Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2010/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Feher, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matulić, Sumić & partneri d.o.o. u Splitu, Lička 4a, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-2721/2021-29 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-2721/2021-29 od 26. ožujka 2025.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-2721/2021-29 od 26. ožujka 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i to članci 1. i 7. Ugovora o [broj kredita], solemniziran od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem ovjere OU-498/2006, 05.lipnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 17.391,59 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu a) u kojem je ugovoreno kako se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita i u dijelu b) u kojem je ugovoreno da se preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 8,342.60 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a), a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb u roku od 15 dana isplatiti tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.248,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1.siječnja 2023.g. do 28. prosinca 2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 29.prosinca 2023.g. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja teče:

-na iznos od 5,84 eura od 20.11.2008. do isplate

-na iznos od 7,80 eura od 21.01.2009. do isplate

-na iznos od 9,22 eura od 24.02.2009. do isplate

-na iznos od 9,86 eura od 21.03.2009. do isplate

-na iznos od 8,42 eura od 22.04.2009. do isplate

-na iznos od 8,77 eura od 13.05.2009. do isplate

-na iznos od 5,97 eura od 09.06.2009. do isplate

-na iznos od 3,91 eura od 17.07.2009. do isplate

-na iznos od 4,46 eura od 14.08.2009. do isplate

-na iznos od 5,54 eura od 14.08.2009. do isplate

-na iznos od 5,45 eura od 11.09.2009. do isplate

-na iznos od 4,35 eura od 13.10.2009. do isplate

-na iznos od 6,41 eura od 14.11.2009. do isplate

-na iznos od 8,07 eura od 11.12.2010. do isplate

-na iznos od 10,42 eura od 13.01.2010. do isplate

-na iznos od 9,88 eura od 16.02.2010. do isplate

-na iznos od 13,07 eura od 19.03.2010. do isplate

-na iznos od 12,47 eura od 17.04.2010. do isplate

-na iznos od 13,65 eura od 14.05.2010. do isplate

-na iznos od 23,87 eura od 27.07.2010. do isplate

-na iznos od 21,76 eura od 19.08.2010. do isplate

-na iznos od 28,19 eura od 23.09.2010. do isplate

-na iznos od 25,97 eura od 15.10.2010. do isplate

-na iznos od 22,40 eura od 12.11.2010. do isplate

-na iznos od 29,93 eura od 22.12.2010. do isplate

-na iznos od 39,52 eura od 22.12.2011. do isplate

-na iznos od 32,73 eura od 14.01.2011. do isplate

-na iznos od 35,11 eura od 16.03.2011. do isplate

-na iznos od 32,08 eura od 16.04.2011. do isplate

-na iznos od 32,63 eura od 10.06.2011. do isplate

-na iznos od 45,48 eura od 10.06.2011. do isplate

-na iznos od 46,73 eura od 18.08.2011. do isplate

-na iznos od 1.678,98 eura od 18.08.2011. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.892,50 EUR sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja (26. ožujka 2025.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena."

2.Rješenjem istog suda prvog stupnja riješeno je:

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

3.Protiv prvostupanjske presude i rješenja se žali tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.O žalbi protiv rješenja:

6.Sud prvog stupnja je pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti toga suda navodeći da je Ugovorom o kreditu, sklopljenim između stranaka, unaprijed formulirana i unesena odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnost suda prema sjedištu banke, odnosno njene podružnice ukoliko spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, nepoštena odredba, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje: ZZP) jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo.

7.Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da takva prorogacijska klauzula, u smislu odredbe čl. 70. ZPP u korist registriranog sjedišta banke, jest klauzula o kojoj se nije posebno (pojedinačno) pregovaralo nepoštena, a time i ništetna jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kojom je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz predmetnog Ugovora pred sudom pri čemu je sud prvog stupnja pravilno vodio računa o udaljenosti između prebivališta tužitelja kao potrošača i registriranog sjedišta tuženika (nešto više od 100 km) kao i mogućnosti njegovih višekratnih dolaska na sud, kako vremenske tako i financijske kao i na ostale relevantne okolnosti, a takav zaključak suda prvog stupnja u skladu je i s donesenim zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. godine, slijedom čega je prvostupanjski sud, na čijem području tužitelj ima prebivalište i pred kojim je tužba u predmetnoj pravnoj stvari i podnesena 9. srpnja 2021., pravilno, temeljem čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. - dalje ZPK) koja procesna odredba se primjenjuje na sve sporove koji nastanu nakon stupanja na snagu ZID ZPK (Narodne novine“ 102/15 (od 30. rujna 2015.), pobijanim rješenjem uz jasne i valjane razloge odbio prigovor mjesne nenadležnosti toga suda kao neosnovan, to suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.

8.O žalbi protiv presude:

9.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o [broj kredita], solemniziranog od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem ovjere OU-498/2006, 05.lipnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

10.Ovaj sud je ispitao pobijani dio presude po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP i u okviru istaknutih žalbenih razloga te je, suprotno žalbenim razlozima tuženika, utvrdio da je sud prvog stupnja za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

11.Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP i sadrži sve što je tom zakonskom odredbom propisano, posebno u odnosu na obrazloženje pobijane presude.

12.Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

13.Tako je tijekom prvostupanjskog postupka u bitnom utvrđeno:

- da su stranke sklopile Ugovor o [broj kredita], solemniziran od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem ovjere OU-498/2006, 05.lipnja 2006.;

- da je kredit odobren za kupnju novog vozila;

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- da je ugovorena otplata kredita i to dio glavnice kredita u iznosu od CHF 9,048.99 u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za chf, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita po isplati kredita; a prestali dio glavnice kredita u iznosu CHF 8,342.60 u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za chf, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da su kao instrumenti osiguranja naplate ugovorena zapljena primanja, prijenos prava vlasništva na vozilu i zadužnica;

- da je iznos kredita u cijelosti otplaćen;

- da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznose 2.248,94 EUR.

14.Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača kao i na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07, 79/07- dalje: ZZP), prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu naprijed navedenog iznosa.

15.S ovakvim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

16.Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se o pojedinoj odredbi, pa tako i spornima, pojedinačno pregovaralo. Kada se radi o tipskom ugovoru, a što proizlazi i samim čitanjem ugovora, presumira se da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno tuženik nije dokazao u postupku.

17.Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Trgovac, tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

18.Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj: 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

19.Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

20.Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

21.Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

22.Nadalje, sud pravilno dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, u visini zatraženoj tužbenim zahtjevom, cijeneći restitucijski zahtjev tužitelja kao stjecanje bez osnove, odnosno povećanje imovine tuženika bez valjane pravne osnove, u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje: ZOO). To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

23.Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je vještak vršio izračun temeljem fiksne početne kamatne stope, obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 324. st. 2. ZOO valjan početno ugovoreni tečaj CHF.

24.Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare.

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

25.Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule.

26.Kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 9. srpnja 2021., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO.

27.Budući u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta u visini iz tužbenog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama po pravilnima vraćanja stečenog bez osnove jer je zbog ništetnosti navedene odredbe otpala osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni (čl. 1111. st. 3. ZOO) s tim da je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja dužan platiti i zatezne kamate (čl. 1115. ZOO).

28.Na donošenje pobijane odluke nije od utjecaja niti činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen, odnosno da je ugovor izvršen. Naime, temeljem odredbe čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

29.U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je očito bila kupnja novog osobnog vozila koji je tužitelji kupio kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelj ima smatrati potrošačem.

30.Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP, proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopio u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazala osnovanost svojih prigovora, da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristio u poslove svrhe.

31.U odnosu na žalbene navode tuženika glede tzv. Negativne razlike valja reći da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako se tuženik ne može pozivati na učinke presude u kolektivnom sporu budući da taj spor tuženik nije ni pokrenuo. Plaćanjem manjih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, kako tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, ne postoji obveza tužitelja da isti išta vrati tuženiku, pa je valjalo odbiti tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan.

32.Dakle, iz obrazloženja pobijane presude slijedi da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, a zbog okolnosti da o tome nije odlučeno u izreci, iako je odredbom čl. 338. st. 3. ZPP propisano da izreka presude sadrži, pored ostalog, odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

Navedeno iz razloga jer, obzirom na propust prvostupanjskog suda, tuženik je bio ovlašten u smislu odredbe čl. 339. st. 1. ZPP predložiti donošenje dopunske presude, koji prijedlog evidentno nije podnio, zbog čega treba smatrati da je prigovor radi prebijanja povučen.

33.Odluka o troškovima postupka je također zakonita kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužitelju nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku odredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

34.Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude, a na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika protiv pobijanog rješenja i odlučiti kao u t. I izreke ovog rješenja.

35.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP), slijedom čega je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u t. II izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović