Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-932/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženice BC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa zakonski zastupnik, a ovoga punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1532/2023-15 od 20. lipnja 2024., u sjednici održanoj dana 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice BC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1532/2023-15 od 20. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 266-172/2006, sklopljenog 22. svibnja 2006. između tužiteljice i tuženika, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 179,75 EUR / 1.354,31 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.276,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova tuženici, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je pri donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita bilo je potrebno provesti test poštenosti, odnosno utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi kako se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženice i obveza tužiteljice te da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi. Zahtjev transparentnosti propisan je Direktivom 93/13 EEZ i vodi računa o tome da ne prekoračuje ono što ste razumno može očekivati od tuženice. Pravna priroda sporne ugovorne odredbe i njezine financijske posljedice za tužiteljicu se nisu promijenile od trenutka sklapanja ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovornih odredbi kojom su ti troškovi predviđeni. Ugovorne strane su prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi, te je upravo tužitelj u bitnome odredio sadržaj ugovora, jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je propustio odlučiti da restitucijski zahtjev tužiteljice nije zastario, naime, radi se o povratu iznosa koji je tuženica navodno stekla bez osnove 2006., pa je do podnošenja tužbe protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 1115. istoga Zakona da se tužiteljici zakonske zatezne kamate priznaju prije podnošenja zahtjeva, odnosno prije podnošenja tužbe. Osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 266-172/2026 zaključenog 22. svibnja 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplatiti tužiteljici iznos od 179,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2006. pa do isplate.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 31. svibnja 2006. naplatila od tužiteljice naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 179,75 EUR, temeljem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Smatra kako je predmetna odredba Ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne, pa kako odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, to je takva ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje ZZP), nepoštena ugovorna odredba, slijedom čega je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

10. Iz stanja spisa proizlazi kako tužiteljica s tuženicom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

11.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužiteljice saslušane kao stranke, te svjedokinje UK, zaposlenice tuženice u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, na temelju kojih je utvrdio i kako je tužiteljica prihvatila i poštivala navedenu ugovornu odredbu, koja je bile unaprijed sročena i priređena od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobila iznos kredita koji je iskoristila za kupnju stana, kojeg koristi isključivo za život s obitelji.

11.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužiteljica s tuženicom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju stana, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati.

14. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

16. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

16.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne ugovorne naknade, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu.

18. U konkretnom slučaju odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne.

19. Formulacija odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženice i stranke o istoj nisu pregovarale, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud niti je tužiteljica imala utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za obradu kredita propisana u odluci o naknadama tuženice ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženica imala troškove uzrokovane obradom kredita.

20. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, s tim da se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda taj zaključak može analogno primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu koja je predmet ovog spora. Osim toga, u i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. zauzeto je identično pravno shvaćanje u pogledu naknade za obradu i odobravanje kredita.

21. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za obradu kredita, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

22. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita platila tuženici utuženi iznos, slijedom čega je isti tužiteljici pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženici) do isplate.

23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad bio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je pravilno sud prvog stupnja tužiteljici zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada je utuženi iznos plaćen tuženici.

27. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

28. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin