Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2161/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EL pok. E, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ante Ivković, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika OTP Banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Dan Marinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri u Zadru, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-790/2023 od 7. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika OTP Banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-790/2023 od 7. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-790/2023 od 7. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II i III izreke te sudi:

1. Odbija se tužiteljica EL s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„ Nalaže se tuženici OTP BANKA d.d. isplatiti tužiteljici EL ukupan novčani iznos od 63.373,80 kuna / 8.411,15 EUR koji novčani iznos je nastao zbog ništetnosti odredbi o ugovaranju kredita u valuti CHF i ima se vratiti tužiteljici sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi od 14% godišnje počevši od 20. 01. 2009. do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31.12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi 7,88% od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od 01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi

- na iznos od 9,52 kuna / 1,26 EUR od 21.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 193,64 kuna / 25,70 EUR od 21.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 218,58 kuna / 29,01 EUR od 21.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 111,17 kuna / 14,75 EUR od 21.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 117,53 kuna / 15,60 EUR od 21.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 133,50 kuna / 17,72 EUR od 21.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 95,65 kuna / 12,69 EUR od 21.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 104,10 kuna / 13,82 EUR od 21.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 92,10 kuna / 12,22 EUR od 21.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 95,03 kuna / 12,61 EUR od 21.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 73,94 kuna / 9,81 EUR od 21.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 109,55 kuna / 14,54 EUR od 21.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 129,43 kuna / 17,18 EUR od 21.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 184,16 kuna / 24,44 EUR od 21.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 211,39 kuna / 28,06 EUR od 21.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 274,74 kuna / 36,46 EUR od 21.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 271,66 kuna / 36,06 EUR od 21.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 358,19 kuna / 47,54 EUR od 21.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 406,79 kuna / 53,99 EUR od 21.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 442,86 kuna / 58,78 EUR od 21.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 547,78 kuna / 72,70 EUR od 21.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 558,98 kuna / 74,19 EUR od 21.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 583,22 kuna / 77,41 EUR od 21.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 553,81 kuna / 73,50 EUR od 21.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 789,51 kuna / 104,79 EUR od 21.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 742,42 kuna / 98,54 EUR od 21.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 741,28 kuna / 98,38 EUR od 21.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 763,06 kuna / 101,28 EUR od 21.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 715,50 kuna / 94,96 EUR od 21.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 830,71 kuna / 110,25 EUR od 21.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.001,58 kuna / 132,93 EUR od 21.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.170,07 kuna / 155,29 EUR od 21.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.308,64 kuna / 173,69 EUR od 21.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.053,51 kuna / 139,82 EUR od 21.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 906,87 kuna / 120,36 EUR od 21.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 941,44 kuna / 124,95 EUR od 21.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.011,62 kuna / 134,27 EUR od 21.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.077,86 kuna / 143,06 EUR od 21.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.090,09 kuna / 144,68 EUR od 21.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.064,61 kuna / 141,30 EUR od 21.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.059,81 kuna / 140,66 EUR od 21.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.095,92 kuna / 145,45 EUR od 21.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.092,13 kuna / 144,95 EUR od 21.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.056,15 kuna / 140,18 EUR od 21.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.039,43 kuna / 137,96 EUR od 21.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 982,51 kuna / 130,40 EUR od 21.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.062,31 kuna / 140,99 EUR od 21.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.074,04 kuna / 142,55 EUR od 21.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.062,48 kuna / 141,02 EUR od 21.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 943,79 kuna / 125,26 EUR od 21.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.003,12 kuna / 133,14 EUR od 21.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.038,69 kuna / 137,86 EUR od 21.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.073,72 kuna / 142,51 EUR od 21.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 962,94 kuna / 127,80 EUR od 21.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 946,95 kuna / 125,68 EUR od 21.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 948,93 kuna / 125,94 EUR od 21.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 965,53 kuna / 128,15 EUR od 21.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.015,57 kuna / 134,79 EUR od 21.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.017,31 kuna / 135,02 EUR od 21.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.029,49 kuna / 136,64 EUR od 21.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.061,50 kuna / 140,89 EUR od 21.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 858,82 kuna / 113,99 EUR od 21.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 921,31 kuna / 122,28 EUR od 21.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 929,95 kuna / 123,43 EUR od 21.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 907,70 kuna / 120,47 EUR od 21.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 885,37 kuna / 117,51 EUR od 21.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 888,60 kuna / 117,94 EUR od 21.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 919,96 kuna / 122,10 EUR od 21.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 929,66 kuna / 123,39 EUR od 21.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 946,45 kuna / 125,62 EUR od 21.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 963,36 kuna / 127,86 EUR od 21.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 986,59 kuna / 130,94 EUR od 21.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 976,58 kuna / 129,61 EUR od 21.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.724,56 kuna / 228,89 EUR od 21.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kuna / 131,34 EUR od 21.09.2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Svaka stranka snosi svoje troškove parnice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđena ništetnom odredba članka 1.3 Ugovora o kreditu broj: 06030176488 SP (kasniji br. 151109069844), zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 01. ožujka 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz [adresa] dana 06. ožujka 2006., broj ovjere:

OU-202/06-1, u dijelu o promjenjivosti kamatne stope i valuti ugovorenoj u CHF a pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 8.411,15 EUR koji novčani iznos je nastao zbog ništetnosti odredbi o ugovaranju kredita u valuti CHF sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate dok je pod točkom III izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 1.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I izreke kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda u tom dijelu jasna i može se ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj parnici te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama a za svotu od 93.800,00 CHF, kojega su nesporno zaključili tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita dana 6. ožujka 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) i to u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta CHF, kao i zahtjev za isplatu svota koje je tužiteljica preplatila uslijed rasta tečaja valute CHF.

7. Dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje prvostupanjski sud prihvaća upućujući na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača ocjenjujući, na temelju iskaza tužiteljice, da je kredit podignula radi rješavanja stambenog pitanja kada ju nitko nije upozorio na rizik valutne klauzule u CHF a radilo se o Ugovoru na unaprijed formuliranom obrascu čime je utvrđen njezin status potrošača a tuženika kao trgovca u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 76/07 i 79/07 dalje: ZZP) zbog čega utvrđuje kako se o odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo pa se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama.

8. Prigovor mjesne nenadležnosti kojega je istaknuo tuženik prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim jer je Općinski sud u Zadru nadležan prema prebivalištu tužiteljice sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 97/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14) s time, da je odredba o mjesnoj nadležnosti unaprijed formulirana ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo pa bi s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, izazvala visoke troškove dolaska na sud.

9. Između stranaka također nije sporno da su nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sklopile i Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) za kojega tuženik tvrdi kako je nastao novi ugovorni odnos odnosno, Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima s važenjem ex tunc zbog čega ta konverzija i svi učinci konverzije djeluju od sklapanja Ugovora o kreditu.

10. U odnosu na Ovaj Dodatak prvostupanjski sud je ocijenio kako činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u euro, ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. a njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka pa prihvaća i kondemnatorni dio zahtjeva tužiteljice u visini određenoj nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

11. Na sjednici sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu održanoj dana 8. lipnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje se, između ostalog, osniva i na rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gr1- 143/2019 od 11. prosinca 2019. godine prema kojem se odredba čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. – dalje: ZPK) a koja propisuje da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, da se ta odredba primjenjuje na sve sporove koji nastaju nakon stupanja na snagu ZID ZPK (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK) a koji je u primjeni od 30. rujna 2015. godine, jer se radi o procesnoj odredbi, pa kada je tužiteljica podnijela tužbu 7. travnja 2023. sukladno tom pravnom shvaćanju, pred sudom gdje ima prebivalište, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti.

12. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

14. Tuženik međutim nije predlagao dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu a saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da takvog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu nije bilo pa nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik.

15. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužiteljice je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje stana za osobne potrebe a na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužiteljica nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom žalbenim navodima osporavati tužiteljici.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

17. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ((Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

19. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

20. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

21. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

22. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je nadalje utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

23. Tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

24. U odnosu na nesporno zaključeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ZID ZPK, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK pravilno je ocijenjeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

25. Slijedom svega iznijetog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

26. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude pod točkom II izreke prvostupanjski sud, prema nalazu i mišljenju vještaka obvezuje tuženika isplatiti tužiteljici svotu od 8.411,15 eura što predstavlja preplaćene svote po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita vezana za valutu CHF a koje su bile predmet ovog postupka.

27. Međutim, između stranaka nije sporno da su zaključile Dodatak a on je sklopljen na temelju ZID ZPK donijetom nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike..

28. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

29. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

30. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK u izračun konverzije morao uvrstiti sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat uz primjenu valutne klauzule u CHF odnosno, razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/05.

31. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

32. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, morao unijeti svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

33. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

34. Dakle, tražbina tužiteljice na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe, budući da je zaključila Dodatak na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

35. Stoga slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema s odredbama ZID ZPK tužiteljica restituirana za nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u U go voru o kreditu jer ju, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila, vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim Dodatkom pa joj ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

36. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi posl. broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

37. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK.

38. Slijedom iznijetog, sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao pri čemu je u ovom predmetu vještak utvrdio kako je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK i prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka bile su uzete u obzir preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i valuta kredita CHF/euro.

39. Kada su dakle, svote koje je tužiteljica platila više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom, koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP/14 koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti.

40. Budući da je tužiteljica kao korisnica kredita prihvatila konverziju, izrijekom u obrazloženju tužbe i vlastitom iskazu, na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sa tuženikom, ona više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate pa ne postoji niti umanjenje glavnice u provedenoj konverziji .

41. Slijedom iznijetog, s obzirom da je u kondemnatornom dijelu prvostupanjske odluke pod točkom II izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZID ZPK, na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP je u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

42. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužiteljica zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove parnice usprkos činjenici da je tužiteljica tek djelomice uspjela u parnici.

43. Tužiteljica naime nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogla biti svjesna da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke pobijane prvostupanjske presude s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis