Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,

Poslovni broj P-984/2019-50

52 100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice FŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 8, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Nikole Delića, odvjetnika u Puli te zamjenice punomoćnika tuženika Sanje Borovnice, odvjetnice u Puli, 13. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 3. i 6. Ugovora o kreditu br. 326- 101/2006 koje su stranke zaključile 25. 9. 2006. u dijelu kojom je određena da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta, a da tužiteljica izjavljuje da je suglasna i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženika o visini kamatne stope, visine anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 da tužiteljici FŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćena u odnosu na početno ugovorenu kamatu do završetka otplate kredita novčani iznos od 632,78 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,78 eura od 12.10. 2007. do isplate,

- na iznos od 2,80 eura od 12.11. 2007. do isplate,

- na iznos od 2,73 eura od 14.12. 2007. do isplate,

- na iznos od 2,78 eura od 14. 1. 2008. do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 20. 2. 2008. do isplate,

- na iznos od 2,80 eura od 17. 3. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,71 eura od 14. 4. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,38 eura od 14. 5. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,34 eura od 13. 6. 2008. do isplate

- na iznos od 9,16 eura od 14. 7. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,05 eura od 15. 9. 2008. do isplate,

- na iznos od 8,92 eura od 15. 9. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,18 eura od 14.10. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,42 eura od 14.11. 2008. do isplate,

- na iznos od 8,87 eura od 15. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,76 eura od 15. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,64 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,58 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,10 eura od 19. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 14,39 eura od 22. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 14,03 eura od 15. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,78 eura od 13. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,48 eura od 11. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,48 eura od 14. 9. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,12 eura od 15.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,01 eura od 16.11. 2009. do isplate,

- na iznos od 12,78 eura od 15.12. 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura od 15. 1. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,81 eura od 15. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,55 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,53 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,58 eura od 15. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,42 eura od 15. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,51 eura od 19. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,43 eura od 13. 9. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,53 eura od 14.10. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,00 eura od 12.11. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,84 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,98 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,72 eura od 17. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,23 eura od 14. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,09 eura od 15. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,59 eura od 12. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,71 eura od 12. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,89 eura od 17. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,12 eura od 18. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,12 eura od 17. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,11 eura od 12.10. 2011. do isplate,

- na iznos od 9,51 eura od 14. 11. 2011. do isplate,

- na iznos od 9,18 eura od 13. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 8,88 eura od 13. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 8,75 eura od 17. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 8,45 eura od 17. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 8,00 eura od 16. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 7,64 eura od 17. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 7,34 eura od 20. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 6,95 eura od 19. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 6,55 eura od 24. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 6,13 eura od 18. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 5,66 eura od 24. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 5,40 eura od 30.10. 2012. do isplate,

- na iznos od 5,03 eura od 27.11. 2012. do isplate,

- na iznos od 4,61 eura od 28.12. 2012. do isplate,

- na iznos od 4,12 eura od 25. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 3,77 eura od 22. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 3,39 eura od 29. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 2,97 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 2,50 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 2,11 eura od 27. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 1,69 eura od 30. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 1,29 eura od 30. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 0,87 eura od 27. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 0,54 eura od 4.11. 2013. do isplate

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu br.326- 101/2006 u dijelu kojom se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita i kojim se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 da tužiteljici FŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF novčani iznos od 2.081,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,67 eura od 14.11. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,80 eura od 15. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 10,12 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,51 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 6,68 eura od 19. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 6,50 eura od 22. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,61 eura od 15. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,08 eura od 13. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 11. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 5,29 eura od 14. 9. 2009. do isplate,

- na iznos od 3,35 eura od 15.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,62 eura od 16.11. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,39 eura od 15.12. 2009. do isplate,

- na iznos od 8,13 eura od 15. 1. 2010. do isplate,

- na iznos od 10,51 eura od 15. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 10,00 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,81 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 17,03 eura od 15. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 18,12 eura od 15. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 23,13 eura od 19. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 25,67 eura od 13. 9. 2010. do isplate

- na iznos od 31,41 eura od 14.10. 2010. do isplate,

- na iznos od 27,25 eura od 12.11. 2010. do isplate,

- na iznos od 29,07 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 35,92 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 36,60 eura od 17. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 33,02 eura od 14. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 35,66 eura od 15. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 32,06 eura od 12. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 39,80 eura od 12. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 49,53 eura od 17. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 60,84 eura od 18. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 68,31 eura od 17. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 54,21 eura od 12.10. 2011. do isplate,

- na iznos od 48,39 eura od 14.11. 2011. do isplate,

- na iznos od 48,49 eura od 13.12. 2011. do isplate,

- na iznos od 49,63 eura od 13.12. 2011. do isplate,

- na iznos od 55,26 eura od 17. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,85 eura od 17. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 54,72 eura od 16. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 54,63 eura od 17. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,89 eura od 20. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,55 eura od 19. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 55,79 eura od 24. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 54,51 eura od 18. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 51,16 eura od 24. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 55,84 eura od 30.10. 2012. do isplate,

- na iznos od 57,04 eura od 27.11. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,25 eura od 28.12. 2012. do isplate,

- na iznos od 51,21 eura od 25. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 53,59 eura od 22. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 55,83 eura od 29. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 54,95 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 50,21 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 52,12 eura od 27. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 51,30 eura od 30. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 53,39 eura od 30. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 55,46 eura od 27. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 54,52 eura od 4.11. 2013. do isplate

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 326- 101/2006.".

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici FŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa 1.700,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 29. svibnja 2006. zaključila s tuženikom ugovor o kreditu broj 326-101/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 18.520,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF s rokom otplate od 84 mjeseci. Početni mjesečni anuitet je bio određen u iznosu od 263,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu je iznosila 5,25%, a koja kamatna stopa je promjenjiva, a kamata se obračunavala u CHF mjesečno, a naplaćivala u kunama po važećem srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s Odlukom o kamatnih stopama tuženika ili drugog akta. Tuženik je jednostrano, samostalno, bez ikakvog obrazloženja ili mogućnosti utjecaja tužiteljice mogao (što je i činio) promijeniti visinu kamatne stope, a koju kamatu je obračunavao u CHF te potom preračunavao u kune, a koja je sadržana u mjesečnim anuitetima. lako Ugovorom nije određen ni način kako će tuženik obavještavati tužiteljicu o promjeni visine kamatne stope, tuženik je radio to na način da je bez prethodnog dogovora i najave, dostavljao tužiteljici dopis u kojemu su naveli samo da su promijenili (povećali) kamatnu stopu, bez ikakvog obrazloženja zbog čega je došlo do povećanja, odnosno na temelju kojih parametara. Na temelju navedenog dopisa, od sljedećeg mjesečnog anuiteta tužiteljica je bila u obvezi plaćati promijenjeni (uvećani) mjesečni anuitet. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Mjesečni anuiteti tužiteljice su s početnih 263,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti nakon zaključenja ugovora o kreditu počeli znatnije rasti, a koji porast je trajao sve do završetka razdoblja trajanja kredita. Tuženik je do današnjeg dana više puta iskoristio navedenu nezakonitu i ništetnu odredbu u ugovoru i jednostrano promijenio visinu kamatne stope na više, a posljedica čega je povećanje mjesečnog anuiteta izraženog u CHF prema tužiteljici, odnosno isti je postao veći od onoga koji je bio početno ugovoren. Službenici tuženika su tužiteljici ponudili kao jedinu mogućnost za dobivanje kredita kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno predmetni Ugovor te su naveli da je isti tržišno najpovoljniji, odnosno da je mjesečni anuitet najniži te da isti neće povećavati. Tužiteljica je bila klijent tuženika te je vjerovala da se njihov poslovni odnos temelji na povjerenju i međusobnom uvažavanju svih sudionika te nije imala razloga sumnjati u to što joj je govorio tuženik te nije bila u mogućnosti pregovarati niti o jednoj pojedinoj ugovornoj odredbi. Ukazujemo da je poslovno (financijsko) znanje tuženika i njegovo iskustvo u financijskim poslovima u odnosu na znanje tužiteljice, odnosno prosječnog potrošača toliko superiorno da je to nemjerljivo i neusporedivo, a koje je znanje zloupotrijebio i koristio protiv tužiteljice, na njihovu štetu, a u svoju korist. Također tuženik nije obavijestio tužiteljicu o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana. Tužiteljica smatra da je predmetni Ugovor djelomično ništetan u smislu čl. 322. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (važećim u vrijeme zaključenja ugovora: NN- 35/05 i dr., u daljnjem tekstu: ZOO-a) odnosno da je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i poglavito moralu društva i to u djelu koji se odnosi na promjenjivu kamatu. Također je protivan velikom broju načela obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3.), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4.), načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6.), načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7.), kao i načelu zabrane prouzrokovanja štete (čl. 8.), a kako će to dalje tužitelj obrazložiti. Uvodno tužiteljica želi napomenuti da se u predmetnom slučaju radi o ugovornom pravu koji podrazumijeva da obje ugovorne strane pregovaraju, dogovaraju se o pojedinim odredbama ugovora, da jedna ugovorna strana može utjecati na pojedine odredbe ugovora te da svaka strana ima određene prava i obveze, odnosno da obje strane snose određeni rizik, što je u predmetnom slučaju u potpunosti izostalo. Naime, tužiteljica je mogla samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe Ugovora sačinjene od strane tuženika, na formaliziranom, tipskom obrascu tuženika, a isti su se kao potrošači, nalazili su se u bitno slabijem položaju u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti. To je bitno jer po čl. 96. -102. st. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.- u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju tužiteljice. Nije sporno da su obveze tužiteljice zbog primjene takvih jednostranih ugovornih odredbi značajno porasle i da su uzrokovale očiglednu neravnotežu, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu zabrane zlouporabe prava. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelji kao korisnici kredita nisu imali mogućnosti sa tuženicima pojedinačno ugovarati, pregovarati, utvrditi točne i egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. Opreza radi navodi da je gore navedenim pravomoćnim presudama VSRH i VTSRH u Zagrebu nesporno utvrđeno da je tuženik nezakonito koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena presuda iz kolektivnog spora izravno je primjenjiva u svakom pojedinačnom sporu radi isplate koji pokrenu korisnici kredita protiv banaka navedenih u presudi (str. 62. VTSRH). Vrhovni sud RH je u svojoj presudi i rješenju Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. s kojom je odbio revizije stranaka kao neosnovane i potvrdio pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-7129/13- 4 od 13. Iipnja 2014. naznačio da je odluke tuženih banaka, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive, a da ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. Z00/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 (str. 33), a što apsolutno nije bila. Utvrđeno je da službenici tuženika (a i ostalih poslovnih banaka) prilikom sklapanja ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na valjan i njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, a bili su dužni maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu (str. 34.). Tuženik nije mogao jednostrano promijeniti visinu kamatnih stopa jednostrano, svojevoljno i kako želi, a bez suglasnosti druge strane, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovdje tužiteljice. Također je nedavno donesena vrlo značajna presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 2245/17 od 20. 3. 2018. koji je utvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa (podnošenje tužbe 4. 4. 2012.) dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za promjenjive kamate 13. 6. 2014.). Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Slijedom navedenog tuženik je povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a prilikom sklapanja ugovora tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio točne parametre i metode izračuna istih, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezana ugovornih strana imalo za posljedicu preplaćene iznose na štetu tužiteljice, a čime je tuženik povrijedio odredbe čl. 3. i 4. i 1111. ZOO-a/05. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužiteljica se obratila tuženiku radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije udovoljio zahtjevu tužiteljice za izdavanje dokumentacije uz obrazloženje da predmetni kredit više nije u trajanju. Tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za određeni novčani iznos no kako joj tuženik nije dostavio dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužiteljica u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužiteljica u ovom trenutku ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, a bez iste nije moguće utvrditi točnu visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti. No radi se o dokumentaciji koju zasigurno ima tuženik u svojim poslovnim knjigama. Unatoč tome što se radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dostaviti tužiteljici, ista je odbio takav zahtjev. Zbog navedenog tužiteljica u ovom trenutku ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužiteljica odrediti točnu visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužiteljica uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

2. Tužiteljica je, pored ovog, pokrenula još jedan parnični postupak pod posl.br.P- 122/2021, u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti i odredaba o valutnoj klauzuli iz istog kredita te isplatu po toj osnovi. U toj tužbi, povrh onoga što je tužiteljica navela u prvoj tužbi, dodatno ističe da tuženik nije tužiteljici objasnio o tome kakva je to valuta CHF, da država odnosno HNB ne brani tečaj kune u odnosu na CHF kao što je branila tečaj kune u odnosu na Euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, o značajnom i povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Također tuženik nije obavijestio ni informirao tužiteljicu o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega je postojala i kasnije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana. Tužiteljica ne osporava zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule, kao i samu gramatičku formulaciju u Ugovoru, ali ju je tuženik nesavjesno i nepošteno primjenjivao u predmetnom slučaju, a o samim ekonomskim posljedicama primjene iste nije ni na koji način obavijestio i informirao tužiteljicu. Naime, nisu sve valutne klauzule iste, odnosno posljedice ugovaranja na prava i obveze ugovornih stranaka nisu iste, primjerice nije istovjetna valutna klauzula u eurima u odnosu na valutnu klauzulu u bilo kojoj drugoj stranoj valuti jer HNB aktivnim mjerama štiti isključivo tečaj kune u odnosu na tečaj Eura (prije njemačke marke) te je zbog navedenog tečaj kune u odnosu na Euro stabilan, uz minimalne varijacije (oko 1%) u dosadašnjem vremenskom razdoblju dužem od 20 godina, što ne vrijedi za bilo koju drugu valutu. Tuženik nije objasnio tužiteljici da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik ''valute utočišta'' koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Kod valutne klauzule i tumačenja iste potrebno je ocijeniti smisao i značaj iste, a ne ocjenjivati isključivo gramatičko značenje tj. potrebno je primijeniti teleološko tumačenje (u duhu prava), a ne gramatičko što je i intencija samih europskih sudova, a na što su dužni i paziti nacionalni sudovi svake pojedine države. Smisao valutne klauzule je da se vjerovnik novčane obveze, u ovom slučaju tuženik zaštiti od promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka dospijeća iste, a ne da protivno zakonskoj svrsi ostvaruje ekstra profit, a da se drugoj strani uzrokuje prekomjerna i teško nadoknadiva šteta. Kako tuženik posjeduje stručna znanja i njegova osnovna djelatnost je financijske prirode, nesporno je bio svjestan te činjenice, a koju činjenicu ni na koji način nije naveo ili objasnio eventualne posljedice istih tužitelju pa je time njegovo ponašanje bilo nesavjesno i nepošteno. Navedenim postupanjem, primjenjujući valutnu klauzulu na način da je sav teret porasta tečaja CHF u odnosu na kunu prevalio na tužiteljicu, istovremeno jednostranom odlukom povećavajući visinu kamatne stope i time dodatno uvećavajući mjesečne anuitete tužiteljice, a sve povećavajući i vrijednost same glavnice, tuženik je doveo tužiteljicu u vrlo neizvjesnu i nezgodnu situaciju. Navedeno postupanje tuženika, u uvjetima višedesetljetnog stabilnog tečaja domaće valute, suprotno je moralu društva i temeljnim načelima obveznog prava i čini predmetni ugovor ništetenim u dijelu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Presudom VTSRH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe banaka i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena 'valutna klauzula u CHF'. Navedeno je da propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima, da nisu objašnjeni i vidljivi kriteriji na temelju kojih je potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u CHF, solemnizacija ne može učiniti ugovornu odredbu koja je nerazumljiva razumljivom, izostanak zakonske obveze tuženika da potrošačima da neke propisane informacije ide u prilog tome da su baš zbog toga, a temeljem načela savjesnosti i poštenja, voditi pojačano računa o interesima druge strane, da je valutna klauzula u CHF posebno rizična valutna klauzula, da je neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno na štetu potrošača i da je značajna. Zaključno navodi VTSRH u svojoj odluci da je valutna klauzula u CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Pravomoćno utvrđenje o nekoj odlučnoj činjenici u kolektivnom sporu vrijedi za sve pojedinačne sporove koje se temelje na istovrsnoj činjeničnoj osnovi (to je poseban izvor prava za stranke) i sudovi su dužni istu primijeniti. Stoga zahtijeva da sud utvrdi ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli te naloži tuženiku da tužiteljici po toj osnovi isplati iznos od 18.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine specificirane iznose, s time da pridržava pravo specificirati predmetni iznos nakon provedenog vještačenja. Potražuje troškove postupka.

3. Cijeneći da je riječ o parnicama između istih stranaka za koje je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, a predmet oba spora je ništetnost odredaba istog ugovora, s ciljem ubrzanja raspravljanja i smanjenja troškova, sud je na temelju odredbe članka 313. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne

1 0

novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), rješenjem od 10. ožujka 2021. predmetne parnice spojio radi zajedničkoga raspravljanja i odlučivanja te se postupak nastavio voditi pod poslovnim brojem P-984/2019.

4. Tužiteljica je, nakon vještačenja, podneskom od 17. lipnja 2024. konačno specificirala kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva potražujući na ime preplate po kamatnoj stopi (točka II petita) isplatu iznosa od 632,78 eura te na ime preplate po valutnoj klauzuli (točka IV petita) isplatu iznosa od 2.081,04 eura, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno specificirane iznose. Tuženik se predmetnoj preinaci nije usprotivio, stoga je sud istu dopustio, jer je na temelju odredbe članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ocijenio da je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Tuženik u oba odgovoru na tužbu navodi prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Kako su tužbe podnesene 11. lipnja 2019. i 18. veljače 2021. tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 18.02.2016. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda . Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima te su njegove norme

1 1

kogentne, što znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare.

5.1. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog slučaja da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

1 2

5.2. Tužba uopće ne sadrži navode o tome koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove.

5.3. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je također izradio i objavio i

1 3

„Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača.

5.4. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj niti jednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o

1 4

kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja,sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas, a navedeno je stav i Suda Europske unije izražen u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula FŽ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna

1 5

banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra FŽ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16.

5.5. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem, a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom

1 6

kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

6. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu, otplatni plan, dokumentacija dostavljena uz odgovore na tužbu, obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatni plan, pregled prometa, nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića, iskaz tužiteljice te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežitom je dijelu osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 326-101/2006 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 25. rujna 2006., koje su sadržane u članku 1., 3., 4. i 6. toga Ugovora (opća odredba, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početne i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

9. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 25. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 326-101/2006 za kupnju novog motornog vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos 18.520,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.

9.1. Također, nesporno je da je odredbom čl. 3. Ugovora određena kamatna stopa od 5,25 % dekurzivno godišnje koja je, prema odredbi članka 6., promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplatio u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja, dok se mjesečni anuitetu uplaćuju u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kredita na dan plaćanja.

9.2. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25 % (5,60%, 6,50 %, 6,80% i 7,30%) te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,690000 kuna – vidljivo iz nalaza i mišljenja – list 375 spisa) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

1 7

10. Sporno je, radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženih iznosa koje je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva.

11. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužiteljica otplatila kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

11.1. Također se ističe da činjenica što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno

1 8

pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

12.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

12.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

12.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u

1 9

postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

12.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.6. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

12.7. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, po ocjeni ovoga suda, nije na tužiteljici da navedene već utvrđene činjenice u ovom postupku dokazuje.

13. Međutim tuženik, u individualnom sporu poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužiteljica bila informirana o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule.

13.1. U ovom je postupku tuženik isprva predložio saslušanje svojih djelatnika kao svjedoka i to ČŽ, ĐŽ, ŽŽ, PŽ i ČŽČ, međutim naknadno je od prijedloga za njihovim saslušanjem odustao (list 290 spisa i 418 spisa). Sud je, nadalje, odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Denisa Krajcara i za korištenje kao dokaza pisane izjave ČŽČ, jer okolnosti na koje se predmetni svjedok predlaže saslušati odnosno sadržaj izjave ne predstavljaju odlučujuće, a sporne činjenice u ovom predmetu, stoga navedeni dokazni prijedlozi nisu potrebni ni adekvatni.

Prihvaćanjem prijedloga tuženika saslušana je tužiteljica.

13.2. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je davno sklopila ovaj ugovor, za potrebe kupnje osobnog automobila koji joj je služio za osobne potrebe kao samohranoj majci tada maloljetnog djeteta. Odlučila je kupiti auto Citroen C2 u Autokući Mehanika u Puli i od tamo su je uputili u ovu banku. Auto je koštao oko 96.000,00 kuna i trebala je podići kredit za cijeli taj iznos. U Hypo banci ponudili su joj samo kredit u CHF

2 0

valuti, rekli su joj da je to najpovoljniji kredit, to je bilo aktualno u to vrijeme. Bilo joj je bitno da joj je rata prihvatljiva jer su sin i ona tada živjeli samo od njene plaće, a alimentaciju nisu imali. Kredit je podigla na 7 godina i na početku je rata iznosila nešto manje od 1000,00 kuna mjesečno. Nitko u banci nije joj objasnio koje rizike eventualno podrazumijeva zaduženje u CHF valuti. Ništa posebno nije joj rečeno, to je bila samo standardna procedura. Rata je ubrzo počela rasti i rasla je sve više i više, misli da je najviše iznosila oko 1500,00 kuna. Na to povećanje nije mogla utjecati, a kredit je uplatila u roku sukladno planu. Ugovor je sastavio službenik banke, nije mogla pregovarati vezano za neke uvjete, to je bila situacija uzmi ili ostavi. U to vrijeme radila je u osnovnoj školi, gdje radi i danas, nije bila vlasnica obrta niti imala udjele u trgovačkom društvu. Ugovor je pročitala, mislila je da joj je jasan, nije ekonomist, ali je smatrala da će plaćati ratu koja je bila i predviđena. Nije joj mi objašnjeno što utječe i kako dolazi do promjene kamatne stope odnosno tečaja valutne klauzule. Imala je povjerenje u banku, ipak je to nekakva institucija, barem ju je ona tako doživljavala, a niti na kraj pameti nije joj bilo da bi se ovako nešto moglo dogoditi. Ne sjeća se je li na kućnu adresu dobivala obavijesti o promjenama kamatne stope, zna da je banka znala nešto slati, podatke o stanju tekućeg i slično. Ne sjeća se kod kojeg je bilježnika bila radi sklapanja ugovora niti se sjeća je li on išta objašnjavao, to je bilo zaista davno.

13.3. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, uz napomenu da ni tuženik njen iskaz nije osporio.

13.4. Na temelju ovako provedenih personalnih dokaza, sud je utvrdio da tuženik odnosno njegovi djelatnici nisu s tužiteljicom pojedinačno pregovarali niti su joj ponudili cjelovitu informaciju o kriterijima koji dovode do promjene kamatne stope odnosno o specifičnostima i rizicima valute CHF. S obzirom na to, tuženik nije uspio dokazati svoje navode.

14. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

14.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

14.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri

2 1

čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

14.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za najviše konačno 2,05 postotnih poena (7,30 % u odnosu na početnih 5,25 %) ili za više od 39%, čime je povećano kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

14.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.

15. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

15.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

15.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o

2 2

povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnicu kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I i III izreke ove presude. Suprotno stavu tuženika, uzimajući u obzir da je tužiteljica uz deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, podnijela i kondemnatorni zahtjev za isplatu razvidan je pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe na utvrđenje.

17. Međutim, odbijen je dio zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe iz članka 1. Ugovora. Navedena je odredba općenita ugovorna odredba kojom je samo opisno određeno što se ugovorom ugovara i uopće ne sadrži iznos kredita niti naznaku načina odnosno tečaja isplate kreditnog iznosa, kako to tužitelj navodi opisno u točki III tužbenog zahtjeva (list 269 spisa). Slijedom navedenog, taj je dio zahtjeva odbijen te je odlučeno kao u točki V izreke presude.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da

2 3

su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

18.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope) te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

19.1. U tom smislu nije osnovan prijedlog tuženika da se vještačenje po vještaku financijske struke provede korištenjem kao početne kamatne stope onu koja se primjenjivala za kunske kredita. Stranke nisu ugovorile kunski kredit niti se ovim putem mogu određivati uvjeti kreditnog odnosa koji između stranaka nikada nije nastao.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 18.520,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,25% te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,690000 kuna.

20.1. Vještak je obračunao da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 632,78 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici broj 5 Nalaza i mišljenja, list 380 do 381 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, prethodno iznosi 2.081,04 eura (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablici broj 6 Nalaza i mišljenja, list 382 spisa).

20.2. Tužiteljica je sukladno obračunima iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvativši ih u cijelosti, specificirala tužbeni zahtjev, dok je tuženik izričito naveo da ne osporava matematičku ispravnost predmetnih obračuna i da ne predlaže usmeno saslušanje vještaka. Sud je, stoga, nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga

2 4

objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom.

20.3. Primjedbe tuženika iznesene u podnesku od 18. rujna 2024. zapravo se odnose na osporavanje zadatka koji je vještak dobio, a o navedenom je sud već iznio svoje stajalište.

21. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je na temelju odredaba članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 odlučio kao u točkama II. i IV. izreke presude, na način da je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 632,78 eura na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (točka II. izreke) te iznos od 2.081,04 eura na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda (točka IV. izreke) s pripadajućim zateznim kamatama.

21.2. Odluka o zateznima kamatama donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO-a.

22. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

22.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli odlukom poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. istoga suda. Stoga, u trenutku podnošenja prve tužbe 11. lipnja 2019. (kamatna stopa) odnosno druge tužbe 17. veljače 2021. (valutna klauzula) nije protekao opći zastarni rok od pet godina niti po jednoj osnovi.

22.2. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na preinačeni (povećani) dio tužbenog zahtjeva. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka zastarnog roka za ovopredmetnu tražbinu u cijelosti, jer je tek po provedbi financijskog vještačenja tužitelj mogao točno saznati kojeg je iznosa njegova tražbina i tek tada točno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Objektivnom preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj nije istaknuo nikakve nove činjenice u ovom predmetu niti je promijenio osnov spora. Drugačije tumačenje dovelo bi tužitelja u nezavidan položaj u kojem bi ovisio o brojnim okolnostima na koje ne može utjecati (poput trajanja sudskog postupka), a navedeno bi dovelo do povrede ustavnog prava iz članka 14.

2 5

stavka 3. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) kojim je propisano da su svi pred zakonom jednaki i to iz razloga jer parnični postupci pred različitim sudovima ne traju jednako dugo pa bi, drugačije tumačenje od ovog, posljedično dovelo do toga da pojedini tužitelji nisu pred zakonom jednaki. Naime, sasvim je jasno da tužitelji u ovakvim parnicama preinake tužbenog zahtjeva čine nakon provedenog vještačenja pa vremenski tijek pojedinog postupka ne bi trebao biti od utjecaja na prava stranaka. Ovakav stav zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. (broj: Su-IV-123/2024-5) ističući da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

23. Navodi tuženika vezano za neosnovanost tužiteljičinog tzv. manifestacijskog zahtjeva nisu osnovani. Naime, tužiteljica je dokazala da se obratila tuženiku prije pokretanja ovog postupka te da je tuženik odbio dostaviti dokumentaciju koju je tužiteljica zatražila, a koja je zapravo parničnim strankama kao ranijim ugovornim stranama zajednička. Predmetni zahtjev tužiteljice bio je osnovan, a tuženik je po pozivu suda svu zatraženu dokumentaciju dostavio.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. u vezi sa člankom 155. ZPP-a s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali nikakvi posebni troškovi, kao i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“, broj: 138/23 dalje: Tarifa). Pri tom se napominje da je ista donesena prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, uzimajući u obzir da je do spajanja postupaka došlo 10. ožujka 2021. Prvotna vrijednost predmeta spora u predmetu posl.br.P-984/2019 bila je 6.000,00 kuna, vrijednost predmeta spora u spojenom predmetu posl.br.P-122/2021 bila je 18.000,00 kuna, a nakon spajanja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu ukupna vrijednost predmeta spora za ovaj predmet 2.713,82 eura.

24.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj za radnje obavljene samo u predmetu P-984/2019 pripada po 75 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife), sastav podneska od 19. lipnja 2020. (Tbr.8.1. Tarife) i za zastupanje na ročištu 18. veljače 2021. (Tbr.9.1. Tarife). Za sastav tužbe u predmetu posl.br.P-122/21 priznaje se tužiteljici 100 bodova (Tbr.7.1. Tarife). Nakon spajanja postupaka tužiteljici se priznaje po 100 bodova za zastupanje na ročištima 8. srpnja 2021. i 27. ožujka 2025. (Tbr.9.1. Tarife) i za sastav podneska od 17. lipnja 2024. (Tbr.8.t.1. Tarife) te 25 bodova za sastav podneska od 1. veljače 2022. (Tbr.8.t.4. Tarife). Tužiteljici je time priznato ukupno 650 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) ukupno iznosi 1.300,00 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 400,00 eura.

24.2. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak isplatom ukupnog iznosa od 1.700,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a.

2 6

25. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za priznanje troškova ovog postupka kao neosnovan. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 26. ožujka 2021. kojim je tužiteljica samo sumirala zahtjeve iz obje tužbe, jer predmetni nije bio potreban. Nije bio potreban za vođenje ove parnice niti trošak sastava podnesaka od 2. rujna 2021., a uz to trošak sastava podneska koji je vezan za produljenje roka za uplatu predujma ne može pasti na teret tuženika. Popratni podnesak kojim se dostavlja dokaz o uplati predujma nije potreban za vođenje parnice, stoga je odbijen zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 12. studenog 2021. Tužiteljici nije priznat niti zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 7. studenog 2024. jer se u istom tužiteljica referira na tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje, a iste je navode kako tuženik, tako i tužiteljica, iznijela već u fazi prethodnog postupka. Uvidom u spis utvrđeno je da tužiteljica nije sudu dostavila podnesak od 10. lipnja 2024. Sudske pristojbe tužiteljici nisu priznate jer iste, s obzirom ih je oslobođena, nije snosila.

26. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 13. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte