Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2958/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Đaković Vranković kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Jadranke Travaš kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BB, OIB: [osobni identifikacijski broj], Vijeća Europe 52, Vukovar, koju zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojega zastupaju odvjetnici u odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-425/2023-9 od 18. travnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-425/2023- 9 od 18. travnja 2024. godine u točki V izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 66,66 eura i sudi:

Odbija se tužiteljica s daljnjim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 66,66 eura.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda pod točkama I, II, III, IV i VI izreke, te u preostalom dijelu točke V izreke.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan članak 8. ugovora o [broj kredita] od 7. lipnja 2005., kojega su sklopili pravni prednik tužiteljice LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], Vijeća Europe 152, Vukovar, kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kao kreditor, u dijelu kojime je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena se vrši u skladu s važećim odlukama banke te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o [broj kredita] od 7. lipnja 2005., kojega su sklopili pravni prednik tužiteljice LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], Vijeća Europe 152, Vukovar, kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, da tužiteljici BB, OIB: [osobni identifikacijski broj], Vijeća Europe 52, Vukovar, isplati novčani iznos od 1.654,78 € / 12.467,87 kn (slovima: tisuću šesto pedeset četiri eura i sedamdeset osam centi / dvanaest tisuća četiristo šezdeset sedam kuna i osamdeset sedam lipa)1, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 52,20 kuna / 6,93 eura od 01.01.2009. godine pa do isplate,

- 60,35 kuna / 8,01 eura od 01.02.2009. godine pa do isplate,

- 65,75 kuna / 8,73 eura od 01.03.2009. godine pa do isplate,

- 50,51 kuna / 6,70 eura od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- 49,26 kuna / 6,54 eura od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- 30,47 kuna / 4,04 eura od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- 13,61 kuna / 1,81 eura od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- 21,94 kuna / 2,91 eura od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- 35,83 kuna / 4,76 eura od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- 22,24 kuna / 2,95 eura od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- 21,81 kuna / 2,89 eura od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- 37,10 kuna / 4,92 eura od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- 49,64 kuna / 6,59 eura od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- 66,85 kuna / 8,87 eura od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 64,42 kuna / 8,55 eura od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- 91,02 kuna / 12,08 eura od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 117,37 kuna / 15,58 eura od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- 111,96 kuna / 14,86 eura od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- 174,80 kuna / 23,20 eura od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- 113,16 kuna / 15,02 eura od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- 219,15 kuna / 29,09 eura od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 183,48 kuna / 24,35 eura od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- 187,41 kuna / 24,87 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 242,10 kuna / 32,13 eura od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- 284,04 kuna / 37,70 eura od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- 230,56 kuna / 30,60 eura od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 243,74 kuna / 32,35 eura od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 223,60 kuna / 29,68 eura od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 268,99 kuna / 35,70 eura od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- 338,80 kuna / 44,97 eura od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 327,26 kuna / 43,43 eura od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 420,69 kuna / 55,84 eura od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- 356,53 kuna / 47,32 eura od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- 318,54 kuna / 42,28 eura od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- 340,08 kuna / 45,14 eura od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- 327,43 kuna / 43,46 eura od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 362,75 kuna / 48,14 eura od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- 374,85 kuna / 49,75 eura od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- 365,03 kuna / 48,45 eura od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- 352,47 kuna / 46,78 eura od 01.04.2012. godine pa do isplate,

- 368,51 kuna / 48,91 eura od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- 375,67 kuna / 49,86 eura od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- 362,54 kuna / 48,12 eura od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- 356,56 kuna / 47,32 eura od 01.08.2012. godine pa do isplate,

- 334,13 kuna / 44,35 eura od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- 347,29 kuna / 46,09 eura od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- 362,00 kuna / 48,05 eura od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- 367,05 kuna / 48,72 eura od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- 346,49 kuna / 45,98 eura od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- 345,86 kuna / 45,90 eura od 01.02.2013. godine pa do isplate,

- 342,29 kuna / 45,43 eura od 01.03.2013. godine pa do isplate,

- 363,28 kuna / 48,22 eura od 01.04.2013. godine pa do isplate,

- 347,60 kuna / 46,13 eura od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- 320,80 kuna / 42,58 eura od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- 310,01 kuna / 41,15 eura od 01.07.2013. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine po osnovi ništetnih ugovornih odredbi iz točke II. izreke presude.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, da tužiteljici BB, OIB: [osobni identifikacijski broj], Vijeća Europe 52, Vukovar, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.898,16 € (slovima: dvije tisuće osamsto devedeset osam eura i šesnaest centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud nije počinio one bitne povrede na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta zbog nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i prednik tužitelja kao korisnik kredita zaključili su 5. lipnja 2005. ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 8 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta, uz redovnu kamata od 5,490% godišnje;

-u čl. 7. istog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- tijekom otplate kredita nakon početne stagnacije, kurs CHF se u odnosu na kunu višekratno povisio;

-ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu kroz 8 godina,

-tužitelj je otplatio čitav kredit;

- stranke o ugovornim odredbama o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, a ona jesu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ova odredba je bila unaprijed formulirana od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njen sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

-vještačenjem je utvrđeno kako je tužitelj, zbog primjene valutne klauzule vezane u CHF, u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita platio tuženiku 2.340,01 eura/17.630,81 kn više no što bi platio da nije ugovorene valutna klauzula u CHF;

-Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

-u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

-ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačenu (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

-odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

-potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

-nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

-odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

6. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 104. st. 1. ZOO/91.

7. Pritom je potrebno ukazati na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

8. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

10. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

11. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

12. Također, nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. A ta odluka svojim utvrđenjima veže sud i kad odlučuje o pojedinačnoj tužbi, slijedom odredbe čl. 502.c ZPP.

13. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 104. st. 1. ZOO/91 koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

16. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 27. svibnja 2021., a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj

klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. godine. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu.

17. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 29. st. 1. i 2. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

18. Na navode žalbe da je kredit isplaćen prije podnošenja tužbe valja reći da to sa stajališta tražene pravne zaštite nije pravno odlučno jer utvrđenje da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag do trenutka sklapanja ugovora te se smatra da nepošteno ugovorna odredba nije nikad bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa i u situaciji kada je ova tužba podnesena nakon što je kredit već isplaćen.

19. Činjenica, da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004-2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija.

20. Također vezano uz žalbene navode i ovaj sud je suglasan da u vrijeme sklapanja ugovora bilo je dopušteno ugovarati valutnu klauzulu ali nije bilo dopušteno da tužene banke kao trgovci su bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima ali usprkos tome nisu na valjan način objasnili posljedice.

21. Odgovara da u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način davale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pri čemu valja reći da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

22. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica kao potrošač nije dobila takvu vrstu obavijesti, a kako to jasno proizlazi iz njezinog iskaza, pa stoga prvostupanjski sud nije prihvatio kao istinit iskaz saslušanog djelatnika banke.

23. Odgovara da je tuženik uz odgovor na tužbu priložio određenu dokumentaciju koja bi trebala ići u prilog njegove tvrdnje o informiranosti potrošača prije sklapanja ugovora, ali također treba reći da iz te dokumentacije nije razvidno da li se ona odnosi na vrijeme prije sklapanja ugovora pa stoga da li je mogla biti predočena tužiteljici ili je tužiteljica mogla biti upoznata s takvom dokumentacijom, ili je naveden datum ali onaj koji je rukom nadopisan pa ga stoga sud ne može prihvatiti kao vjerodostojan, kao što je i bez utjecaja pisani iskaz djelatnice tuženika koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu jer se ne radi o dokazu koji je izveden u tijeku prvostupanjskog postupka.

24. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na traženu pravnu zaštitu kao potrošač. Naime, odgovara da tužitelj je onaj koji treba dokazati status potrošača, a tužitelj je to dokazao prilaganjem ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je njegova namjena bila stambeni kredit, a kad tuženik tvrdi suprotno, onda tuženik to mora i dokazati, a što tuženik nije ničim dokazao.

25. Na navode žalbe koji ukazuju na eventualnu potrebu izuzeća suda odnosno članova vijeća koji sude u ovoj pravnoj stvari valja reći da ni jedan od sudaca ovog vijeća ili njemu bliska osoba nema kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF, a niti bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetima spora bez obzira o kojoj se banci radi.

26. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) treba priznati (manju) vrijednost boda kako je to bilo propisano ranijom tarifom za one radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu nove tarife, a to sve obzirom na to da se primjenjuje tarifa i vrijednost boda koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (tako VSRH Rev-562/2024).

27. Također, neosnovano tuženik pobija odluku o trošku u dijelu gdje je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer je taj trošak propisan Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

28. Naime, upravo članak 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine –međunarodni ugovori 18/97…13/17 – dalje: Konvencija) propisuje da se presuda mora izreći javno te punomoćnik tužiteljice ima pravo prisustvovati javnoj objavi presude, a time i pravo na propisanu naknadu.

29. Međutim, u pravu je tuženik kada ističe da Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) na temelju čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama od dana 20. svibnja 2023. godine od plaćanja pristojbi oslobođeni su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske odluke za zaštitu kolektivnih interesa, pa je utoliko valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku o odluci o trošku i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška pristojbe na presudu a potvrditi za trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu a koji je plaćen prije stupanja na snagu navedenih izmjena.

30. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 2. ZPP (a jer je prvostupanjski sud primijenio novi ZOO koji je u primjeni od 1. siječnja 2006. godine a ugovor je sklopljen 2005. godine) te čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

31. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 3. ZPP (točka III).

U Zagrebu, 13. svibnja 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Renata Đaković Vranković