pravo na PDV od 25% u iznosu od 1.104,53 EUR, odnosno ukupno 5.522,63 EUR. Tome treba pribrojiti trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 EUR, trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 189,66 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 713,09 EUR, što sveukupno iznosi 6.491,74 EUR. Budući da je tužitelj samo djelomično uspio u parnici, parnični trošak koji mu se valja naknaditi odmjeren je u dijelu tako utvrđenih ukupnih troškova, koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (29,14%), a koji iznosi 1.891,69 EUR.

27. Tužitelju nije priznata zatražena nagrada za sastav žalbe protiv presude i trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude s obzirom na to da tužitelj nije podnio žalbu u predmetnoj pravnoj stvari.

28. Točkom III. izreke prvostupanjske presude tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 5.076,36 EUR. Budući da tužitelju pripada ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.891,69 EUR valjalo je u tom dijelu, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

29. U preostalom dijelu u iznosu od 3.184,67 EUR, primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, valjalo je preinačiti točku III. izreke prvostupanjske presude i odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška kao neosnovan, a kako je odlučeno u točki II.2. izreke ove drugostupanjske presude.

30. Na troškove parničnog postupka tužitelj zahtijeva zatezne kamate, slijedom čega mu je na utvrđeni iznos parničnog troška u iznosu od 1.891,69 EUR valjalo na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a dosuditi zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a. Pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno odredio tijek zateznih kamata na parnični trošak od 7. prosinca 2022., dok je ispravno trebalo odrediti tijek zateznih kamata od donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 27. veljače 2025. Također, prvostupanjski sud je pogrešno odredio kamatnu stopu po kojoj teku zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, u pogledu zateznih kamata na troškove parničnog postupka valjalo je odlučiti kao u točkama I., II.2. i II.3. izreke ove drugostupanjske presude.

31. O trošku žalbenog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), u granicama postavljenog zahtjeva i s obzirom na uspjeh tuženika u ovom žalbenom postupku (35,43%). Tuženik ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%) na temelju odredbe Tbr. 10.1. Tarife i trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 176,45 EUR u skladu s odredbom Tar. br. 3. st. 1. Tarife sudskih pristojbi, odnosno ukupno 957,70 EUR. Budući da je tuženik uspio u ovom žalbenom postupku s 35,43%, priznat mu je trošak ukupnog žalbenog postupka u skladu s navedenim postotkom, što ukupno iznosi 339,31 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko