REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3701/2019-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari I tužitelja TT, [adresa], II tužiteljice CT, [adresa], III tužitelja PT, [adresa] i IV tužitelja NT, [adresa], koje sve zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Špehar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2634/2013-5 od 10. listopada 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-5677/2009-30 od 17. svibnja 2013., i reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn- 2634/2013-12 od 7. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaćaju se revizije tužitelja i tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2634/2013-5 od 10. listopada 2017. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2634/2013-12 od 7. ožujka 2019. i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, 10000 Zagreb isplatiti s osnove neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika

- I tužitelju, KT, suprugu pokojne FT iznos od 220.000,00 kn,

- II tužiteljici, DT, kćeri pokojne FT iznos od 150.000,00 kn,

- III tužitelju, VT, sinu pokojne FT iznos od 150.000,00 kn,

- IV tužitelju, ST, sinu pokojne FT iznos od 150.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku 7. srpnja 2009. do isplate, a sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 100.650,00 kn sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2012. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Prihvaća se kao osnovana žalba I tužitelja TT, II tužiteljice CT, III tužitelja PT i IV tužitelja NT te preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 5677/09-30 od 17. svibnja 2013. godine i sudi:

1.) Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, isplatiti s osnova naknade neimovinske štete radi smrti bliske osobe i to:

I tužitelju ET iznos od 220.000,00 kuna,

II tužiteljici GT iznos od 150.000,00 kuna,

III tužitelju VT iznos od 150.000,00 kuna i

IV tužitelju ST iznos od 150.000,00 kuna,

sve za zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2009. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.

2.) Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Nalaže se tuženiku svim tužiteljima naknaditi trošak nastao podnošenjem žalbe u iznosu od 18.609,38 kuna, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.“.

2.1. Drugostupanjskim rješenjem od 7. ožujka 2019. odbijen je prijedlog tužitelja od 2. ožujka 2018. za donošenje dopunske drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik u odnosu na 1. tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), te u odnosu na ostale tužitelje izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP zbog pravnih pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s prijedlogom da se ista preinači.

3.1. Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP su podnijeli tužitelji sa prijedlogom da se isto ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3.2. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja osporavajući revizijske navode te predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu.

4. Revizija tuženika je osnovana i dopuštena.

4.1. Revizija tužitelja je osnovana i dopuštena.

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 26.544,56 eura (200.000,00 kuna);

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.

6.1. U ovom predmetu revizija tuženika je dopuštena u odnosu na I. tužitelja prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 26.544,56 eura (200.000,00 kuna) dok je u odnosu na ostale tužitelje dopuštena tzv. izvanredna revizija po čl. 382. st. 2. ZPP.

7. U odnosu na II - IV tužitelja tuženik u izvanrednoj reviziji postavlja pitanja:

„1. Je li hrvatski sud prilikom određivanja naknade neimovinske štete, ukoliko se na konkretni slučaj naknade štete primjenjuje strano materijalno pravo, vezan orijentacijskim kriterijima za naknadu neimovinske štete utvrđenim u sudskoj praksi države mjerodavnog prava ili se pravična novčana naknada određuje prema domaćem pravu tj. pravu suda pred kojim se vodi postupak - lex fori, u konkretnom slučaju prema orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđenje pravične novčane naknade neimovinske štete prihvaćenim od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske?

2. Je li hrvatski sud prilikom određivanja opsega i visine (tijeka i stope) zatezne kamate na naknadu štete, neimovinske i imovinske, ukoliko se na konkretni slučaj naknade štete primjenjuje strano materijalno pravo, vezan materijalnim pravom i sudskom praksom države mjerodavnog prava koje onda mora i primijeniti kod dosude zateznih kamata, ili može primijeniti i domaće pravo tj. pravo suda pred kojim se vodi postupak- lex fori?“.

7.1. Naznačena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog toga što je pobijana odluka u suprotnosti sa shvaćanjem ovog suda zauzetim u odluci Rev-3160/19-5 od 22. listopada 2024.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja državljana Republike Slovačke s uobičajenim boravkom u toj državi, za naknadu neimovinske štete uslijed smrtnog stradavanja supruge I tužitelja, a majke II, III i IV tužitelja, FT, u prometnoj nezgodi koja se dogodila **.**.2008. na autocesti kod grada [adresa] u Republici Hrvatskoj, kao putnice u autobusu reg. oznake [registarska oznaka], dakle, slovačke registarske oznake.

9. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je u spomenutoj prometnoj nezgodi sudjelovalo samo jedno vozilo - autobus stranih (slovačkih) registarskih oznaka osiguran kod inozemnog osiguratelja i da je jedini krivac za nezgodu vozač autobusa. Također nije sporno da je u toj nezgodi smrtno stradala ČT, slovačka državljanka s prebivalištem u [adresa], dok je utvrđeno da je prvo tužitelj bio njezin suprug, a ostali tužitelji su njezina djeca. U postupku nije sporna ni pasivna legitimacija tuženika, odnosno činjenica da je tuženikova legitimacija utemeljena na odredbi članka 34. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koja, među ostalim, jamči pravo na naknadu štete nanesene uporabom vozila inozemne registracije, za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, pri čemu tuženik postupa u svojstvu obrađivačkog ureda.

10. Na temelju ovakvog činjeničnog supstrata, nižestupanjski su sudovi, imajući na umu međunarodni element prometne nezgode, a u primjeni kolizijskih pravila Haške konvencije, zauzeli pravno shvaćanje prema kojem se na temelju odredbe članka 4. stavka 1.a alineja 2. u konkretnom slučaju kao mjerodavno pravo primjenjuje slovačko pravo. Pritom su sudovi cijenili da navedena odredba Haške konvencije predstavlja pravilo prema kojem se odgovornost prema žrtvi koja je bila putnik u vozilu prosuđuje prema pravu države registracije vozila, ali samo pod uvjetom da se uobičajeno boravište putnika nalazi u nekoj drugoj državi, a ne u državi u kojoj je nastupila nezgoda, i to stoga jer je pravo države registracije vozila ono pravo koje je sa spornim odnosom i oštećenikom u bližoj vezi od prava države u kojoj se nezgoda dogodila budući da je ono najčešće zajedničko pravo stranaka. U tom je smislu ocijenjeno da se iznimka od članka 3. (u vezi s člankom 8. točka 6.) Haške konvencije primjenjuje i prema svim tužiteljima kao srodnicima neposredno oštećene osobe koja je smrtno stradala u prometnoj nezgodi.

11. Prvostupanjski je sud u primjeni slovačkog prava tužbene zahtjeve odbio smatrajući da člankom 4. stavkom 2. slovačkog Zakona o obveznom ugovornom osiguranju i odgovornosti za štetu počinjenu prijevozom motornih vozila broj 381/2001 (dalje: Zakon broj 381/2001) i izmjenama i dopunama nekih zakona, nije predviđena odgovornost niti prijevoznika niti njegovog osiguravatelja za naknadu neimovinske štete koje pretrpe bliski srodnici osoba stradalih u prometnim nezgodama.

12. Drugostupanjski sud je prvostupanjsku odluku preinačio i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te zauzeo shvaćanje da interpretativni učinak europskog prava, kao paralelna metoda zahtijeva da se nacionalnoj normi da onaj značaj koji zahtijeva europska norma, dakle direktiva, sukladno klauzuli lojalnosti u članku 4(3) EUE. Posredni učinak direktive odnosi se i na horizontalne situacije i ono se proteže na cjelokupno nacionalno pravo, a ne ono koje je usvojeno samo radi provedbe direktive. Granica interpretativne obveze je da se od nacionalnog prava ne traži da tumači pravo contra legem, ali u kojem slučaju se treba pronaći od nacionalnog suda kompatibilno rješenje koristeći se cjelokupnim nacionalnim pravom. (predmeti 14/83 Von Colson i Kammen, C-106/89 Marleasing, C-105/03 Pupino).

12.1. Stoga, budući da slovačko pravo ne daje pravo tužiteljima na naknadu neimovinske štete zbog smrti njihove majke odnosno supruge, to sud drugog stupnja smatra da se oni trebaju moći koristiti zaštitom koja je dodijeljena navedenom direktivom, te slijedom svega navedenog, zaključuje da tužiteljima pripada pravo na naknadu štete zbog smrti bliske osobe od osiguravatelja, ovdje tuženika, kao obrađivačkog ureda.

12.2. Stoga, u duhu europskog prava, a vezano za različite iznose naknada koje dodjeljuju nacionalni sudovi pojedinih država članica, drugostupanjski sud polazi od sadržaja Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o mjerodavnom pravu za izvanugovorne obveze (dalje: Uredba Rim II), koja u svojem uvodnom dijelu (33) navodi kako u slučajevima kad se nezgoda dogodi u državi u kojoj žrtva nema uobičajeno boravište, sud pred kojim se vodi parnica trebao bi prema važećim nacionalnim propisima o naknadama koje se dodjeljuju žrtvama prometnih nezgoda uzeti u obzir sve odlučujuće stvarne okolnosti pojedinačne žrtve, pa slijedom toga ocjenjuje da je, obzirom na sudsku praksu u Republici Hrvatskoj u primjeni čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) primjerena naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe I tužitelju u traženom iznosu od 29.199,01 eur (220.000,00 kuna), a II, III i IV tužiteljima u traženim iznosima od po 19.908,42 eur (150.000,00 kuna).

13. Obzirom na neujednačenu praksu revizijskog suda o spornom pravnom pitanju primjene materijalnog prava u skladu je s ustavnom zadaćom Vrhovnog suda kao najvišeg suda (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH), neujednačenu praksu ujednačiti kako bi se osigurala jednakost sviju pred zakonom, postigla pravna sigurnost i povjerenje javnosti u pravosudni sustav koje je jedno od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava, ovaj sud je donio odluku Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. u kojoj je izrazio pravno shvaćanje:

„U slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje je registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjeve tužitelja za naknadu štete koju su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008.

Slovačka Republika već bila članica EU.“.

13.1. Slovački Građanski zakonik u članku 11. propisuje da „fizička osoba ima pravo na zaštitu vlastite osobe, osobito svojeg života i zdravlja, časti i ljudskog dostojanstva, kao i privatnog života, imena i slobode govora“. U članku 13. stavku 1. propisuje da „fizička osoba osobito ima pravo zahtijevati prekid nezakonitih povreda prava na zaštitu njezine osobe, uklanjanje posljedica tih povreda i priznavanje odgovarajuće naknade“, dok u stavku 2. propisuje „ako fizičkoj osobi nije u dovoljnoj mjeri priznata naknada u smislu stavka 1., osobito ako je povrijeđeno njezino dostojanstvo ili društveni ugled, ona također ima pravo na naknadu neimovinske štete“. Člankom 15. istog Zakonika propisano je da „nakon smrti fizičke osobe polaganje prava na zaštitu njezine osobnosti pripada bračnom drugu i djeci, a ako ih nema, njezinim roditeljima“.

13.2. Posebnim dijelom slovačkog Građanskog zakonika, i to člancima 420. te 442. - 449. uređuje se pitanje naknade štete. Tako članak 420. propisuje da „svatko odgovara za štetu koju je prouzročio povredom pravne obveze“. Odredba članka 448. propisuje nadalje da je fizička osoba kojoj je preminuli oštećenik bio dužan plaćati uzdržavanje u trenutku smrti ovlašten na doplatak za štetu preživjelih. Ovo ovlaštenje te opseg doplatka za štetu preživjelih odredit će se u skladu s općim odredbama socijalnog osiguranja. Odredba članka 449. propisuje da u slučaju štete po zdravlje, naknada štete također uključuje naknadu svrhovitih troškova povezanih s liječenjem, u stavku 2. propisuje da, u slučaju smrti, naknada štete također uključuje naknadu primjerenih troškova povezanih s pogrebom osim ako su bili pokriveni naknadom za pogrebe dodijeljene temeljem odredaba o zdravstvenom osiguranju, dok stavak 3. propisuje da se troškovi liječenja pogreba naknađuju osobi koja ih je podmirila.

13.3. S druge strane, slovački Zakon broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) u članku 4.2. uključuje pokriće obveznim osiguranjem samo onih dijelova Građanskog zakonika koji reguliraju naknadu štete u posebnom dijelu, a ne i one dijelove koji su sadržani u općem dijelu (spomenute odredbe članaka 11., 13. i 15. Građanskog zakonika), pa ove odredbe dakle, nisu pokrivene obveznim osiguranjem.

13.4. Naprijed navedeno upućuje na zaključak da je Slovačka Republika propustila pravilno odnosno potpuno implementirati direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer one zahtijevaju da svaki oblik građanske odgovornosti koje nacionalno pravo poznaje bude pokriven obveznim osiguranjem. To znači, kada slovačko pravo u svom Građanskom zakoniku, neovisno o tome u kojem svom dijelu, poznaje institut neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, tada prema spomenutoj praksi Suda EU, taj vid štete mora biti pokriven obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti.

13.5. Slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta” („škoda”) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti i pokrivena obveznim osiguranjem. Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranija određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti tuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova „šteta” („škoda”) i „šteta” („ujma”) ili između imovinske štete („materiánymi škodami”) i neimovinske štete („nemajetkpvými ujmami”), i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava.

13.6. Ovakvom je praksom slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno implementirala direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neimplementiranih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neimplementiranih direktiva. Valja podsjetiti da je interpretativni učinak svojstvo prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima.

14. Stoga je pravilno drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku te pravilno ocijenio da postoji odgovornost tuženika za štetu koju tužitelji trpe, međutim, pogriješio u primjeni materijalnog prava odlučujući o visini tužbenog zahtjeva kada je dosudio tužiteljima pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe po kriterijima koji predstavljaju mjerodavno materijalno pravo u Republici Hrvatskoj, iako se drugostupanjski sud pozvao na slovačke propise, ali nije slijedio primjenu tih propisa na način kako ih primjenjuju slovački sudovi.

15. U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o sporednom zahtjevu tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, valja kazati da iz dostupnog sadržaja stranog mjerodavnog prava koji je sastavni dio predmetnog spisa nema obavijesti o sadržaju slovačkog prava u odnosu na pitanje kamate na ovu tražbinu, niti su nižestupanjski sudovi tu obavijest tražili, a drugostupanjski je sud na kamatu pogrešno primijenio hrvatsko pravo.

16. U tom smislu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, pa je valjalo ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP.

17. Tužitelji u svojoj reviziji pobijaju drugostupanjsko rješenje kojim je odbijen njihov prijedlog kao neosnovan za donošenje dopunske drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka.

17.1. Prijedlogom od 27. veljače 2018. svi tužitelji predložili su donošenje dopunske drugostupanjske odluke u odnosu na traženu naknadu parničnih troškova, jer da je drugostupanjski sud presudom poslovni broj Gžn-2634/2013-5 od 10. listopada 2017. preinačio prvostupanjsku presudu poslovni broj Pn-5677/2009-30 od 17. svibnja 2013., kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev svakog od tužitelja, na način da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev svakog od tužitelja te je tužiteljima dosuđena i naknada troška nastalog podnošenjem žalbe, ali da je takvom presudom drugostupanjski sud propustio donijeti odluku o traženim troškovima postupka prema troškovniku predanom na ročištu kod prvostupanjskog suda 24. travnja 2013.

17.2. Drugostupanjski sud navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari prvostupanjskom presudom od 17. svibnja 2013. pod točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev svakog od tužitelja koji se odnosi na glavni zahtjev, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ali tom odlukom nije odbijen i zahtjev svih tužitelja za naknadu parničnog troška, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

17.3. Protiv takve presude tužitelji su podnijeli žalbu u kojoj ne predlažu donošenje dopunske prvostupanjske odluke o njihovom zahtjevu za naknadu parničnog troška, pa je drugostupanjski sud, odlučujući o takvoj žalbi, presudom od 10. listopada 2017. preinačio prvostupanjsku presudu i tužiteljima dosudio tražene iznose glavne tražbine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom a odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, te naložio tuženiku naknaditi tužiteljima žalbom traženi trošak koji je nastao njezinim podnošenjem i odbio zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

17.4. Nadalje sud navodi da iz navedenog proizlazi da je drugostupanjskom presudom odlučeno o svim dijelovima prvostupanjske presude koja je pobijana žalbom tužitelja, i pri tome su donesene i sve odluke koje je prihvaćanjem žalbe trebalo donijeti.

18. Tužitelji u reviziji postavljaju pitanje:

„Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 365. st. 1. i st. 339. st. 1. ZPP, a ujedno i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kada obrazlaže da time što je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja sa pripadajućim zateznim kamatama, a nije donio posebnu odluku da odbija i zahtjev tužitelja na ime troškova postupka, zapravo propustio odlučiti o zahtjevu za naknadu troškova postupka tužitelja?“.

18.1. Kao razloge važnosti navedenog pitanja tužitelji navode odluku Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-915/98 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 1289/11.

19. Revizija tužitelja je osnovana.

20. Odredba članka 154. st.1. ZPP glasi:

„Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.“.

20.1. Odredba članka 166. st. 2. ZPP glasi:

„Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.“.

20.2. Budući da su tužitelji žalbom protiv prvostupanjske odluke osporavali i odluku o troškovima postupka, to je drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP preinačivši prvostupanjsku odluku trebao odlučiti o troškovima cijelog postupka.

21. Pravilno su stoga tužitelji prijedlogom od 27. veljače 2018. predložili donošenje dopunske drugostupanjske odluke u odnosu na traženu naknadu parničnih troškova, obzirom da je drugostupanjski sud o istima propustio odlučiti sukladno navedenoj odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, te time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

22. Slijedom iznesenog, a i obzirom da je pobijana drugostupanjska presuda ukinuta, te za sada nije poznat ishod postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP-a ukinuti drugostupanjsko rješenje te na temelju čl. 164. stavak 4. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug