- 1 -              Rev 917/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 917/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., OIB …, K., zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu V. i dr. u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB .., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, OIB …, Z., radi utvrđenja diskriminacije, razumne prilagodbe i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1180/2022-2 od 16. veljače 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1186/2021-41 od 19. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 21. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženici da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, u C., na adresi …, uključujući i invalidska kolica na elektromotorni pogon, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta u novčanom iznosu od 45.000,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tuženoj 27.1.2021. do dana namirenja, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom iznosu naknade štete od 30.000,00 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do dana namirenja po kamatnoj stopi koju propisuje odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju podmiri parnične troškove u iznosu od 6.329,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.8.2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

V. Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu“.

 

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke, prvostupanjska presuda je:

 

- potvrđena u dijelu pod točkama II. i III. izreke,

 

- preinačena u točkama I., IV. i V. izreke, na način da je suđeno:

 

„1. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

 

„Nalaže se tuženoj da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, u C., na adresi …, uključujući i invalidska kolica na elektromotorni pogon, u roku od 8 dana.

 

Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu.“

 

„2. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 315,47 eura/2.376,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja od 19. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“.

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1926/2023-2 od 24. svibnja 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1180/2022-2 od 16. veljače 2023. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

„Može li parnični sud zakonito i pravilno odbiti glavni restitucijski antidiskriminacijski tužbeni zahtjev usmjeren na nalaganje tuženici odnosno diskriminatorici obveze odnosno činidbe da, temeljem odredbe čl. 6. gore navedenog Pravilnika u vezi odredbom čl. 4/2. ZSD-a, te mjerodavnim odredbama Ustava i konvencijskog prava, iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima uporabe invalidskih pomagala osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti temeljem zauzetog pravnog shvaćanja da se navedenim po prvostupanjskom parničnom sudu u cijelosti prihvaćenim restitucijskim antidiskriminacijskim tužbenim zahtjevom, prvo, navodno ne otklanja diskriminacija, i drugo, da tuženica, u stvarnopravnom položaju zakupoprimke građevine u koju je pozicionirala sudsko sjedište, navodno sama nije ovlaštena provesti odnosno ishoditi takvo tehničko rješenje jer ono u sebi sadrži savladavanje arhitektonskih barijera pomoću nekog od obveznih elemenata pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika, dakle dizala, rampi ili neke od dvaju vrsta platformi koje potonja, u svojstvu nevlasnice zakupodavke predmetne građevine, nije ovlaštena instalirati odnosno implementirati?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane drugostupanjske presude u odnosu na točku I.1. izreke tužitelj je pozivom na odredbu čl. 389.d, čl. 389.e, čl. 390. i čl. 391. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu tako da prihvati i taj tužbeni zahtjev, a tuženicu obveže na podmirenje troškova revizijskog postupka.

 

5. Odgovor na reviziju tuženica nije podnijela.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj osoba s invaliditetom sa 100%-tnim oštećenjem koja se kreće uz pomoć električnih invalidskih kolica,

 

- da je po zanimanju odvjetnik, te da ne može samostalno i bez pomoći drugih osoba pristupiti u zgradu na adresi …, C., u kojoj se nalazi Općinski sud u Crikvenici zbog mehaničkih dvostrukih ulaznih vrata koja se otvaraju potezanjem „prema sebi“,

 

- da je u prizemlju zgrade u kojoj se nalazi sud smještena prostorija gruntovnice suda, dok se sudnice nalaze na katu i suterenu do kojih vode stepenice koje su neprikladne za osobe s invaliditetom, posebice za osobe kao tužitelj koje koriste invalidska kolica,

 

- da u zgradi nema dizala,

 

- da je tuženica zakupoprimac u predmetnoj zgradi čiji je vlasnik Grad C.,

 

- da je u Ugovoru o uvjetima i načinu korištenja poslovnog prostora od 10. prosinca 2008. i Aneksa ugovora od 28. rujna 2009. sklopljenog između tužene i Grada C. čl. 11. Ugovora ugovoreno da tužena može o svom trošku vršiti preinake, rekonstrukcije i adaptacije poslovnog prostora uz prethodnu suglasnost Grada C. kao vlasnika zgrade, ukoliko se tim radovima ne nanosi šteta zajedničkim konstruktivnim dijelovima zgrade kao cjeline, te ne dovodi u pitanje stabilnost zgrade kao cjeline, te da je prednje navedena opcija iz čl. 11. Ugovora konzumirana prilikom izgradnje betonske rampe pri ulazu u zgradu, za pristup invalidskih kolica.

 

9.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da zbog postojanja utvrđenih prepreka u formi arhitektonske barijere koja osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti onemogućuje pristup u zgradu i sudnicama na jednak način i na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta, dakle samostalno i bez ikakve potrebe za bilo čijom i bilo kakvom asistencijom, tužena nije poduzela potrebne mjere razumne prilagodbe čime je tužitelj izravno diskriminiran, ne samo kao osoba s invaliditetom, već i kao odvjetnik čije je mjesto rada svakako i prostor suda.

 

9.2. Odbio je prigovor tuženice da nije pasivno legitimirana u ovoj parnici jer nije vlasnica zgrade u kojoj se nalazi, te se u obrazloženju shvaćanja pozvao na Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog Protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom („Narodne novine“, broj 6/07, 3/08, 5/08 - dalje: Konvencija), koji kao osnovno načelo ima načelo razumne prilagodbe, te na Zakonu o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08, 112/12 - dalje: ZSD), jer smatra da „tužena a i sudovi, kao dio sudbene vlasti su dužni poštivati i provoditi (prednje navedenu Konvenciju), a čija načela uživaju ustavnopravnu zaštitu u kontekstu europskih pravnih tekovina u području promicanja i zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, istovjetnih Konvenciji“, a da tuženica kao zakupoprimac ima više mogućnosti, s jedne strane već pri sklapanju ugovora o zakupu izabrati zgradu prilagođenu kretanju svim osobama na ravnopravnoj i jednakoj osnovi ili zatražiti suglasnost od vlasnika da poduzme mjere razumne prilagodbe, odnosno tražiti da iste poduzme vlasnik zgrade, a posebice kada je vlasnik jedinica lokalne samouprave i uprave koja je kao takva prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije i sama obvezna promicati pravo na jednakost i jednakopravnost osoba sa invaliditetom“.

 

10. Sud drugoga stupnja prihvaća navedeni zaključak prvostupanjskog suda o izravnoj diskriminaciji tužitelja na osnovi invaliditeta (čl. 2. st. 1. ZSD-a) i pasivnoj legitimaciji jer je ocijenio da su u svemu doneseni pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 2. st. 1., čl. 4. st. 2., čl. 8. ZSD) i Konvencije.

 

10.1. Međutim, drugostupanjski sud pri tome, vezano za tužbeni zahtjev u kojem je zatraženo da se tuženici naloži poduzimanje radnji koje su joj naložene točkom I. izreke prvostupanjske presude, smatra da se radnjama, koje su tuženici točkom I. izreke prvostupanjske presude naložene (da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, u C., na adresi …, uključujući i invalidska kolica na elektromotorni pogon) ne otklanja diskriminacija, pogotovo što tuženica kao nevlasnica nije niti ovlaštena te radnje sama poduzeti. Naime prema tome sudu, radnje kojima se otklanja diskriminacija pretpostavljaju poduzimanje takvih radnji koje će u potpunosti otkloniti diskriminaciju, odnosno koje će osigurati elemente pristupačnosti na način da budu u potpunosti ispunjene pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu na osobe kod kojih invalidnost nije prisutna, a nalaganjem tuženici da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, se ne otklanja diskriminacija, pa u tom dijelu materijalno pravo nije pravilno primijenjeno.

 

10.2. Slijedom iznesenog drugostupanjski sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev iz točke I. izreke prvostupanjskog suda nije postavljen u skladu sa čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD-a, zbog čega u odnosu na taj dio zahtjeva nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je isti prihvaćen, jer se nalaganjem tuženici da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, ne otklanja diskriminacija, pa niti u tom dijelu materijalno pravo nije pravilno primijenjeno.

 

11.1. Tužitelj u reviziji prije svega navodi da je navedeni restitucijski tužbeni zahtjev postavljen temeljem odredbe čl. 6. Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, i to upravo zbog činjenice da tuženica nije vlasnica građevine nego nevlasnica zakupoprimac koja nema vlasničke ovlasti provoditi anuliranje arhitektonskih barijera u građevini instalacijom odnosno implementacijom nekog od obveznih elemenata pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika u formi numerus claususa normiranih odredbama Pravilnika, jer da je tužbenim zahtjevom od tuženice u svojstvu zakupoprimca zatražio provedbu mjera razumne prilagodbe građevine instalacijom odnosno implementacijom gore navedenih obveznih elemenata pristupačnosti poput dizala, rampe, stubišta ili dvaju vrsta platformi, on bi sasvim sigurno bio odbijen s takvim tužbenim zahtjevom.

 

11.2. Nadalje navodi da iz obrazloženja drugostupanjske presude nije vidljivo zbog čega sud smatra da tuženica ishođenjem tehničkog rješenja građevine koje bi udovoljavalo uvjetima upotrebe invalidskih pomagala koje svaka od osoba s invaliditetom ponaosob koristi, a kod tužitelja odnosno revidenta su u pitanju invalidska kolica na elektromotorni pogon, ne bi otklanjalo njihovu diskriminaciju kada je iz st. 1. alineje 1. odredbe čl. 6. Pravilnika „evidentno i bjelodano da u slučaju kada se radi o invalidskim kolicima navedeno tehničko rješenje predmnijeva odnosno podrazumijeva prostor potreban za kretanje potonjima koji je prezentiran na slici broj 2 priloga broj 2 uz Pravilnik“. Ujedno smatra da je drugostupanjski sud „kao kreator judikature, morao i trebao jasno, određeno, precizno i konkretno obrazložiti kako je navedeni zahtjev trebao biti postavljen da bi mogao biti okarakteriziran kao zakonit i pravilan.''

 

12. Zbog toga, revident smatra da je drugostupanjski sud neobrazlaganjem navedenog pravnog shvaćanja kojeg je zauzeo o ovom pravnom pitanju počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka normiranu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te revidentu povrijedio ustavno i konvencijsko pravo na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pošteno odnosno pravično suđenje normirano odredbom čl. 29. Ustava, kao i da je odbijanje navedenog restitucijskog glavnog tužbenog zahtjeva protivno odredbama svih propisa hrvatskog antidiskriminacijskog prava, poglavito protivno odredbi čl. 57. Ustava koja osobama s invaliditetom jamči posebnu državnu skrb i pomoć tijela državne vlasti, dakle i sudbene, u socijalnoj integraciji odnosno inkluziji pripadnika navedene najvulnerabilnije društvene skupine.

 

13. Odredbom čl. 58. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98 - pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01, 41/01- pročišćeni tekst, 55/01 - ispravak, 85/10 pročišćeni tekst), na koju se poziva tužitelj, tuženica je obvezana štiti invalidne osobe, stvarati uvjete za osiguranje i provedbu posebne skrbi o osobama koje imaju povećane potrebe i teškoće s uključivanjem u društveni život. Posvećujući posebnu skrb tim osobama, država je preuzela na sebe obvezu stvaranja pretpostavki za osiguranje materijalnih i drugih uvjeta radi njihova uključivanja u društveni život, a odnose u tim područjima uređuje zakonima. U odnosu na invalidne osobe, država je po sili Ustava dužna posvećivati im posebnu skrb, odnosno skrbiti o njihovom uključivanju u društveni život.

 

14.1. Prema odredbi čl. 1., sada važećeg, Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti („Narodne novine“, broj 78/13 - dalje: Pravilnik) tim su Pravilnikom propisani uvjeti i način osiguranja nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (u daljnjem tekstu: pristupačnost) u građevinama javne i poslovne namjene te osiguranja jednostavne prilagodbe građevina stambene i stambeno-poslovne namjene (u daljnjem tekstu: prilagodba), a u čl. 6. Pravilnika propisni su uvjeti uporabe pomagala, a ta odredba glasi:

 

„Pod uvjetima uporabe pomagala osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: uvjeti uporabe pomagala) podrazumijeva se:

 

- prostor potreban za kretanje osobe u invalidskim kolicima prikazan primjerom na slici 2. Priloga ovoga Pravilnika,

 

- prostor potreban za uporabu štapa, štaka, hodalica prikazan primjerom na slici 3. Priloga ovoga Pravilnika, i

 

- prostor potreban za uporabu bijeloga štapa i psa vodiča prikazan primjerom na slici 4. Priloga ovoga Pravilnika.

 

Ako ovim Pravilnikom za određenu građevinu nije određen obvezni element pristupačnosti, tehničko rješenje građevine mora udovoljavati uvjetima uporabe pomagala.“.

 

14.2. Tehničkim propisima o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti („Narodne novine“, broj 12/23 - u daljnjem tekstu: Propis), koji će stupiti na snagu 28. lipnja 2025. (čl. 60. Propisa) u svrhu ispunjavanja temeljnog zahtjeva za građevinu sigurnosti i pristupačnosti tijekom uporabe, u dijelu pristupačnosti građevinama i izgrađenog okoliša, detaljno su propisani su uvjeti i način osiguranja nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (u daljnjem tekstu: pristupačnost) u građevinama javne i poslovne namjene te osiguranja jednostavne prilagodbe građevina stambene i stambeno-poslovne namjene (u daljnjem tekstu: prilagodba). Tim propisom je u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta Direktiva (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća o zahtjevima za pristupačnost proizvoda i usluga (Tekst značajan za EGP) (SL L 151, 7. 6. 2019.).

 

15.1. Prema odredbi čl. 4. st. 2.  ZSD-e  diskriminacijom u smislu toga Zakona smatrat će se i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući: korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

 

15.2. Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZSD-a osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

 

„1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

 

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

 

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.“.

 

16. Prema odredbi čl. 6. st. 1. podstavka 1. Pravilnika u slučaju kada se radi o invalidskim kolicima navedeno tehničko rješenje predmnijeva odnosno podrazumijeva prostor potreban za kretanje potonjima koji je prezentiran na slici broj 2 priloga broj 2 uz Pravilnik.

 

17. Prema postavljenom tužbenom zahtjevu, koji je odbijen, tužitelj je zatražio:

 

„I. Nalaže se tuženici da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, u C., na adresi …, uključujući i invalidska kolica na elektromotorni pogon, u roku od 8 dana.“.

 

18.1. Takvim zahtjevom tužitelj je zatražio samo da se naloži tuženici da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u zgradi suda u C., a ujedno nije zatraženo da se zabrani diskriminacija i da se izvrše radnje kojima bi se uklonila utvrđena diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za otklanjanje diskriminacije), što je tužitelj mogao zatražiti u smislu odredbe čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD-e. Podnošenjem tužbe u kojoj se traži da se  naloži tuženiku da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala, a koja tehnička rješenja u pripisana citiranim Pravilnikom, odnosno Propisom, ni po ovome sudu se ne otklanja diskriminacija, jer radnje kojima bi se otklonila diskriminacija pretpostavljaju takve radnje koje će u potpunosti otkloniti diskriminaciju, odnosno koje će osigurati elemente pristupačnosti na način da budu u potpunosti ispunjene pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu na osobe kod kojih invalidnost nije prisutna.

 

18.2. Stoga pukim nalaganjem tuženici da iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala u poslovnom prostoru kojeg je zakupoprimac, sve kada bi tuženica i iznašla, odnosno i ishodila određeno tehničko rješenje koje bi udovoljavalo uvjetima upotrebe invalidskih pomagala (u skladu s Pravilnikom ili Propisom), ako se ne zatraži i ne nalaže tuženici neka konkretna mjera kojom bi se uklonila diskriminacija (što je bit antidiskriminacijske tužbe), ne bi se, ni po ovome sudu otklonila diskriminacija, jer je smisao tužbe za zabranu i otklanjanje diskriminacije iz čl. 17. st. 2. ZSD-e upravo u zabrani utvrđene diskriminacije i u izvršenju radnje kojom se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice. Zato se ta tužba i zove tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije, pa u tom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

19.1. Činjenica da tuženica nije vlasnica građevine nego zakupoprimac i da nema vlasničke ovlasti provoditi anuliranje arhitektonskih barijera u građevini, nije odlučno jer tuženica kao zakupoprimac ima mogućnost pri sklapanju ugovora o zakupu izabrati zgradu prilagođenu kretanju svim osobama na ravnopravnoj i jednakoj osnovi ili zatražiti suglasnost od vlasnika da poduzme mjere razumne prilagodbe, odnosno tražiti da iste poduzme vlasnik zgrade, a posebice kada je vlasnik jedinica lokalne samouprave i uprave koja je kao takva prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije i sama obvezna promicati pravo na jednakost i jednakopravnost osoba s invaliditetom.

 

19.2. Takva obveza tuženice proizlazi iz čl. 4. Konvencije prema kojoj su se potpisnice te Konvencije, među kojima je i tuženica obvezale osigurati i promicati puno ostvarenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom bez bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta, a u tu se svrhu države stranke su se, između ostalog, obvezale:

 

(a) usvojiti odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za provedbu prava priznatih ovom Konvencijom,

 

(b) poduzeti sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, za izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom,

 

(...),

 

(e) poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija na osnovi invaliditeta počinjena/prakticirana od strane bilo koje osobe, organizacije ili privatnog poduzeća.

 

19. 3. Takva obveza tuženice proizlazi i iz odredbe čl. 9. Konvencije koja glasi:

 

„1. Države stranke ove Konvencije poduzet će odgovarajuće mjere osiguravanja pristupačnosti osobama s invaliditetom, izgradnjom okruženja, prijevozom, informacijama i komunikacijama, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave, kao i drugim uslugama i prostorima otvorenim i namijenjenim javnosti, kako u urbanim, tako i u ruralnim područjima, na ravnopravnoj osnovi, kako bi osobama s invaliditetom osigurale život neovisan o tuđoj pomoći i potpuno sudjelovanje u svim područjima života. Ove će se mjere, koje će uključivati identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera pristupačnosti, primjenjivati, među ostalim, na:

 

(a) građevine, ceste, prijevoz i druge zatvorene i otvorene prostore, uključujući škole, stambene zgrade, zdravstvene ustanove i radna mjesta,

 

(b) informacije, komunikacije i druge usluge, uključujući elektroničke usluge i službe hitnih intervencija.“.

 

20. Neosnovana je stoga i tvrdnja revidenta da je neobrazlaganjem pravnog shvaćanja kojeg je drugostupanjski sud zauzeo o predmetnom pravnom pitanju počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka normiranu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao i da mu je povrijedio ustavno i konvencijsko pravo na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pošteno odnosno pravično suđenje normirano odredbom čl. 29. Ustava, ali i da je odbijanje navedenog restitucijskog glavnog tužbenog zahtjeva protivno odredbama svih propisa hrvatskog antidiskriminacijskog prava, poglavito protivno odredbi čl. 57. Ustava koja osobama s invaliditetom jamči posebnu državnu skrb i pomoć tijela državne vlasti, dakle i sudbene, u socijalnoj integraciji odnosno inkluziji pripadnika navedene najvulnerabilnije društvene skupine.

 

21. Stoga odgovor na postavljena pitanja glasi:

 

Parnični sud može zakonito i pravilno odbiti glavni restitucijski antidiskriminacijski tužbeni zahtjev usmjeren samo na nalaganje tuženici odnosno diskriminatorici obveze odnosno činidbe da, temeljem odredbe čl. 6. Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti u vezi odredbom čl. 4. st. 2. ZSD-a, te mjerodavnim odredbama Ustava i konvencijskog prava, iznađe odnosno ishodi tehničko rješenje građevine koje će udovoljavati uvjetima uporabe invalidskih pomagala osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti jer se navedenim nalogom ne otklanja diskriminacija.

 

Činjenica da je tuženica, u stvarnopravnom položaju zakupoprimca građevine u koju je pozicionirala sudsko sjedište, nije odlučna pogotovo u situaciji kada tužbenim zahtjevom nije zatraženo da se tuženici naloži izvršenje radnje kojom se uklanja diskriminacija, a samo nalaganje ishođenja tehničkog rješenje u sebi ne sadrži i nalaganje radnje kojom bi se savladale arhitektonske barijere pomoću nekog od obveznih elemenata pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika, eventualno dizala, rampi ili neke od dvaju vrsta platformi koje tuženica, u zakupoprimca predmetne građevine, bi bila dužna instalirati odnosno implementirati sukladno odredbama navedenog Pravilnika, odnosno Tehničkim propisima o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti.

 

22. Budući da je u donošenju drugostupanjske presude materijalno pravo pravilno primijenjeno i da nije počinjena bitna povreda na koju ukazuje revident odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. studenoga 2023.