Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-66/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja te Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice – protutuženice ad 1. HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tužitelja – protutuženika ad 2. SR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tuženice – protutužiteljice ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik ŽR, odvjetnik u [adresa], radi izdavanja tabularne isprave, te pravnoj stvari protutužiteljice ER, koju zastupa punomoćnik, ŽR, odvjetniku u [adresa], protiv protutuženice ad 1. HR koju zastupa punomoćnik, Mateo Barbir, odvjetniku u Vrgorcu, radi raskida ugovora, kao i pravnoj stvari protutužiteljice ER koju zastupa punomoćnik ŽR, odvjetniku u [adresa], protiv protutuženika ad 2. Drage Vrljićaa, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice ad 1. i tuženice, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. P-60/2017 od 9. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice-protutuženice ad 1. HR i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. P-60/2017 od 9. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke.

II Odbija se žalba tuženice-protutužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. P-60/2017 od 9. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkama IV i V izreke.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženice-protutužiteljice i potvrđuje točka II rješenja Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. P-60/2017 od 9. prosinca 2024.

II Odbijaju se zahtjev tužiteljice-protutuženice i zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev koji glasi:

“Nalaže se tuženoj ER H da tužiteljima ZR i HR izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva na ime tužitelja i to u dijelovima od po ¼ na nekretninama oznake č. zem. [katastarska čestica], dvorište, izgrađeno zemljište, čest. zem. [katastarska čestica], dvorište, sve u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], jer će se u protivnom upis prava suvlasništva tužitelja na označenim nekretninama izvršiti na temelju ove presude, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužene ER H pok. S.“

II Nalaže se tuženoj AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju SR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva na ime tužitelja, i to u 8648/32822 dijela cijele nekretnine katastarske čestice oznake čest. zem. [katastarska čestica], dvorište, stambena zgrada, ukupne površine 377 m2 (E-1) ZU 1806, k. o. [katastarska općina], s kojim dijelom je uspostavljeno vlasništvo stana u prizemlju ukupne površine 79,28 m2 kojem pripada loggia površine 7,20 m, jer će se u protivnom upis prava (su)vlasništva tužitelja SR na označenim nekretninama izvršiti na temelju ove presude, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužene ER, OIB: [osobni identifikacijski broj]. III Odbija se kao neosnovan (podredni) tužbeni zahtjev koji glasi:

“Nalaže se tuženoj AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici HR, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva na ime tužiteljice, i to u 4295/32822 dijela cijele nekretnine katastarske čestice čest. zem. [katastarska čestica], dvorište, stambena zgrada, ukupne površine 377 m2 (E-2), ZU 1806 k. o. [katastarska općina], s kojim dijelom je uspostavljeno vlasništvo stana na 1. katu – zapad, ukupne površine 35,19 m2, kojem pripada loggia površine 7,76 m2, jer će se u protivnom upis prava (su)vlasništva tužiteljice HR na označenim nekretninama izvršiti na temelju ove presude, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužene ER, OIB: [osobni identifikacijski broj].“

IV Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

“Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o kupoprodaji OV- 3013/16 od 2. svibnja 2016. između ER kao prodavateljice i HR kao kupca kojim je prodan stan na katu čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 40 m2 neto, položen od zapada, koji se sastoji od jedne sobe, jednog kupatila, hodnika, te kuhinje s dnevnim boravkom i balkonom položenim na jug (površine 10 m2) neodvojivo povezano sa suvlasništvom od ¼ dijela prava vlasništva čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k.o.

Dubrovnik, na kojoj je zgrada izgrađena.“

V. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

“Dužan je tužitelj – protutuženik SR isplatiti tuženoj – protutužiteljici ER iznos od 21.501,10 EUR (162.000,00 HRK) na ime uloženog u rekonstrukciju stana u prizemlju, površine 80 m2 u čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sa zakonskom zateznom kamatom od 3. travnja 2017. pa do isplate.“, te je riješeno:

I Odbija se kao neosnovan prijedlog za izdavanje privremene mjere koji glasi: "Radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja (tabularna isprava) naspram protustranci, određuje se privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica], sve zk ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina]." II Nalaže se tuženici – protutužiteljici ER naknaditi tužitelju – protutuženiku ad 2. SR trošak parničnog postupka u iznosu od 7.562,50 EUR, u roku od 15 dana.

2. Tužiteljica ad 1. HR, presudu pod točkom III kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim traži da sud nalozi tuženici izdati joj tabularnu ispravu za upis prava vlasništva stana na prvom katu, zapad, pobija iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), predlažući preinačiti ju prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukinuti i vratiti na ponovni postupak.

3. Tuženica, presudu pod točkama IV i V kojim su odbijeni protutužbeni zahtjevi, pobija iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353 st. 1 ZPP, te u odluci o troškovima postupka i to, kako proizlazi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti ju prihvaćanjem protutužbenih zahtjeva i zahtjeva za naknadom troškova postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka podredno, u pobijanom dijelu ju ukinuti i vratiti na ponovni postupak.

4. Tužitelji odgovorom osporavaju žalbene navode tuženice, ujedno ponavljajući navode koje je u svojoj žalbi isticala tužiteljica ad 1. HR, dok na žalbu tužiteljice ad 1. HR nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Prvopostavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji su tražili da im tuženica izda tabularnu ispravu za upis suvlasništva k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za po ¼ dijela, koji je tužbeni zahtjev odbijen (toč. I), te taj dio presude nije predmetom žalbenog postupka.

6.1. Eventualno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj ad 2. tražio je da mu tuženica izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva 8648/32822 dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], povezano s vlasništvom posebnog dijela stana u prizemlju površine 79,28 m2, etažno vlasništvo E-1, koji je zahtjev prihvaćen (toč. II), a ni taj dio presude nije predmetom žalbenog postupka.

6.2. Eventualno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica ad 1. traži da joj tuženica izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva 4295/32822 dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], povezano s vlasništvom posebnog dijela stana na prvom katu površine 35,19 m2, etažno vlasništvo E-2, koji je odbijen (toč. III), a koju odluku tužiteljica pobija žalbom.

6.3. Tužitelji su u postupku tvrdili kako su stanove stekli kupoprodajom od tuženice za ukupnu cijenu od 240.000,00 Eur, od čega su joj pri sklapanju ugovora, 2. svibnja 2016., isplatili 194.500,00 Eur, a naknadno još 15.000,00 Eur, te je preostalo 30.000,00 Eur; koje odbija primiti radi čega su u postupku osnivanja sudskog pologa. Tužbu su podnijeli kako bi ishodili upis prava vlasništva opravdanjem predbilježbe.

7. Tuženica protutužbenim zahtjevom protiv tužiteljice-protutuženice ad 1. HR traži utvrđenje da je raskinut ugovor koji su sklopile o kupoprodaji stana na prvom katu, površine 40,00 m2, tvrdeći da joj cijena nije isplaćena u cijelosti, da je tužiteljicu-protutuženicu pisano, 6. rujna 2016., te više puta usmeno pozivala na plaćanje, a nakon što nije udovoljila, pisanom izjavom iz siječnja 2017., obavijestila ju je o raskidu ugovora.

8. Protutužbenim zahtjevom protiv tužitelja ad 2. traži da joj isplati 21.501,00 Eur (162.000,00 kn), sa zateznim kamatama od 3. travnja 2017. do isplate, tvrdeći da je, na njegov izričit zahtjev, izvela radove na stanu u prizemlju, koje joj nije platio.

9. U postupku nije bilo sporno:

- da je 29. travnja 2016. između kupaca HR i SR te prodavateljice ER zastupane po punomoćnici BR, **.**.2016. sklopljen Ugovor o kupoprodaji ukupno 2/4 dijela nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi stan u prizemlju površine 85 m2 neto s okućnicom (”veliki stan”) te stan na prvom katu, položen sa zapadne strane površine 40 m2 neto (”mali stan”), a što je tuženica, prethodno, u ožujku 2016., stekla darovanjem supruga;

- da je tužitelj – protutuženik ad 2. SR u svoje te ime tužiteljice – protutuženice ad 1. HR, oko kupnje pregovarao s BR, prvo kao punomoćnicom ranijeg vlasnika DR, a kasnije punomoćnicom tuženice u postupku kupoprodaje;

- da je u Ugovoru, za “veliki“ stan u prizemlju naznačena cijena od 160.000,00 Eur a za “mali“ stan na prvom katu 80.000,00 Eur, te da su u tužitelji u posjedu stanova.

10. Sporno je, je li cijena naznačena u ugovoru stvarno ugovorena cijena; je li ugovorena cijena isplaćena u cijelosti, u kojem iznosu i za koji stan; je li kupoprodajni ugovor s HR za “mali“ stan na prvom katu raskinut zbog neisplate kupoprodajne cijene; duguje li tužitelj-protutuženik ad 2. tuženici – protutužiteljici 21.501,10 EUR za dodatne radove na stanu u prizemlju, te aktivna legitimacija tuženice-protutužiteljice u pogledu zahtjeva za isplatu prema tužitelju ad 2.

11. Suprotno žalbenim navodima stranaka, ovaj sud ne nalazi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 st. 2 t. 11 ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni s izrekom, ni međusobno, te su sukladni stanju spisa. Isto tako prvostupanjski sud nije počinio ni koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbama čl. 365 st. 2 ZPP.

12. Temeljem u postupku provedenih dokaza prvostupanjski je sud, u bitnom, utvrdio da je stan u prizemlju (''veliki stan'') ugovoren po principu ''ključ u ruke'' po cijeni od 247.00,00 Eur, no da je, radi plaćanja manjeg poreza, u ugovor unesena cijena od 160.000,00 Eur koja nije predstavljala stvarno ugovorenu cijenu, te da je tužitelj- protutuženik ad 2. isplatio ugovorenih 247.000,00 Eur za taj stan, što tuženica nije osporavala, radi čega je tužbeni zahtjev tužitelja ad 2. prihvaćen te naloženo tuženici izdati mu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva.

13. Nadalje, utvrđeno je da tužiteljica-protutuženica ad 1. nije isplatila u cijelosti kupoprodajnu cijenu za stan na 1. katu, iako sud nije utvrđivao koja je cijena za isti bila stvarno ugovorena (prema ugovoru 80.000,Eur, prema elektroničkoj prepisci SR i [adresa].500,00 Eur/m2 tj. 100.000,00 Eur, a prema tuženici 113.000,00 Eur), radi čega je odbio tužbeni zahtjev ove tužiteljice radi izdavanja tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva.

13.1. Naime, sud prvog stupnja, već obrazlažući ugovorenu cijenu stana SR u prizemlju, utvrdio kako je na dan sklapanja ugovora, **.**.2016., BR ovjerila izjavu kojom potvrđuje primitak iznosa od 242.500,00 Eur što je više od, u ugovorima, navedene cijene obaju stanova, potom je ovjerovljenom izjavom od 6. listopada 2016. potvrdila primitak daljnjih 10.000,00 Eur, a tužitelji su u postupku osnivanja sudskog pologa temeljem rješenja od 18. siječnja 2019. uplatili još 30.500,00 Eur. Navedeno sveukupno iznosi 283.000,00 Eur. Kako je među strankama nesporno da je plaćenim iznosima tuženik-protutužitelj ad 2. SR podmirio cijenu stana u prizemlju u cijelosti (247.000,00 Eur), jasno je da od preostalog iznosa (36.000,00 Eur) nije mogla biti podmirena cijena stana tužiteljice-protutuženice ad 1. HR, čak i kad bi ona označena u ugovoru bila stvarna.

14. U odnosu na protutužbeni zahtjev upravljen protiv tužiteljice-protutuženice ad 1. HR, prvostupanjski je sud, temeljem provedenih dokaza, utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora, odbivši tužbeni zahtjev, budući tuženica- protutužiteljica nije dopisom od 6. rujna 2016. ostavila tužiteljici-protutuženici naknadni primjeren rok za ispunjenje ugovorne obveze, obzirom da rok ispunjenja nije bio bitan sastojak ugovora, a nije ni dokazala da je ova taj dopis primila, radi čega izjava o raskidu ugovora od 16. siječnja 2017. ne proizvodi pravni učinak raskida.

15. Nadalje, u odnosu na protutužbeni zahtjev upravljen protiv tužitelja- protutuženika ad 2. SR, prvostupanjski sud utvrđuje da je suprug tuženice- protutužiteljice bio investitor dodatnih radova na stanu u prizemlju prema zahtjevima SR, a izvodilo ih je poduzeće tuženice i supruga, Blok j.d.o.o., radi čega tuženica-protutužiteljica nije ovlaštena zahtijevati iznos s osnove izvedenih radova, odnosno nije aktivno legitimirana za takav tužbeni zahtjev prema SR, jer nije ugovarala te radove ni snosila trošak, niti ju je suprug ovlastio zahtijevati isplatu od SR.

U odnosu na žalbu tužiteljice ad 1. HR:

16. Suprotno shvaćanju tužiteljice, nije nužno da prvostupanjski sud, u presudi reproducira iskaze stranaka i svjedoka, već je dovoljno kao što je i naveo, da su u pogledu ugovorene cijene stana proturječni, koja je proturječnost vidljiva iz raspravnih zapisnika jer su tužitelji tvrdili da su u ugovoru naznačene cijene stvarne, dok iz iskaza tuženice, te svjedoka BR, RR i PR proizlazi da je za stan u prizemlju ugovorena cijena od 247.000,00 Eur, a za manji 100.000,00 odnosno 110.000,00 Eur. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud povezujući materijalne dokaze u spisu, sa iskazima tuženice i naprijed navedenih svjedoka utvrdio da u ugovoru naznačena cijena stana ne odgovara stvarno ugovorenoj. Naime, iz elektroničke prepiske SR i BR, proizlazi da su ugovorene naprijed navedene veće cijene, a to proizlazi i iz spisu priloženih ovjerovljenih izjava BR prema kojima je za predmetne stanove primila ukupno 252.500,00 Eur (242.000,00 +10.000,00), koji iznos uvećan za 30.500,00 Eur koji su tužitelji položili za tuženicu u sudski polog, smatrajući da još toliko duguju, iznosi 283.000,00 Eur, dakle više od zbroja ugovorenih cijena obaju stanova, pa čak i kad im se doda potraživanje tuženice za naknadne troškove. Nadalje, supruga tužitelja-protutuženika ad 2. iskazala je kako je ''određena cijena koja će biti stavljena u ugovor'', koja formulacija ukazuje upravo na to da cijena koja se stavlja u ugovor ne odgovara stvarnoj. Bez značaja su žalbeni navodi tužiteljice kako sud nije uzeo u obzir vremenski razmak (više od jedne godine) između dopisa u kojima se navodi cijena od 247.000,00 EUR za ''veliki stan'' u prizemlju, te 2.500,00 Eur/m2 za ''mali stan'' na prvom katu i sklapanja ugovora, kao i to da su stranke pregovarale o stanovima koji u trenutku pregovora nisu postojali, budući u spisu postoji opsežna prepiska tužitelja ad 2. i BR, kao punomoćnice prodavatelja, te se nigdje ne spominje smanjene cijene zbog kašnjenja radova, financiranja gradnje od strana tužitelja i sl. kako to tužitelji ističu, niti o dogovoru o smanjenju cijene postoje drugi dokazi u spisu, a kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud nije logično da se cijena stana iz bilo kojeg od navedenih razloga smanji sa 247.000,00 Eur na 160.000,00 Eur, dakle za 87.000,00 Eur što je više od cijene manjeg stana. Stoga suprotno navodima tužitelja, prepiska elektroničkom poštom nije jedini materijalni dokaz na kojem se temelji zaključak suda, već se utvrđenje suda o visini ugovorenih cijena stanova, odnosno da u ugovoru nisu navedene stvarno ugovorene cijene, temelji osim na toj prepisci još i na ovjerovljenim izjavama BR o primitku novca na ime kupoprodajne cijene, te iskazima ranije navedenih osoba, koji dokazi u svojoj ukupnosti predstavljaju valjane dokaze o tomu.

16.1. Neosnovanim ovaj sud nalazi i navode da je na cijenu utjecalo što u vrijeme kupoprodaje stanovi nisu postojali tj. bili su u gradnji, nije se znala površina, legalnost, uknjižba, opterećenost zemljišta, da su uvjeti za uknjižbu stečeni tek 2018., a uvjeti za definiranje predmeta prodaje tek 2020., budući je tužiteljima u trenutku dogovaranja kupoprodaje (što je bilo u prvoj polovini 2015., a pisani ugovor sklopljen je 2.5.2016.), kada je za veliki stan dogovorena cijena od 247.000,00 Eur, a za mali 2.500,00 Eur/m2, sve to bilo poznato, odnosno nije im moglo ostati nepoznato da gradnja tek predstoji, da su na nekretnini upisane hipoteke, unatoč čemu svemu su i prije sklapanja pisanog ugovora, ugovorene cijene kako je naprijed navedeno. Nije osnovan ni žalbeni navod da je vještak kazao kako stanovi u trenutku sklapanja ugovora nemaju tržišnu cijenu jer to vještak nije rekao, već je dao procjenu tržišne vrijednosti, uostalom to i nije odlučno jer su stranke svojom voljom ugovorile cijenu stanova unatoč svim navedenim elementima koji su kupoprodaju mogli činiti rizičnom.

16.2. Nisu od utjecaja žalbeni navodi da je samo pročitana tužba a ne i čitav spis predmeta Psp-4/2017, jer tuženica nije osporavala da je uvela tužiteljicu ad 1. u posjed stana, niti je od značaja što nije pročitan spis R2-13/2017 obzirom da je ovom spisu priloženo rješenje doneseno u tom predmetu 18. siječnja 2019. kojim se, po prijedlogu ovdje tužitelja, kao predlagatelja, u korist tuženice, kao predloženice, osniva sudski polog u iznosu od 30.500,00 Eur, pa je čitanje i obrazlaganje cijelog spisa nepotrebno.

16.3. Nisu od značaja ni navodi kako nije analiziran tekst građevinske dozvole izdane 1992. na ime ČR i BR, jer ako je potonja nekad bila suvlasnica predmetne nekretnine, budući su sad upisani zemljišnoknjižni suvlasnici tuženica i suprug, to njihov odnos s BR (koja ih je oboje zastupala u postupku prodaje), nije odlučan za ovaj postupak. Isto tako nije od značaja što nije analiziran izvadak iz zemljišne knjige vezano za navod kako se nije mogao sastaviti ugovor provediv u zemljišnoj knjizi, budući to tužiteljima nije moglo ostati nepoznato, jer su zemljišne knjige javne, te su kao što je već rečeno prihvatili rizik takve kupnje.

16.4. Neosnovano tužiteljica ad 1. ističe kako nije izveden dokaz čitanjem spisa posl.br. Z-5579/2016 jer je izvršen uvid u isti, što je vidljivo iz obrazloženja presude, no taj dokaz nije od značaja budući u postupku nije bilo sporno da su tužitelji, predbilježili pravo vlasništva, temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora.

16.5. U odnosu na navod kako tuženica od tužiteljice ad 1. ne traži ništa (plaćanje), već raskid ugovora, odnosno da se ne može izjasniti što hoće, pa da je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja trebao odlučiti, za navesti je kako je na tužiteljici teret dokaza da je isplatila ugovorenu cijenu u cijelosti, a na tuženici da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora, te da je prvostupanjski sud odluke donio upravo na temelju činjeničnog stanja koje je utvrdio temeljem u postupku izvedenih, a po strankama predloženih dokaza.

16.6. U preostalom dijelu žalbeni navodi tužiteljice ad 1. neutemeljeno se svode na drugačiju ocjenu dokaza nego je to učinio prvostupanjski sud.

17. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud, prihvaća, kao pravilno, utvrđenje prvostupanjskog suda da plaćanjem tuženici ukupnog iznosa od 283.000,00 Eur (što uključuje iznos u sudskom pologu), nisu plaćena oba stana, a kako je među strankama nesporno da je od tog iznosa za veliki stan u prizemlju, SR, plaćeno 247.000,00 Eur, to je jasno kako s preostalih 36.000,00 Eura tužiteljica- protutuženica ad 1. nije mogla podmiriti ukupnu cijenu svog stana. Budući je točkom 4. Ugovora o kupoprodaji izdavanje dozvole za upis prava vlasništva od strane tuženice, uvjetovano plaćanjem kupoprodajne cijene u cijelosti, to je tužbeni zahtjev tužiteljice ad 1. HR, radi izdavanja tabularne isprave, pravilno odbijen.

17.1. Kako tužiteljica ad 1. žalbenim navodima nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod točkom III kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev upravljen prema tuženici radi izdavanja tabularne isprave, to je temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP žalba odbijena, a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena kao pod točkom I izreke presude.

U odnosu na žalbu tuženice:

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da za raskid ugovora o kupoprodaji između tužiteljice ad 1. i tuženice, nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 362 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Naime, tuženica je u spis priložila dopis BR, njene punomoćnice, od 6. rujna 2016. kojim poziva tužitelje podmiriti razliku neisplaćene kupoprodajne cijene stanova, odmah, te pristupiti na razgovor, dakle tim dopisom (za koji nema dokaza ni da je upućen tužiteljima-protutuženicima), nije ostavljen primjeren naknadni rok za plaćanje, jer ''odmah'' nije primjeren rok. Nisu prihvatljivi žalbeni navodi kako je tuženica-protutužiteljica više puta usmeno pozivala tužiteljicu-protutuženicu HR na plaćanje ostatka cijene stana, budući je tuženica-protutužiteljica iskazujući 7. lipnja 2018. rekla kako je samo poslala raskid za mali stan, te da ni od koga ništa nije tražila niti je ikad kontaktirala s HR. Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 362 st. 2 u vezi čl. 361 st. 1 ZOO, da bi sud utvrdio raskinutim ugovor o kupoprodaji stana na prvom katu sklopljen između HR, kao kupca i ER, kao prodavatelja.

19.1. Neosnovani su i žalbeni navodi kojim osporava točku V izreke kojom je odbijen protutužbeni zahtjev protiv tužitelja-protutuženika ad 1. radi isplate za izvršene naknadne radove, navodeći kako je ona, bila suvlasnica nekretnine, investitor te zakonska zastupnica poduzeća Blok j.d.o.o., jer tuženica-protutužiteljica nije ovlaštena postaviti takav zahtjev prema tužitelju-protutuženiku ad 2. SR, ali ne iz razloga koje je dao prvostupanjski sud.

19.2. Naime, čl. 3 st. 1 Ugovora o kupoprodaji od 2. lipnja 2016. stranke su ugovorile da će kupac SR ostatak kupoprodajne cijene isplatiti odmah nakon što se izvrši adaptacija na stanu, koju adaptaciju vrši prodavatelj (ovdje tuženica) o svom trošku.

19.3. Obzirom da su stranke ugovorile kako se adaptacija obavlja o trošku prodavatelja, dakle tuženice-protutužiteljice, to ona ne može s uspjehom tražiti da joj tužitelj-protutuženik ad 2. SR, naknadi troškove adaptacije odnosno izvršenih preinaka u stanu u prizemlju, jer to stranke nisu ugovorile te ne postoji obveza SR na isplatu tih troškova, radi čega je protutužbeni zahtjev u odnosu na ovog protutuženika iz tog razloga trebalo odbiti kao neosnovan.

20. Slijedom navedenog, a kako žalbeni navodi tuženice nisu osnovani, to je temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP, žalba odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom IV i V kojim su odbijeni protutužbeni zahtjevi tuženice- protutužiteljice protiv tužitelja-protutuženika ad 1. SR i tuženice- protutužiteljice ad 2. HR, kao pod točkom II izreke presude.

21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice u pogledu odluke o troškovima postupka.

20.1. Naime, u slučaju eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva, kao ovdje, tužitelji ne traže da se prihvate svi zahtjevi već samo jedan od njih sukladno odredbi čl. 188 st. 2 ZPP, iz kojeg razloga se omjer uspjeha stranaka u sporu ocjenjuje u odnosu na prihvaćeni tužbeni zahtjev, pa tuženica-protutužiteljica neosnovano ističe kako su tužitelji odbijeni i s prvopostavljenim tužbenim zahtjevom pod točkom I, jer se pri odluci o troškovima postupka isti ne uzima u obzir, a nevažno je i od strane tuženice uspoređivanje vrijednosti predmeta spora prvopostavljenog i eventualnih tužbenih zahtjeva, jer je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju su tužitelji naznačili (čl. 40 st. 1 ZPP) koja tijekom postupka nije osporavana. Nadalje, u tužbi je označena vrijednost predmeta spora od 13.405,00 Eur (101.000,00 Kn) za oba tužbena zahtjeva, što sukladno odredbama čl. 37 st. 1 ZPP predstavlja zbroj obaju zahtjeva, a kako tužitelji nisu naznačili koliko se odnosi na koji, uzima se da je vrijednost predmeta spora svakog od tužbenih zahtjeva za izdavanjem tabularne isprave jednaka.

20.2. Nadalje, tužitelj ad 2. SR uspio je s tužbenim zahtjevom radi izdavanja tabularne isprave radi uknjižbe prava vlasništva, te je uspio u pogledu protutužbenog zahtjeva, radi isplate, koji je tuženica upravila prema njemu i koji je odbijen, slijedom čega je u odnosu na tuženicu-protutužiteljicu uspio u cijelosti tj. u omjeru od 100%.

20.3. Tužiteljica ad 1. HR nije uspjela s tužbenim zahtjevom, odnosno u tom dijelu je uspjela tuženica-protutužiteljica, no tuženica-protutužiteljica nije uspjela s protutužbenim zahtjevom upravljenim prema HR, dok je ona u tom dijelu uspjela, pa je njihov međusobni omjer uspjeha u postupku jednak.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da tužitelju-protutuženiku SR, ne pripada pravo na trošak nastao povodom tužbenog zahtjeva jer je već u odgovoru na tužbu istaknula kako joj je SR platio cijenu svog stana u cijelosti, budući istovremeno u odgovoru navodi i kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu predlažući ga odbiti uz nalog tužiteljima da joj naknade troškove postupka, te na ročištu 7. lipnja 2018. u odnosu na SR, iskazuje: ''nema knjiženja dok se sve ne plati''. Obzirom na navedeno te očitovanje tuženice-protutužiteljice od 7. rujna 2023. u kojem i dalje tvrdi da je tužbeni zahtjev neosnovan i ne može ga se prihvatiti ni po jednom osnovu, te izostanka izričitog priznanja tužbenog zahtjeva SR, nije u pravu tuženica kad smatra da tužitelju-protutuženiku ne bi pripadalo pravo na naknadu troškova postupka. Nadalje, nije od značaja što je eventualni tužbeni zahtjev postavljen naknadno, tek 21. rujna 2019. (tužba podnesena 19.1.2017.), jer je postavljanje tog zahtjeva posljedica promjene oznake nekretnine u zemljišnoj tj. uspostave posebnih dijelova koji su potom označeni kao predmet eventualnih tužbenih zahtjeva tužitelja, pa takav zahtjev ranije nije mogao biti ni postavljen.

21.1. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio uspjeh tužitelja-protutuženika ad 2. SR u postupku, te mu dosudio troškove od 7.562,50 Eur što iznosi polovinu ukupnog troška koji su imali tužitelji-protutuženici, radi čega je, temeljem odredaba čl. 380 t. 2 ZPP žalba tuženice u tom dijelu odbijena, a prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

22. Temeljem odredaba čl. 166 st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP zahtjev tužiteljice- protutuženice i tuženice-protutužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka odbijeni su jer sa žalbom nisu uspjele.

U Šibeniku, 13. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić