Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-972/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda predsjednice vijeća Roberte Pandža, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1860/2021-24 od 30. kolovoza 2023. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025. u dijelu pod točkom prvom (I) i drugom (u izreci nepravilno navedeno III).

II. Odbija se žalba tužitelja RP kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1860/2021-24 od 30. kolovoza 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025. u dijelu pod točkom V. i VI. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Preinačuje se pobijana presuda ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025. pod točkom VII. izreke i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.227,35 eura, u roku 15 dana.

II. Odbacuje se žalba tuženika izjavljena protiv točke IV. izreke pobijane presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1860/2021-24 od 30. kolovoza 2023. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025. kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnima odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu [broj kredita], sklopljenog dana 22. rujna 2006. u Zagrebu, solemniziranog po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba broj: OU-1148/06, dana 26. rujna 2006., između tuženika Zagrebačka banka d.d. kao davatelja kredita i tužitelja RP, kao korisnika kredita, a koje glase: „…Redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama…“ – pa stoga navedene odredbe ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke

– tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana. Pod točkom drugom izreke, iako sud nepravilno u presudi navodi da se radi o točki III utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu [broj kredita], sklopljenog dana 22.09.2006.g. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudaru, broj: OU- 1148/06, dana 26. rujna 2006., između tuženika Zagrebačka banka d.d., kao davatelja kredita i tužitelja RP, kao korisnika kredita, a kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka te se nalaže tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., na ime stjecanja bez osnove, tužitelju RP isplatiti iznos od 32.447,13 kuna / 4.306,47 EUR[1] , zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 16. studenog 2008., pa do konačne isplate i to na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom drugom izreke.

Pod točkom V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: [broj kredita], sklopljen dana 22. rujna 2006. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudaru, broj: OU-1148/06, dana 26. rujna 2006., između tuženika Zagrebačka banka d.d., kao davatelja kredita i tužitelja RP kao korisnika kredita, ništetan te da nema pravnog učinka. Odbijen je zahtjev kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju, na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnog ugovora primio, iznos od 199.871,94 kuna/ 26.527,57 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 2. ožujka 2022. pa do konačne isplate te zahtjev kojim se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Novom Zagrebu, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije sklapanja Ugovora iz točke I. izreke presude, na način da se navedenom zemljišnoknjižnom odjelu nalaže provesti brisanje: -založnog prava na nekretnini u vlasništvu RPO iz [adresa], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. [katastarska čestica], u naravi [adresa], stambena zgrada, [adresa], ukupne površine 303 m2, sa kojim je suvlasničkim dijelovima nekretnine povezano vlasništvo posebnih dijelova kako slijedi: 16. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-16) stan na III (trećem) katu – desno četvrti, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, lođe, drvarnice i balkona u ukupnoj površini 50,24 m2, za korist tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, na temelju Ugovora o namjenskom [broj kredita] od 22. rujna 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Dušku Sudar iz Zagreba, Mesnička br. 8 pod brojem OU-1148/2006, radi osiguranja tražbine vjerovnika u iznosu od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća tražbine, redovne godišnje kamate po godišnjoj promjenjivoj stopi od 4,50% (u trenutku sklapanja Ugovora) interkalarne kamate po stopi jednakoj redovnoj kamati, po dospijeću po promjenjivoj stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Kreditora - vjerovnika važećem kroz vrijeme postojanja tražbine Kreditora - vjerovnika, odnosno po zakonskoj stopi zatezne kamate ukoliko ista bude viša, te sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor - vjerovnik i svim izmjenama te Odluke.

Pod točkom VI. izreke odbijen je dio zahtjeva tužitelja kojim se nalaže tuženiku, na ime stjecanja bez osnove, tužitelju isplatiti iznos od 13.806,07 kuna / 1.832,38 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2007., pa do isplate, na pojedine isplate kako je to navedeno pod točkom VI. izreke. Pod točkom VII. izreke je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

2. Protiv ove presude ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025. pod točkom pod točkom prvom (I), drugom (u izreci nepravilno navedeno III) , IV. i VII žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Protiv ove presude ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025- pod točkom V., VI i VII. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troška za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Žalba tuženika je neosnovana.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. 155/23; dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je glavni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o namjenskom [broj kredita] sklopljen 22. rujna 2006. (dalje u tekstu Ugovor o namjenskom kreditu) u Zagrebu između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita, ništetan te da nema pravnog učinka te zahtjev radi isplate iznosa na ime vraćanja onoga što je tuženik primio temeljem ništetnog Ugovora o namjenskom kreditu kao i zahtjev da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Novom Zagrebu uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije sklapanja predmetnog Ugovora.

7. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani zahtjev (list 148 spisa) radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnova.

8. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom djelomično prihvatio eventualno kumulirani zahtjev dok je odbio u cijelosti glavni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u cjelini kao i zahtjev radi isplate s osnova njegove ništetnosti u cjelini.

9. Eventualno kumulirani zahtjev (list 148 spisa) radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnova tužitelj temelji na nespornoj činjenici da je sa tuženikom 22. rujna 2006. sklopio Ugovor o namjenskom [broj kredita] kojim mu je odobren namjenski kredit za adaptaciju stana (čl. 6. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje (čl. 2. stav.1. Ugovora), kao i da je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju na dan plaćanja (čl. 7. stav. 1. Ugovora).

9.1. Polazeći od odredbi čl. 81. stav. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora koje propisuju nepoštenom ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac uslijed čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, od čl. 87. stav.1. ZZP/03 koja nepoštenu ugovornu odredbu određuje ništetnom, od odredbe čl. 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te od odredbe čl. 323. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) kojom su propisane posljedice ništetnosti u smislu obveze svake ugovorne strane da vrati drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz čl.1111. stav. 1. ZOO, dok odredba čl. 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva - prvostupanjski sud svoju ocjenu osnovanosti zahtjeva radi utvrđenja ništetnim odredbi 1., 2. i 7. Ugovora obrazlaže slijedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. (u dijelu utvrđenja ništetnom ugovorene promjenjive kamatne stope) donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka (između ostalih i tuženika) utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojima da je - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbi čl. 87. stav. 1. ZZP/03 odnosno odredbama čl. 96. i čl.97. ZZP/07 („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), a i odredbama ZOO, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl. 81., čl. 82. i čl. 90.) ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 i odredbama ZOO;

- da su sporne ugovorne odredbe doduše jasne i lako uočljive, no da nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule u CHF niti egzaktni parametri promjene i načina izračuna kamatne stope, a niti je u konkretnom slučaju tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega kao slabije ugovorne strane;

- da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12 dana 4. travnja 2012. prekinuta zastara za potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva radi nepoštenih odredaba u smislu čl. 241. ZOO i da je zastara za restitucijski zahtjev s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći pravomoćnošću te presude od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, pa stoga prigovor zastare nije osnovan,

- da je osnovan prigovor zastare radi isplate s osnova promjenjive kamatne stope s obzirom da je tužba podnesena 12. ožujka 2021. a zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dakle od 13. lipnja 2014.),

- da je stalni sudski vještak utvrdio da je razlika zbog ništavosti pojedinih odredbi ugovora uslijed ništetnosti valutne klauzule iznos od 32.447,13 kn / 4. 306,47 eura/

10. Obzirom na izneseno, prvostupanjski sud je opisana činjenična utvrđenja prosuđivao primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a te je pravilno obvezao tuženika da tužitelju isplati preplaćeni utuženi novčani iznos na ime stjecanja bez osnove u odnosu na promjenjivost valutne klauzule u visini od 4.306,47 eura sa zateznom kamatom od dana svake pojedinačne uplate do isplate, a u smislu odredbe čl. 1115.

ZOO-a smatrajući tuženika nesavjesnim stjecateljem.

11. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u svezi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

12. Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženik u žalbi ponavlja isticani prigovor promašene aktivne legitimacije ističući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača.

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi (jer da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama), a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. stav. 2. ZPP.

14. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost redovne kamate prema odlukama tuženika, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF.

15. Pri tom se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 118. ZZP/14 koja propisuje da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika a i na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ga u konkretnom slučaju obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove, obzirom da se tužitelj na takva utvrđenja i pozvao.

16. Tome valja nadodati da u situaciji u kojoj se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način takve okolnosti utječu na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (istovjetno stajalište izraženo je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No pri tom tuženik u konkretnom slučaju navedene odlučne okolnosti nije dokazao.

17. Pozivanje tuženika na stajališta Suda EU izražena u predmetima C-81/19 i C- 243/20 (da je predmetna ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu u CHF isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom da je nacionalnim pravom dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske) je bespredmetno obzirom da prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

18. U odnosu na osporavanje tužiteljevog svojstva potrošača kojeg je prvostupanjski sud utvrdio na osnovu sadržaja ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je namjena kredita adaptacija stana (čl. 6.) valja navesti da je u konkretnom slučaju teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a što uključuje i okolnost da tužitelj nije potrošač - na tuženiku (istovjetno stajalište izraženo je i u odluci VS RH broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.) pa kako tuženik u tom kontekstu nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o namjenskom kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07 to se i ponovljeni žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.

19. Pravilno je prvostupanjski sud neosnovanim ocijenio i prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

20. Suprotno žalbi tuženika, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada je tuženiku platio mjesečne anuitete jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra nepoštenim stjecateljem. Netočno tuženik u žalbi tvrdi da je tužitelju zatezna kamata dosuđena od dospijeća svakog obroka.

21. Konačno, neosnovano tuženik osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o pravu tužitelja na zateznu kamatu i u tom po tuženiku osporenom periodu.

22. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da ukupno dosuđeni iznos s ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ne odgovara zbroju pojedinačno dosuđenih iznosa, obzirom da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića (list 135 spisa) utvrđeno da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 32.447,13 kuna / 4.306, 47 eura/ upravo koliko je sud prvog stupnja i dosudio pod točkom drugom ( u presudi III.) pobijane presude.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja nije niti trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita) jer za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov.

24. Naime, odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnov da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos, ili da se odbije tužiteljev zahtjev za isplatu preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Osim toga, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj to sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja uslijed čega su žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

25. Pri tome, valja navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita. pa je stoga neosnovano pozivanje tuženika na presude Županijskih sudova koje su donesene prije citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023.

26. Slijedom svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja djelomično prihvatio eventualno kumulirani zahtjev radi utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te isplate iznosa od 32.447,13 kuna / 4.306,47 eura/ s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom u dijelu pod točkom I. i točkom drugom (III. pobijane presude).

27. Kako je sud prvog stupnja pravilno djelomično prihvatio žalbu tuženika u odnosu na eventualni kumulirani zahtjev utvrđujući osnovanim prigovor zastare tuženika za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope, to je pravilno odbio zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 13.806,07 kuna / 1.832, 38 eura/ pod točkom VI izreke.

28. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom VI. izreke kojom je odbijen dio eventualno kumuliranog zahtjeva.

29. Kako je tuženik izjavio žalbu i protiv točke IV. izreke koja je izbrisana rješenjem istog suda poslovni broj P-1860/2021-33 od 19. ožujka 2025. to je valjalo temeljem čl. 358. st. 3. ZPP-a odbaciti žalbu tuženika protiv točke IV . obzirom da tuženik nema pravnog interesa za podnošenje takve žalbe.

30. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je u cijelosti odbio glavni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim Ugovora o namjenskom kreditu u cijelosti pod točkom V. izreke te isplate s osnova ništetnosti cijelog ugovora u iznosu od 199.871,94 kuna / 25.527,57 eura/.

31. Glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli i isplatu cjelokupno uplaćenog iznosa tužitelja tuženiku uslijed ništetnosti cijelog ugovora prvostupanjski sud je odbio uz obrazloženje u bitnom da ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihovog izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost.

32. Odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP) propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

33. Utvrđenjem ništavosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništavih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

34. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništavih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništavosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništavih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio kao eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta ispunjenja obveze i promjenjiva kamatna stopa te isplatu na temelju stjecanja bez osnove zbog utvrđene ništavosti navedene odredbe, koji tužbeni zahtjev je i djelomično prihvaćen.

35. Odredbama čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO -a propisana je mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništave odredbe.

36. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ovo konkretno znači da je svrha predmetnog ugovora bila da tužitelj stekne novčana sredstva za adaptaciju stana te je tuženik ispunio ugovor na način da je tužitelju stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos od 48.000,00 CHF koji je tužitelj bio dužan vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF na dan vraćanja uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje.

37. Utvrđenjem ništavom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da navedene odredbe nije bilo, odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu izračunava prema tečaju valute koji je bio prilikom isplate (plasiranja) kredita te ugovor o kreditu može egzistirati bez navedene ugovorne odredbe, kao i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, jer se u slučaju utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe obveza tužitelja izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

38. Neosnovano je pozivanje tužitelja na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C-118/2017, C-260/2018 u kojima je zauzeto stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora u zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13, pravna shvaćanja iz predmeta C-484/08, C-96/14, C-26/13 i C-186/16 u kojima je utvrđeno da se bitna činidba kod ugovora o kreditu odnosi na novčani iznos koji kreditor isplaćuje potrošaču, a koji je potrošač dužan vratiti kreditoru putem mjesečnih anuiteta te ujedno platiti i ugovorenu kamatnu stopu kao cijenu korištenja novčanog iznosa.

39. U predmetu C-260/2018 polazi se od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora sa valutnom klauzulom koja u sebi sadrži tečajni rizik upitna, ali iznosi se shvaćanje da članak 6. Direktive Vijeća EEZ/13 ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017, C-70/17). Da takvi ugovori mogu nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi upravo proizlazi iz odredbi čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO što je ranije obrazloženo.

40. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog predmetnog ugovora o namjenskom kreditu te isplate s osnova ništetnosti cijelog Ugovora o namjenskom kreditu, slijedom čega je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom V. izreke.

41. Međutim, prema ocjeni ovog suda nepravilno je sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

41.1. Budući da u ovom konkretnom slučaju tužitelj nije uspio u odnosu na glavni zahtjev, a djelomično je uspio u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, to je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a s obzirom da su stranke djelomično uspjele u sporu. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi troškove zastupanja po punomoćniku temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023; dalje; Tarifa) i to za sastav tužbe, sastav podneska od 21. travnja 2021., 22. ožujka 2022., 17. lipnja 2022., 31. kolovoza 2022., po Tbr.8/1 Tarife za svaki podnesak po 250 bodova, za podnesak od 19. ožujka 2021., 9. veljače 2022. i 14. prosinca 2022. po Tbr.8/4 po 50 bodova, za zastupanje na ročištu 20. siječnja 2022. i 7. ožujka 2023. po Tbr9/1 Tarife po 250 bodova što uz važeću vrijednost boda iznosi 3.300,00 eura te 25% PDV iznosi 4.125,00 eura. Obzirom da od postotka tužitelja od 70% koliko je uspio u sporu odbije uspjeh tuženika od 30%, to je tužitelj uspio u sporu sa 40% to iznosu od 1.650,00 eura valja pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 122,77 eura, na presudu u iznosu od 122,77 eura te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 eura, što ukupno iznosi 2.227,35 eura, koliko je valjalo dosuditi tužitelju.

41.2. Stoga je temeljem odredbe čl. 380. točka 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima sadržanu u pobijanoj presudi pod točkom VII. izreke i naložiti tuženiku platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 2. 227, 35 eura.

41.3. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka obzirom da je uspio samo u neznatnom dijelu sporednog potraživanja.

42. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža