Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5034/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja PD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zstupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici MD i P M iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-330/2023-20 od 30. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-330/2023-20 od 30. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I, II i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe članka 2. i članka 3 st. 3. Ugovora o kreditu broj 5140260451- 69700012166/2005, koji je tužitelj PD, sklopio sa tuženikom Addiko bank d.d. Zagreb, dana 7. prosinca 2005., a koje su stranke ovjerile kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege, D. Lermana 6, pod brojem ovjere OV-937/05, koje glase: Članak 2. Banka u skladu sa propisima Republike Hrvatske, te pravilnika o ovlastima Banke, odobrava namjenski kredit za kupovinu automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.100 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke Osijek, na dan korištenja kredita. Članak 3. 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek, za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. sve stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena.

Pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 225,78 EUR, na ime stečenog bez osnove, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku do 31.srpnja 2015.godine, po stopi određenoj u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 % poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022. godine po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023.godine, pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1 Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to :

- za iznos od 2,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2008. do isplate

- za iznos od 3,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2009. do isplate

- za iznos od 4,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2009. do isplate

- za iznos od 5,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2009. do isplate

- za iznos od 4,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2009. do isplate

- za iznos od 3,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2009. do isplate

- za iznos od 1.52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2009. do isplate

- za iznos od 0,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2009. do isplate

- za iznos od 1,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2009. do isplate

- za iznos od 1,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2009. do isplate

- za iznos od 3,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2010. do isplate

- za iznos od 5,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2010. do isplate

- za iznos od 5,21 EUR sa z.z,kamatom počevši od 01.03.2010. do isplate

- za iznos od 8,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2010. do isplate

- za iznos od 7,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2010. do isplate

- za iznos od 9,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2010. do isplate

- za iznos od 18,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2010. do isplate

- za iznos od 16,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2010. do isplate

- za iznos od 24,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2010. do isplate

- za iznos do 20,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2010. do isplate

- za iznos od 17,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2010. do isplate

- za iznos od 26,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2010. do isplate

- za iznos od 32,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2011. do isplate sve u roku od 15 dana.

U točki III izreke je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.851,38 eura.

Pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 81,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2024. do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/12 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na način kako to opisuje i obrazlaže žalitelj, dok ovaj sud drugog stupnja na tu povredu ne pazi po službenoj dužnosti. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Polazeći od utvrđenja:

- da su prednik tuženika Addiko Bank d.d. i tužitelj dana 7.prosinca 2005., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140260452- 69700012166/2005 kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit za kupnju automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.100,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.2.Ugovora), te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu po stopi od 3,33% koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke (čl. 4. Ugovora), s rokom otplate kredita od 5 godina, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je su on i supruga u [obrt] vidjeli ponudu automobila kojega su željeli i tamo su im rekli da rade sa Slavonskom bankom i da imaju poslovnicu u Požegi uz kamatu od 3% te je stoga otišao u poslovnicu Slavonske banke u Požegi i kontaktirao s njihovim referentom Hrvojem Paićem, koji mu je rekao da za kupnju automobila u toj auto kući može podići kredit samo u CHF, a na tužiteljevo pitanje može li doći do nekih razlika pa da plaća više od onoga što je navedeno u ugovoru, GD je rekao da ne može, te je tužitelj dobio otplatni plan,

- da je svjedok GD iskazao kako se sjeća da je tužitelj dolazio u tadašnju Slavonsku banku te da je realizirao kredit, ali se ne sjeća koji je to kredit bio i kada je to točno bilo, a svjedok već 16 godina nije zaposlen u Addiko banci d.d.; da kada bi klijent došao u banku radi podizanja kredita rekli bi mu koji su uvjeti za podizanje kredita, utvrdili su njegovu kreditnu sposobnost te klijent nije imao mogućnost mijenjanja uvjeta kredita, odnosno klijent može tražiti neke povoljnije uvjete, ali su rijetki slučajevi da su ti uvjeti prihvaćeni jer mora postojati neki uzajamni interes; da postoji špranca ugovora o kreditu te se u istome samo mijenja ime prezime, visina kamatne stope, namjena i sl.; da je klijentu poznato da se primjenjuje valutna klauzula, ali je sve iznenadio veliki porast CHF i to nitko nje očekivao te oni strankama nisu objašnjavali u kojem slučaju može doći do porasta jer je to teže objasniti i predvidjeti; da se ne sjeća je li tužitelju ponudio ugovor o kreditu u nekoj drugoj valuti ili u kunama, te se ne sjeća je li tužitelj tražio da mu objasni neke sporne odredbe ugovora o kreditu,

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula); da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3. rujna 2019. odbio kao neosnovanu, između ostalih, i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu,

prvostupanjski sud je, pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 5140260452-69700012166/2005 od 7.prosinca 2005. u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

7. Tuženik u žalbi ističe da "prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, obzirom da sud smatra kako su isti dokazni prijedlozi od strane tuženika neekonomični zbog troškova saslušanja svjedoka".

8. Opisani žalbeni navod je konfuzan i proturječan jer nije jasno je li sud saslušao javnog bilježnika kao svjedoka pa njegov iskaz nije uzeo u obzir ili ga je odbio saslušati, dok ni iz obrazloženja pobijane presude niti iz podataka u spis ne proizlazi da bi sud prvog stupnja odbio saslušanje bilo kojeg svjedoka zbog troškova izvođenja tog dokaza.

9. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je tuženik u odgovoru na tužbu (list 28 spisa) predložio saslušanje javnog bilježnika te da je prvostupanjski sud na ročištu održanom dana 17. siječnja 2024. (list 280-281 spisa) odbio provesti taj dokaz kao nepotreban.

9.1. Ovdje treba reći da solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

10. Nadalje, tuženik u žalbi ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a na koje okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza.

10.1. Opisani žalbeni navodi su paušalni i neosnovani jer tuženik uopće ne piše o kojim je to točno „svim značajkama ugovora“ tužitelj bio informiran, a na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu je bio saslušan svjedok GD, bivši zaposlenik tuženika, koji je iskazao da bi prije sklapanja ugovora o kreditu provjeravali kreditnu sposobnost klijenta, s time da klijent nema mogućnost mijenjanja uvjeta kredita, odnosno klijent može tražiti neke povoljnije uvjete, ali su rijetki slučajevi da ti uvjeti budu prihvaćeni. Također je iskazao da je klijentima bilo poznato da se primjenjuje valutna klauzula, ali da je sve u banci iznenadio veliki porast CHF te djelatnici banke nisu objašnjavali klijentima u kojem slučaju može doći do porasta jer je to teže objasniti i predvidjeti.

11. S obzirom na iskaz svjedoka GD, kao i tužiteljev iskaz iz kojeg proizlazi da mu nitko nije rekao pod kojim uvjetima i koji elementi će se uzimati u obzir prilikom promjene tečaja valute CHF te nitko u banci s njim nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik, u odnosu na valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, tužitelja nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03), zbog čega je sporne ugovorne odredba nepoštene i time ništetna.

12. Nadalje, tuženik ističe kako je izrada nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske predite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ostvarena dvostruka korist tužitelja na štetu tuženika te da bi bilo potrebno odrediti stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu.

12.1. Budući da su stranke predmetnog Ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u vrijeme sklapanja ugovora je iznosila 3,33%, na ugovorni odnos se treba primijeniti odredbu o kamati po stopi u visini od 3,33%, sve do trenutka dok na propisni način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.2. S obzirom da tuženik nije uspostavio zakoniti mehanizam promjene kamatne stope tijekom cijelog ugovornog razdoblja nije bilo razloga za određivanjem vještačenja koje bi bilo provedeno na način da vještak izradi nalaz i mišljenje po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu.

13. U odnosu na paušalne žalbene navode tuženika da prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze koje je tuženik predložio (pri čemu ne navodi određeno koji to predloženi dokaz nije izveden), valja reći da sud prvog stupnja jedino nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ante Brekala iz Splita, a provođenje tog dokaza zaista nije bilo potrebno, i to iz razloga koji su obrazloženi pod točkom 8.1. ove odluke.

14. Nadalje, tuženik u opširnim žalbenim navodima citira više sudskih odluka iz kojih bi proizlazilo da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno mjesečne anuitete kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog te da je prvostupanjski sud usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike.

14.1. I ovi žalbeni navodi su neosnovani jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023. i Rev-869/2023-2 od 14. veljače 2024. zauzeo pravno shvaćanje da „...u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita...“, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da je tužitelj mogao odabrati želi li kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili u CHF, a na što treba odgovoriti kako sama mogućnost izbora valute kredita prije realizacije predmetnog kredita, ne može anulirati ništetnost spornih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu koji su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili 7. prosinca 2005. To iz razloga što u vrijeme sklapanja ugovora banka, kao trgovac, nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

16. Odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

18. Tuženik također u žalbi ističe kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 502.c ZPP-a.

18.1. Na taj žalbeni navod valja odgovoriti da je u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. Hypo Alpe Adria Bank d.d., a kako je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d., to je pravilan zaključak da se tužitelj u ovom sporu može pozvati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je ovdje tuženik sudjelovao kao V. tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb - pravni prednik tuženika i pravni slijednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu članka 502.c. ZPP-a u vezi s čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

19. Na kraju, tuženik osporava pravilnost odluke o troškovima postupka navodeći da je prvostupanjski sud trebao priznati tužitelju troškove prema Tarifi važećoj u vrijeme poduzimanja svake radnje.

19.1. Odredbom Tbr. 52. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura te je prvostupanjski sud bio ovlašten odluku o visini troškova zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku donijeti primjenom vrijednosti boda od 2,00 eura.

19.2. Iako prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo koju vrijednost boda primjenjuje te je utvrdio ukupan trošak tužitelja u iznosu od 741,86 eura (pri čemu je tužitelju za zastupanje na 2 ročišta utvrdio trošak od po 62,50 eura za svako ročište), imajući u vidu da je punomoćnik tuženika za ročišta održana 17. siječnja 2024. i 17. lipnja 2024. tražio naknadu troška od po 200,00 eura za svako ročište (+ PDV od 50,00 eura), a sud prvog stupnja je u konačnici dosudio tužitelju 11% zatraženog troška u visini od 81,60 eura, što je dvostruko manje od troška za jedno ročište koje je potraživao tuženik, to je očito da odluka o troškovima postupka nije donesena na štetu tuženika te su žalbeni navodi i u tom dijelu neosnovani.

20. Slijedom naprijed navedenoga i na temelju odredbe čl. 368 .st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

21. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac