Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-277/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mira Hinić Muslim, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Parteri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4220/2019-25 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4220/2019-25 od 14. studenog 2024. u točkama I., II., III, IV, V. i VI. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje u točki I izreke i u točki II izreke do iznosa od 1.398,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se točka II izreke u dijelu u kom tužitelju nije dosuđen daljnji parnični trošak.

II. Preinačava se rješenje u pobijanoj točki II i III i rješava:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 250,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 225,00 eura kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točkama I. i II. i III izreke je utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 2. 3. i 7. Ugovora o [broj kredita] dana 26. ožujka 2007. (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 29.209,08 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru, kao i odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita. broj kredita, U točki IV. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, isplatiti iznos od 1.817,91 euro s osnove promjena kamatne stope sa zateznim kamatama, U točki V Nalaže se tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 5.397,94 eura (valuta) dok je u točki VI naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od po odnosu jednokratne naknade za obradu kredita od 581,27 eura sa zateznim kamatama U točki VII Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 58,44 eura kao neosnovan dok je rješenjem odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (toč. I) a u točki II naloženo j tuženiku a tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.648,17 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama . U točki III rješenja odlučeno je da trošak zastupanja na ročištu 9. listopada 2024 pada na teret tužitelja(pogrešno napisano tuženika) te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknada trošak postupka u iznosu od 225.00 eura.

2. Citiranu presudu i rješenje žalbom pobija tuženik i to presudu u točkama i,,II,III,IV,Vi IV izreke te rješenje u točkama I i II dok tužitelj žalbom pobija rješenje u točki II u dijelu u kom mu nije dosuđen daljnji parnični trošak i u točki III izreke i to pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 - dalje: ZPP). Stranke predlažu pobijanu presudu i rješenje preinačiti, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troškova sastava žalbi.

3. Žalba tuženika protiv presude je neosnovan dok su žalbe stranaka protiv rješenja djelomično osnovane.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. U odnosu na žalbeni navod tuženika kako je u postupku počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1.a u vezi čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a budući da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti nije osnovan.

6. Suprotno navodima žalbe, pravilnom je primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 49., 51. i 55. ZZP prvostupanjski sud je pozivom na čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom odredbu spornog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost mjesta sjedišta kreditora, jer se također radi o odredbi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane trgovca o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, te je pravilno ocijenio da bi imajući u vidu udaljenost prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost predmetnom odredbom ugovorena, izazvala visoke troškove dolaska tužitelja pred taj sud i time dovela do znatne neravnoteže u procesno pravnom položaju ugovornih strana. Toj odluci koju je prvostupanjski sud donio na raspravi 13. studenog 2023., odbivši tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i utvrdivši da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik svojim žalbenim navodima neutemeljeno prigovara.

6.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ističe kako je prvostupanjski sud prekoračio i samostalno intervenirao u postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja na način da je dodao točke zahtjeva koje nisu bile istaknute u postavljenom tužbenom zahtjevu od strane tužitelja, utvrđeno je da su ti navodi također neosnovani.

6.2. Naime uvidom u tužbeni zahtjev iz podneska od 13. 11. 2023., (list 35 spisa utvrđeno je da je prvostupanjskom presudom odlučeno u cijelosti i u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva budući da je u dosađujućem dijelu tužbeni zahtjeva prihvaćen za iznos od 7.797,12 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a u točki VII odbijen je za preostali iznos do zatraženih 7.855,56 eura odnosno za iznos od 58,44 eura, dok u pogledu navoda kako je sud samostalno uredio zahtjev dodajući točke koje ne postoje u tužbenom zahtjevu tužitelja valja reći da je sud vezan sadržajem zahtjeva a budući da je pobijanom presudom sadržajno odlučio upravo o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja tj. nije sudio niti preko niti drugačije od postavljenog zahtjeva, nije ostvaren istaknuti žalbeni iz čl. 354 st.2 toč.12 ZPP-a na koji žalbom upire tuženik.

7. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi pobija primjenjivost odredbe čl. 502.c ZPP, tvrdeći da se odredba čl. 502.c ZPP prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.

8. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su „stjecanje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP dodavanjem iza riječi “naknada štete“ riječi „ili isplata“, strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo bi neprihvatljivo, slijedom čega ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c.

9. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

10. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

11. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 12. 6. 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatila temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, čija visina je utvrđena financijskim vještačenjem, koje je i prema stavu ovoga suda stručno i objektivno, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

12. Također neosnovano tuženik navodi kako je nastupila zastara za isplatu stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.817,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom, (točka III. izreke), budući da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope pa je od pravomoćnosti te presude donesene u kolektivnom sporu tj. od 13. lipnja 2014., pa do podnošenja tužbe u ovom postupku,12. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi u visini od 3,3% iznosa kredita Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 96. ZZP/07 utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita. Naime, iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi niti je informiran o obvezi plaćanja te naknade, pa kako je tuženica sastavila spornu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, a u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,3%) koji je naplatila u trenutku odobravanja kredita, te imajući u vidu da je ugovorom o kreditu ugovoreno da tužitelj snosi između ostalog javnobilježničke troškove, trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, to je sve navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a kao je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

13.1. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.''

13.2. Prigovor zastare u pogledu dijela koji se odnosi na ulaznu naknadu također nije osnovan. Na ništetnost se naime pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (članci 327. i 328. ZOO/05), ali ne nužno u formi tužbenog zahtjeva, već i samo pozivajući se na ništetnost a sud će i po službenoj dužnosti razmatrati valjanost neke odredbe ugovora kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva – u ovom slučaju kondemnatornog zahtjeva za vraćanje onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik primio.

13.3. Prvostupanjski je sud u obrazloženju (u točki 18.) opširno naveo sve razloge zbog kojih smatra da se radi o nepoštenosti pa time i ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, doduše prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (16. studenog 2006.) a to su odredbe članka 81. i 87. toga Zakona, tako da pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (onog iz 2007.) nije od utjecaja.

13.4. Tuženik u žalbi zapravo i ne osporava postojanje tih razloga, već samo pogrešno smatra da je nastupila zastara.

13.5. Prigovor zastare je u svakom slučaju neosnovan jer zastara u slučaju ništetnosti ugovora ili neke njegove odrede teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena (ovdje kao prethodno pitanje), kako proizlazi i iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. U pogledu iznosa parničnog troška koji je tužitelju dosuđen s osnova pristupa na ročište od 11. svibnja 2021. utvrđeno je kako su osnovani žalbeni navodi tuženika kako to ročište nije niti održano radi čega je utvrđeno da navedeni trošak u iznosu od 250,00 eura nije niti nastao te je u tom dijelu odluka o parničnom trošku iz točke II prvostupanjskog rješenja preinačena kao u izreci.

15. U preostalom dijelu,suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana odluka o trošku iz točke II pravilna je i zakonita, naročito u pogledu naknade troška vještačenja u cijelosti koji je bio potreban za vođenje parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari bez obzira na postignuti uspjeh tužitelja u postupku.

16. U pogledu odluke o trošku iz pobijane točke III rješenja kojom je odlučeno da trošku zastupanja na ročištu od 9. listopada 2024 pada na teret tužitelja(pogrešno u izreci napisano da pada na teret tuženika koju grešku u pisanju može prvostupanjski sud svakodobno otkloniti primjenom odredbe čl. 342. st. 1. ZPP), utvrđeno je da u obrazloženju prvostupanjski sud navodi da tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 9. listopada 2024., s obzirom na to da trošak tog zastupanja sukladno odredbi članka 156. stavka 1. ZPP pada na teret tužitelja, jer je upravo trošak zastupanja na tom ročištu uzrokovan krivnjom tužitelja koji je na ročištu od 4. srpnja 2024. dostavio podnesak radi kojeg je tuženik tražio rok za očitovanje, a sud mu je ostavio rok za očitovanje i odgodio predmetno ročište utvrđeno je da je dano obrazloženje proturječno stanju spisa.

17. Naime, iz stanja spisa ne proizlazi da bi ročište od 4. srpnja 2024. bilo odgođeno iz razloga koje u obrazloženju navodi prvostupanjski sud budući da je isto održano i da je na njemu proveden dokaz saslušanjem tužitelja a da je ročište 9. listopada 2024. također održano i da je na njemu glavna rasprava zaključena, radi čega nije bilo osnovano za zaključiti da bi ročište od 9. listopada 2024. bilo održano isključivo radi propusta tužitelja da na vrijeme dostavi podnesak od 25. lipnja 2024., i da bi radi tog propusta nastali neki skrivljeni troškovi u smislu čl. 156. st. 1. ZPP-a, radi čega je u tom dijelu rješenje preinačeno temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

18. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je pobijano rješenje potvrđeno i preinačeno temeljem čl. 380. toč. 2. i 3.

19. Budući da je svaka stranka uspjela samo djelomično sa žalbom i to samo u neznatnom dijelu u pogledu parničnog troška to je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 4 ZPP-a).

U Zagrebu 4 studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Jakovčević