Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2677/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr.sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joke Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ines Kovačević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stjepko Medved, odvjetnik u Valpovu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1155/2019-29 od 15. travnja 2024. i protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1155/2019-31 od 16. travnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1155/2019-29 od 15. travnja 2024. godine u točki I., II. i III izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1155/2019-31 od 16. travnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. [broj kredita] koji su tužitelj NV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473 sklopili 26. rujna 2007. na iznos od 82.000,00 CHF, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika.

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju, SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope i tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi ovog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF novčani iznos od 7.717,82 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 17. veljače 2016. godine pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje za period od 17. veljače 2016. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od ukupno 2.581,81 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, kao neosnovan."

2. Prvostupanjskim rješenjem od 16. travnja 2024. godine odlučeno je:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, da naknadi tužitelju NV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR, u roku od 15 dana."

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 26. rujna 2007. godine o jednostranoj izmjeni visine kamatne stope te odredbi kojima su glavice i kamata vezano uz CHF (švicarski franak) kao i zahtjev za nalaganje tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.717,82 eura.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i prvostupanjsko rješenje te postupak koji im je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka prvostupanjske presude jasna, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koje su jasni i neproturječni pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 109. čl. 201. ZPP jer je tužitelj stranka predmetnog ugovora o kreditu te stoga tužbeni zahtjev nije bio nepodoban za raspravljanje pa sud prvog stupnja nije bio dužan postupiti sukladno čl. 109. ZPP a to što tužitelj na aktivnoj strani nije obuhvatio založnog dužnika niti sudužnika ne utječe na njegovu aktivnu legitimaciju niti na njegov pravni interes u konkretnom sporu.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 260. st. 1. ZPP (žalitelj ističe da financijski vještak nije saslušan na ročištu) a to stoga jer u postupku nije bilo primjedbi na matematički izračun u odnosu na nalaz i mišljenje navedenog sudskog vještaka te tuženik nije niti konkretno prigovarao provedenom vještačenju, te ne ističe da je time što vještak nije bio pozvan na saslušanje onemogućen u raspravljanju. Neosnovano žalitelj navodi da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva jer da prvostupanjski sud nije u izreci naveo iznose iz provedenog vještačenja a to stoga jer dosuđeni iznos-7.717,82 eura proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka te je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je isti dosudio tužitelju.

9. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio i odredbe čl. 190., čl. 186.b, čl. 325.a i čl. 299. st. 3. i st. 4. te čl. 502.h u postupku pa se i u tom smislu žalbeni prigovori ukazuju neosnovanima a neosnovano ističe žalitelj i da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer ista nije ostvarena u postupku.

10. Također valja reći da iako prvostupanjski sud nije rješenjem odlučio o preinaci (a dopustio je preinaku tužbe) ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Valjano je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe (iako se tuženik protivio istoj preinaci) jer je tužitelj preinačio tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja te je u sporovima kao što je ovaj (potrošači) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja te u tom smislu nije nastupila zastara tužbe tužitelja.

11. Uz to treba reći da je prvostupanjski sud protivno žalbenim navodima pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP u ovom postupku pa u tom smislu nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 ZPP.

12. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

13. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu 26. rujna 2007. godine kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 82.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate 30 godina, da je na dan sklapanja ugovora o kreditu kamatna stopa bila 4,50% godišnje te se ista tijekom otplate kredita mijenjala odlukama tuženika; da su stranke sklopile 15. veljače 2016. godine II Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur te je provedena konverzija kredita u kredit u eurima, da tužitelj ima status potrošača te je ugovor zaključio kao fizička osoba za izgradnju obiteljske kuće a kredit je iskorišten za privatne potrebe, da iz ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunata po srednjem tečaju HNB važeći na dan plaćanja za CHF.

14. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.: 41/14., 110/15. i 14/19.), kao procesnom odredbom, određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama. Taj učinak je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno.

16. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije.

17. Neodlučni su i ostali žalbeni prigovori jer je relevantno - je li je ugovor sklopljen u razdoblju za koji je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Pogrešno žaliteljica ističe da se zaštita u postupcima kolektivnih interesa iscrpljuje u utvrđenju povrede koju je potrebno otkloniti. To stoga jer nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. U tome se sastoji, između ostalog, otklanjanje posljedica utvrđene povrede. Tako je i u ovom predmet tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih i iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO/05). U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO/05. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

18. Sud dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, u visini utvrđenoj na temelju provedenog vještačenja cijeneći ono što je tužitelj trebao platiti da je u tom razdoblju stopa redovne kamate ostala početna i kao da nije ugovorena valutna klauzula. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje:Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

20. Također treba reći da tuženik tijekom postupka i ponovo u žalbi neosnovano ističe prigovor zastare, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a zastara individualnog restitucijskog zahtjeva u odnosu na kamatnu stopu istekla je 13. lipnja 2019. godine (obzirom na trajanje zastarnog roka od pet godina (opći zastarni rok), dok u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pravo tužitelja zastarijeva 14. lipnja 2023. godine obzirom je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 donesena 14. lipnja 2018. godine.

21. Prvostupanjski sud pravilno je postupio kada je dosudio tužitelju zatezne kamate počev od 17. veljače 2016. godine (sukladno tužbenom zahtjevu) a u skladu s čl. 1115. ZOO jer se radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi te je zbog toga nesavjesni stjecatelj.

22. Neosnovan je žalbeni prigovor da se ne zna tko je platio sve rate otplate predmetnog kredita jer je među strankama nesporno da su predmetne rate plaćene od strane tužitelja ili u ime i za korist tužitelja.

23. U odnosu na žalbene prigovore koji se odnose na tzv. negativne razlike treba reći da tijekom postupka tuženik nije podnio protutužbu niti je istaknuo prigovor prijeboja.

24. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.- ZID ZPK/15) se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu već korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualno postojeću razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatit konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

26. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazumna o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

27. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedilo i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

28. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj odluci jer su nižestupanjski sudovi odbacili zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. godine navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018od 12. veljače 2019. godine potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska postpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

30. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 IV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenicu da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

31. Potrošač se,a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 9. srpnja 2020. godine u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu IV protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Nadalje, u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu S protiv RH od 1. rujna 2022. godine Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je naložio tuženiku tužitelju platiti iznos od 7.717,82 eura jer je tužitelj izvršio preplatu u konkretnom slučaju temeljem promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.409,67 eura a u odnosu na promjenu valutne klauzule 6.084,77 eura što ukupno iznosi 10.494,44 eura dok je preplata po konverziji 2.776.62 eura. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije nego imaju pravo na razliku a ta razlika u konkretnom slučaju iznos 7.717,82 eura a što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a na žalbene navode valja reći da to što je tužitelj predao troškovnik na ročištu ne utječe na njegovo pravo na naknadu tog troška.

35. Iz svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I., II. i III. pobijane prvostupanjske presude.

36. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem od 16. travnja 2024. godine naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 125,00 eura a taj trošak odnosi se na pristup ročištu za objavu presude 15. travnja 2024. godine.

37. U odnosu na navedeno rješenje valjala reći da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. sr. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

38. Prvostupanjski sud pravilno je postupio kada je naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude a to stoga jer je taj trošak bio potreban u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP) a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku-odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23- dalje Tarife) Tbr. 9. t. 3., a sve temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

39. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i prvostupanjsko rješenje (čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP).

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Iris Gović Penić