Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-198/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 08. trvanja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni HG, odvjetnička vježbenica u uredu Martine Alagić, odvjetnice iz Vukovara, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-27000058349/2007, zaključen dana 11.04.2007. između tužitelja NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je određeno da „korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke“, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 399,02 eura (slovima: tristo devedeset devet eura i dva centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 20.05.2014. pa do isplate po stopi od 12 % godišnje do 31.07.2015.; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 638,27 eura (slovima: šesto trideset osam eura i dvadeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 13. svibnja 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 39,81 eura (slovima: trideset devet eura i osamdeset jedan cent) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 04. svibnja 2023. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa Slavonskom bankom d.d. (pravnim prednikom tuženika) kao kreditorom, dana 11.04.2007. sklopio ugovor o kreditu broj: 5140030250-27000058349/2007 u iznosu od 23.000,00 CHF, s rokom otplate od 17 godina.

1.2. Nadalje navodi da je navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 9. ugovorena mogućnost prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed, uz plaćanje naknade sukladno poslovnoj politici Banke. Tužitelj je 20.05.2014. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita, a tuženik mu je tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 3.006,42 kn (399,02 eura).

1.3. O ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu nije se posebno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o izlaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenju otplatu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadu prouzročenih troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 11. travnja 2007. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su ispunjene pretpostavke i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Nadalje, tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Smatra da je jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 9. ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća.

2.2. Tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja troškova naknade pa do isplate budući sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, te s obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare budući se kod isplate temeljem ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Stoga smatra da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu sporne naknade u zastari. U okviru odgovora na tužbu i svega izloženog tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2007 sklopljenog 11.04.2007. (list 5-11), otplatni plan (list 12-14), pregled prometa za klijenta (list 15- 23), specifikaciju uplata (list 24-25), simulaciju do dospjeća (list 127-129), te je saslušan tužitelj kao stranka na ročištu 08.04.2025. (list 140-141).

4. Na održanom ročištu kod ovoga suda 13.03.2025. tužitelj se protivio prijedlogu za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, te kako je na istom ročištu izričito istaknula kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva niti datum naplate, to nije bilo niti potrebe provoditi financijsko – knjigovodstvenog vještačenja. Valja istaknuti da je na istom ročištu tžena odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika tužene CG.

5. Tužitelj u svom iskazu na ročištu 08.04.2025. iskazuje da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke 11.04.2007. u svrhu adaptacije nekretnine. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer je u to vrijeme bio klijent ove banke i primao plaću kod njih. Nije tražio kredit u CHF, ponudili su mu takav kredit kao najpovoljniji i naveli da je ovo jedna od najsigurnijih valuta. Nitko ga nije upozoravao da bi moglo biti problema koji su kasnije uslijedili. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora niti ih mijenjati. Nije znao u tom trenutku da kod prijevremenog zatvaranja kredita treba platiti neku naknadu. Nitko mu nije posebno pojašnjavao odredbu oko naknade koju treba platiti. Naknadu je platio na način da je morao donijeti novac i platiti naknadu da bi taj kredit mogao zatvoriti. Kredit je otplatio ranije, možda nakon 7 godina u cijelosti.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 11.04.2007. na iznos od 23.000,00 CHF s rokom otplate od 17 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te visina naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje, prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 11.04.2007.

8.1. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27.06.2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržana u dijelu pod odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 10.2. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 9. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Slijedom naprijed iznijetog, trebalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naložiti isplatu iznosa koji odgovara uplaćenom iznosu za prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja, a koju visinu tuženik nije osporio.

13. Kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe od tužitelja primio iznos od 399,02 eura, to je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika sud isti prigovor nije mogao prihvatiti kao osnovan, budući je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav podneska od 10.05.2023. u iznosu od 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 10.10.2023. u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 13.03.2025. i 08.04.2025. svako u iznosu od 100,00 eura, za trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 125,00 eura čini ukupan iznos od 625,00 eura

16.1. Tužitelju je također priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 638,27 eura.

16.2. Tužitelju nije odobren trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu 26,54 budući je tužitelj istu platio 13,27 eura, te tužitelju nie odobren trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura budući je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 13. svibnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Matina Alagić, Vukovar – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Zagreb – pun. tuženika