Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-1064/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Marko Čičković, odvjetnik u Zagrebu, Trnsko 4c, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1047/2022-51 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1047/2022-51 od 28. travnja 2023. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1047/2022-51 od 28. travnja 2023. u dijelu pod točkama II. i III. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju zbog neisplaćene uvećane plaće za pasivno dežurstvo za vremensko razdoblje od 01. siječnja 2013. do 01. kolovoza 2017. bruto iznos od 10.152,72 eura sa zateznim kamatama tekućim na način pobliže određen izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženici platiti tužitelju zbog neisplaćene uvećane plaće za pasivno dežurstvo za vremensko razdoblje od 01. siječnja 2013. do 01. rujna 2017. bruto iznos od 5.885,05 eura sa zateznim kamatama tekućim na način pobliže određen izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.416,48 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2023. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/0.8, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovana i da sukladno tome preinači odluku o troškovima postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj u utuženom period bio policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić, Zagreb, Ilica 335, Službe kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja, na radnom mjestu samostalnog vještaka za požare i eksplozije i da je sastavni dio njegova posla bio odlazak na teren radi poduzimanja očevidnih radnji i vještačenja.

5. Sporna je zakonitost prvostupanjske odluke u dijelu:

- kojim sud obrazlaže da u skladu s čl. 44. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Nar nov. 89/12. i 104/13., dalje: KU) tužitelj ima pravo na naknadu za pasivno dežurstvo u iznosu dosuđenom točkom I. izreke i

- kojim sud iznos pod točkom II. dosuđuje tužitelju kao da se zahtjeva isplata naknade za pasivno dežurstvo, a u obrazloženju, u odnosu na taj dio odluke obrazlaže da: „… prema stavu ovog suda tužitelju pripada pravo iz čl. 55. KU-a, naknada dnevnice, a ne i terenskog dodatka, budući se dnevnica i terenski dodatak međusobno isključuju, čl. 56. st. 8. KU-a tužitelju ne pripada pravo i na terenski dodatak, a uzimajući u obzir da je tuženik tužitelju isplaćivao dnevnice za službena putovanja (u koju spadaju naknada prijevoznih troškova, dnevnice i naknada puno iznosa hotelskog računa za spavanje) i naknadu za prekovremeni rada“.

6. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke u dijelu pod točkom II. izreke ovaj je sud osnovanim ocijenio pozivanje tuženice na postojanje žalbenog razloga iz čl. 354. st. 2. točka 11. i 12. ZPP, dok odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno pod točkom I. izreke nisu počinjene ni te niti ostale povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a

7. Činjeničnim navodima tužbe (što je tužitelj ponovio i u žalbi koju je bio podnio protiv ranije donesen prvostupanjske presude u ovom predmetu, poslovni broj Pr- 2925/18-35 od 28. studenoga 2018.) tužitelj je tražio isplatu po čl. 56. st. 9. KU-a tvrdeći da je radi odlaska na teren, u svrhu vršenja očevida i vještačenja, određeni broj sati, izvan redovnog radnog vremena, proveo na putu do mjesta očevida/ vještačenja i nazad, a da mu naknada za te sate putovanja, koji se imaju smatrati prekovremenim radom nije plaćena. U vezi zahtjeva u ovom dijelu tužitelj se pozvao i na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 15/56 od 18. studenoga 2015. i broj 16/56 od 29. siječnja 2016., kao i tumačenje te Komisije broj 7/50 od 2. prosinca 2019., koje sud u ranijoj odluci nije razmotrio, a to nije učinio niti u predmetnoj odluci, iako je na to bio upućen i ukidnom odlukom ovoga suda poslovni broj Gž R- 253/2020-2 od 26. travnja 2022.

8. Sud prvog stupnja, uopće ne odlučuje o osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjev u okviru tih činjeničnih navoda tužbe, već pod točkom II. izreke:

- sudi isplatu naknade plaće za pasivno dežurstvo, iako je o tom dijelu već odlučeno pod točkom I. izreke,

- dok se iz sadržaja obrazloženja pobijane odluke, u odnosu na odlučeno točkom II. izreke, može iščitati da sud smatra da tužitelj ima pravo na dnevnicu u smislu čl. 55. KU-a (što nije predmet tužbenog zahtjeva), a ne terenski dodatak u smislu čl. 56. KU-a (isplata kojeg se također ne zahtjeva tužbenim zahtjevom u ovom dijelu), ali nije jasno smatra li sud, jer je tuženik tužitelju isplaćivao dnevnice za službena putovanja (u koju spadaju naknada prijevoznih troškova, dnevnice i naknada puno iznosa hotelskog računa za spavanje), da tužitelj ima ili nema pravo na naknadu za prekovremeni rad u smislu čl. 56. st. 9. KU-a, jer to sud izrijekom nije niti rekao, a pravo na dnevnicu i isplatu iste ne može isključiti pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad.

9. Slijedom toga, iz obrazloženja pobijane odluke da se zaključiti da prvostupanjski sud pod točkom II. izreke, vjerojatno, ne odlučuje o naknadi za pasivno dežurstvo, ali s obzirom na to kako je napisano obrazloženje, ne može se izvan svake sumnje zaključiti niti da odlučuje o osnovanosti zahtjeva za isplatu po osnovi čl. 56. st. 9. KU-a, a ako i odlučuje o tome, onda nije jasno obrazloženo smatra li taj zahtjev osnovanim ili ne. Obrazloženje u ovom dijelu predstavlja konfuzan i nepovezan tijek misli, u sklopu kojeg se pojavljuju osnove po kojima se uopće ne traži isplata i koje osnove svakako ne mogu biti od utjecaj na odluku za isplatu naknade za prekovremene sate u smislu čl. 56. st. 9. KU-a. Na temelju tako napisane odluke ne može se od suda prvog stupnja zahtijevati niti ispravljanje osnove o kojoj je suđeno pod točkom II. izreke, jer se ne zna, s obzirom na sve navedene osnove o kojoj je osnovi sud na kraju uopće odlučivao.

10. Osnovano se time navodima žalbe u ovom dijelu (izreka i obrazloženje u vezi točke II. izreke pobijane odluke) ukazuje na postojanje povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11., ali i iz čl. 12. ZPP-a. Pri tomu ovaj sud, s obzirom na krajnju nepovezanost i nejasnoću obrazloženja i izreke u ovom dijelu, smatra da nemam mjesta automatskoj i formalističkoj primjeni čl. 366.a ZPP-a, kojom je propisana zabrana ponovnog ukidanja pobijane odluke.

10.1. Primjenom te odredbe i provođenjem postupka pred ovim sudom, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva, stranku koja ne uspije dovelo bi se u poziciju da ne može svoja prava zaštiti kroz žalbu kao redovni pravni lijek, a upitno je bi li joj bilo dopušteno podnošenje revizije protiv takve odluke, što je sve protivno pravu na pravično suđenje i pristup sudu, koja prava su zaštićena čl. 29. st. 1. (Ustava Republike Hrvatske, Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., pročišćeni tekst 8/99., ispravak 14/02. i 13/03.) i koja su kao takva jača u odnosu na zabranu propisanu čl. 366.a ZPP-a. Svrha odredbe sadržane u čl. 366.a ZPP-a leži u tome da se postupci ne odugovlače, ali je pri tome potrebno, barem, da iz odluke bude jasno da je odlučeno o zahtjevu koji je predmet spora i da ta odluka bude obrazložena na način da se vidi na čemu se temelji zahtjev i proizlazi li osnovanost istog iz provedenih dokaza, s obzirom na sporne okolnosti osnovanost tog zahtjeva ili ne. Ako odluka nije sastavljena na taj način i ako iz nje proizlazi proturječnost u vezi onoga o čemu je sud odlučivao, odnosno ako nije sasvim jasno da je odlučio o zahtjevu koji je predmet spora, onda žalbeni sud ne može otklanjati nedostatke prvostupanjske odluke automatskom primjenom zabrane iz čl. 366.a st. 2. ZPP-a. Takvim bi se postupanjem kršilo temeljno pravo stranaka da se pitanje osnovanosti njihovih zahtjeva i prigovora ozbiljno i profesionalno razmotri pred sudom prvog stupnja i da se odluka koja je donesena ispita na način i u okvirima u kojima takvu odluku ispituje žalbeni sud. Postupanje ovoga suda na temelju 366.a st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 373.a do 373.c toga Zakona u takvim situacijama predstavljalo bi kršenje temeljnih prava na pravično suđenje i pristup sudu iz čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava RH, na što je prethodno ukazano.

11. Zbog navedenog je, u odnosu na točku II. izreke pobijane odluke, odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 369. st. 1. i 4. i 371. ZPP-a.

11.1. Slijedom rečenog sud će ponovnom suđenju razmotriti može li se odlazak na radni zadatak izvan mjesta rada smatrati odlaskom na teren ili ne s obzirom na specifičnu vrst i organizaciju posla koji tužitelj obavlja, predstavlja li vrijeme provedene na putu do mjesta i s mjesta obavljanja očevida prekovremeni rad (u koliko se očevid obavlja izvan redovnog radnog vremena) i pripada li stoga tužitelju u nekom iznosu naknada plaće za prekovremeni rad ili ne u smislu osnove na koju se poziva ili neke druge osnove (s obzirom da sud osnovom zahtjeva nije vezan).

12. Neosnovano se navodima žalbe osporava pravilnost prvostupanjske odluke pod točkom I. izreke.

13. Iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, što tuženica nije uspjela dovesti u sumnju, odnosno dokazati suprotno, proizlazi da je tužitelj u utuženom periodu bio dužan i u svoje slobodno vrijeme odazvati se pozivu poslodavca radi obavljanja radnih zadataka. Navedeno ukazuje da je tužitelj i u svoje slobodno vrijeme bio u pripravnosti kako bi se mogao odazvati na poziv poslodavaca da obavi neki radni zadatak izvan redovnog radnog vremena. Međutim, suprotno tvrdnji žaliteljice, takva pripravnost (pasivno dužerstvo ili kako god se formalno takva dužnost radnika nazivala) ne oslobađa tuženicu obveze da radniku, za vrijeme kada je bio u pripravnosti, isplati neku naknadu.

14. Takva obveza tuženice kao poslodavca proizlazi iz čl. 42. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR/09, odnosno čl. 60. ZR-a Nar. nov broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR/14) kojim je propisano da se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac (st. 2.), ali da se vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu uređuju ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom (st. 3.).

15. Slijedom toga, neovisno nominira li se naziv perioda pripravnosti pripravnošću ili pasivnim dežurstvom (treba ukazati da čl. 44. st. 4. KU-a koristi oba ta pojma), tuženica ima obvezu radniku/ tužitelju isplatiti naknadu za vrijeme koje je proveo u pripravnosti/ pasivnom dežurstvu u visini koja je određena kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu.

16. U vezi s tim odredbom sadržanom u čl. 44. st. 4. KU na koju se sud poziva (ali i istovjetnom odredbom iz KU-a, Nar. nov. 89/12. i 104/13. dalje: KU/12., koji se primjenjuje na jedna manji dio utuženog perioda), propisano je da će se za vrijeme provedeno na pasivnom dežurstvu (pripravnost za rad), utvrđeno temeljem službene evidencije o satima provedenim na pasivnom dežurstvu, službeniku i namješteniku isplatit 10% satnice redovnog rada u tekućem mjesecu za svaki sat pasivnog dežurstva.

17. Kako se navodima žalbe ne osporava da je u pasivnom dežurstvu (pripravnosti za rad) tužitelj proveo broj sati koji je, na temelju službenih evidencija koje je dostavila sama tuženica, utvrđen provedenim vještačenjem, niti pravilnost visine naknade za takav oblik rada (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 8. ZPP-a), to je sud prvog stupnja u ovom dijelu, pravilnom primjenom prava i uz valjane razloge, zakonito odlučio kao pod točkom I. izreke.

18. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. Odluka o troškovima postupka ukinuta je jer je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari te za sada nije poznat konačni uspjeh stranaka u ovom postupku (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

20. Odluka o zahtjevu tuženice za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević