Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-294/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, izvjestiteljice i članice vijeća, te Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Valentini Kolar, odvjetnici iz Zagreba, Kralja Držislava 4, protiv tuženika ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 84, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1193/2022-14 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika ABC [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1193/2022-14 od 4. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I i II izreke te u dijelu pod toč. III izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici FN naknadi parnični trošak u iznosu od 1.104,70 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1193/2022-14 od 4. siječnja 2024. u dijelu pod toč. III izreke kojim je naloženo tuženiku ABC [adresa] da tužiteljici FN naknadi parnični trošak preko iznosa od 1.104,70 eura pa do iznosa od 1.292,20 eura, odnosno za iznos od 187,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama, te sudi na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj: 418503955276, sklopljen 7.3.2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“

II Nalaže se tuženiku „ABC“ d.[obrt] [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.794,10 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 2,24 eur od 17. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,99 eur od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,61 eur od 24. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,62 eur od 24. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 23. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,42 eur od 23. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,40 eur od 13. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,03 eur od 30. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,98 eur od 19. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,27 eur od 21. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,26 eur od 20. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,22 eur od 15. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,05 eur od 14. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,07 eur od 16. studenoga 2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,78 eur od 18. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,76 eur od 14. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,99 eur od 10. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,02 eur od 26. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,76 eur od 14. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 26,67 eur od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,79 eur od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,18 eur od 26. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,39 eur od 28. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,96 eur od 21. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,96 eur od 21. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,54 eur od 20. studenoga 2010. pa do isplate,

- na iznos od 58,09 eur od 17. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 75,34 eur od 14. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,13 eur od 15. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 67,41 eur od 18. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 61,96 eur od 9. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 62,94 eur od 9. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 86,08 eur od 8. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,31 eur od 10. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 107,63 eur od 8. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,71 eur od 11. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 86,84 eur od 30. studenoga 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,15 eur od 30. studenoga 2011. pa do isplate,

- na iznos od 2.250,34 eur od 30. studenoga 2011. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.292,20 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 04. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.''

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku jer u konkretnome tu odredbu nije primijenio, nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile te zašto i kako je utvrdio činjenice. Isto je tako počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu. Tijekom postupka tuženik je iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima kojima je ukazao da sporne odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Već u odgovoru na tužbu istaknuo je da je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva koje je navode sud prvog stupnja zanemario. Isto je tako u odgovoru na tužbu naveo da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj Ugovor o kreditu. Isključenje pretpostavke nepoštenosti tuženik nije mogao dokazivati u postupku kolektivne zaštite, s obzirom na njezin apstraktni i preventivni karakter, pa mu je dokazivanje moralo biti dopušteno u predmetnom postupku, osobito stoga jer je teret dokaza bio na njemu. Tužiteljica je imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu u euru, CHF ili kn i tuženik joj je na te okolnosti dostavio promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Prvostupanjski je sud odbio saslušati tužiteljicu, a isprave u spisu je zanemario, pa mu nije omogućeno dokazivanje pretpostavki koje je po zakonu bio dužan dokazati. Isto je tako osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prvostupanjska se odluka temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer sud prvog stupnja nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti i kamati tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako, nije utvrđena savjesnost tužiteljice, odnosno da li se istu može smatrati prosječnim potrošačem. Tuženik je predložio dokaze radi dokazivanja svih prethodno navedenih okolnosti koje je sud prvog stupnja zanemario i odbio provođenje svih dokaza bez obrazloženja, neovisno o tome radi li se o personalnim ili materijalnim dokazima. Takvim se postupanjem tuženik dovodi u začarani krug jer mu u niti jednom od postupaka nije omogućeno dokazivati odlučne činjenice za donošenje odluke o nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe. Iako tuženik smatra da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da je ona jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, sud prvog stupnja nije proveo test poštenosti i time je pogrešno primijenio odredbe čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno odredbe čl. 96. i čl. 99. istog Zakona iz 2007. Sud prvog stupnja je odbio istaknuti prigovor zastare pozivajući se na pravilo o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17. Predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen pa iako tužiteljica smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, bila bi riječ o eventualno zabrani manjeg značaja. Sud prvog stupnja u postupku nije utvrđivao nesavjesnost postupanja tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule, jer tuženik na kretanje tečaja CHF nije mogao utjecati i nije imao saznanja na koji će se način u budućnosti tečaj kretati. Promjene tečaja CHF na jednak su način djelovale na obje parnične stranke, jer se one nisu mogle predvidjeti. Prigovara odluci o troškovima postupka jer smatra da pobijana presuda nije zakonita te je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti. Sud prvog stupnja je tužiteljici dosudio trošak podneska od 8. ožujka 2023. kojim je uredila tužbu, odnosno tužbeni zahtjev u valuti euro, koji se podnesak ne može smatrati potrebnim za vođenjem parnice, u smislu odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku, pa i nije dužan snositi taj trošak. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve što sukladno navedenoj zakonskoj odredbi mora sadržavati.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice FN da joj tuženik s osnove ništetnog dijela odredbe sadržane u čl. 7. toč. 1. Ugovora o kreditu broj: 418503955276 od 7. ožujka 2007. sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF) isplati iznos od 3.794,10 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče počev od 17. travnja 2008. pa do isplate.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoren način otplate kredita u valuti CHF, da tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu (7. ožujka 2007.), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetna.

10. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11. Tužiteljica je u konkretnom slučaju podnijela tužbu 2. ožujka 2022., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, a koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

12. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

13. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Tuženik u žalbi, kao i tijekom postupka, navodi kako se status potrošača tužiteljice te stvarna svrha sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne mogu utvrditi bez izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice i svjedoka. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ZN, službenice banke, ali je od njega naknadno odustao jer ista, kako je sam tuženik naveo na ročištu od 6. veljače 2023. "nije sudjelovala u pregovorima vezano za konkretni ugovor" (l.s. 63).

14.1. Naime, tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka tvrdila kako s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o spornim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, dok tuženik nije predložio dokaz da su okolnosti zaključenja predmetnog Ugovora bile drugačije, pa se saslušanjem same tužiteljice, koji je dokazni prijedlog tuženik predlagao, a sud prvog stupnja isti odbio izvesti, ne bi postigla nikakva svrha.

15. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužiteljica s tuženikom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju rabljenog motornog vozila (čl. 6. Ugovora o kreditu), što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnice kredita.

16. Tužiteljica je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platila veći iznos od ukupno 3.794,10 eura za utuženo razdoblje, kojoj visini tužbenog zahtjeva tuženik nije prigovorio, slijedom čega u konkretnome i nije izveden dokaz financijskim vještačenjem, jer je i sam tuženik ocijenio da isto nije potrebno, o čemu se izjasnio u podnesku od 27. veljače 2023. (l.s. 65).

17. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

19. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Kako je u konkretnom slučaju tuženik nepošten od dana stjecanja, to je tužiteljici zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatila.

21. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako je pogrešno sud prvog stupnja prilikom dosude parničnog troška tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 8. ožujka 2023. Tužiteljica je u spis priložila podnesak od 6. prosinca 2023. s tim što je svoj zahtjev za isplatom sveukupnog novčanog iznosa u kunama, naznačen i u euru (3.794,10 eura), pa je podnesak tužiteljice od 8. ožujka 2023. bio nužan za vođenje predmetnog postupka i za sastav tog podneska trebalo joj je priznati trošak sukladno Tbr. 8 toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: Tarifa), koja se ovdje primjenjuje temeljem Tbr. 52. toč. 1. Tarife.

22. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice u toč. I i II izreke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka u toč. III izreke, osim u dijelu kojim je tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 8. ožujka 2023. u iznosu od 100 bodova, jer mu je za sastav tog podneska trebalo priznati 25 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura, ( Tbr. 54. Tarife) te porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife) čini iznos od 62,50 eura.

23. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč I i II izreke, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. III izreke preko iznosa od 1.104,70 eura pa do iznosa od 1.292,20 eura, odnosno za iznos od 187,50 eura, te u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan.

24. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak na ime sastava žalbe, budući da je sa žalbom uspio samo u odnosu na parnični trošak i to u neznatnom dijelu.

Zadar, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov