Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-908/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], K [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Bogdan, odvjetniku u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 15, protiv tuženice AB, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-7711/2023-11 od 14. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice AB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-7711/2023- 11 od 14. listopada 2024. u dijelu pod toč. I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se da je članak 10. Ugovora o kreditu br. 9013497798, zaključen između tužitelja KN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao Banke, kojima je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. Ugovora o kreditu u cijelosti ili djelomično u skladu s aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku, te da je u tom slučaju Korisnik dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, ništetan.

II Nalaže se tuženiku AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju KN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčani iznos od 1.353,78 EUR (jednu tisuću tri stotine pedeset tri eura sedamdeset osam centi), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 5. studenog 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se AB [adresa], [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju KN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 1.053,10 EUR (jednu tisuću pedeset i tri eura i deset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja KN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za više zatraženi iznos od 375,00 EUR (tri stotine sedamdeset i pet eura), na ime troškova parničnog postupka.“

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I, II i III izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju nadoknaditi parnični trošak tuženici, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu tako i u pravu europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti ugovorne odredbe. Tužitelj je odabrao predmetni ugovor o kreditu kao proizvod tuženice koji mu je očito najviše odgovarao te je na taj način odabrao i pristao na ugovornu odredbu koja predviđa naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, dakle, nesporno je da prilikom sklapanja ugovora nije bilo prisile niti prema jednoj strani. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja predmetnog kredita, ne zabranjuje ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Postupanje tuženice je i prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, pa time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak. Pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti, a posebno ističe kako je neosnovano tužitelju priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, koji nije i ne može biti opravdan trošak. Donošenjem presude u pobijanom dijelu sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 9013497798 zaključenog 22. travnja 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja da je tuženici u slučaju prijevremene konačne otplate kredita dužan platiti naknadu sukladno važećim odlukama kreditora, kao i zahtjev da se naloži tuženici platiti tužitelju novčani iznos od 1.353,78 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. studenog 2010. pa do isplate.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 4. studenog 2010. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 1.353,78 EUR, temeljem odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, da je predmetni kredit doista prijevremeno otplaćen, a nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u navedenom iznosu u protuvrijednosti u kunama. Smatra kako je dopušteno ocjenjivati je li ugovorna odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu poštena ili ne, pa kako ista predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, to je takva ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i 125/07 - dalje ZZP), nepoštena ugovorna odredba, slijedom čega je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

10. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

11.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedene ugovorne odredbe, koje su bile unaprijed sročene i priređene od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za dovršetak izgradnje obiteljske kuće, koju koristi isključivo za život s obitelji.

11.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za dovršetak izgradnje obiteljske kuće, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. U smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati.

14. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje izlaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu.

18. U konkretnom slučaju odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne.

19. Formulacija odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženice i stranke o istoj nisu pregovarale, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za prijevremeni otkaz kredita propisana u odluci o naknadama tuženice ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženica imala troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita.

20. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

21. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za prijevremeni otkaz kredita, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

22. Nije sporno da je tužitelj na ime naknade za prijevremeni otkaz kredita platio tuženici utuženi iznos, slijedom čega je isti tužitelju pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženici) do isplate.

23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad bio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je pravilno sud prvog stupnja tužitelju zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada su utuženi iznosi plaćeni tuženici.

27. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, s tim što je za istaći kako je pravilno sud prvog stupnja tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

28. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I, II i III izreke.

29. U ne pobijanom dijelu pod toč. IV izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin