Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4358/2022-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, B. Frankopana 8, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-204/2020-24 od 7. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-204/2020-24 od 7. srpnja 2022., u pobijanoj točki II izreke.

r i j e š i o  j e

I. Povodom žalbe tužiteljice ukida se ista presuda u pobijanoj točki III i IV izreke i u tom dijelu se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci suda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je Ugovor o kreditu broj 9012287794 sklopljen dana 16. veljače 2007. između tužiteljice PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, ništetan, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog ugovora, u roku od 15 dana." (toč. I.). U točki II. nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici PU iz [adresa], iznos od 15.879,06 kn (slovima: petnaest tisuća osamsto sedamdeset devet kuna i šest lipa) sa zateznom kamatom a u točki III. odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom preko iznosa od 15.879,06 kn do iznosa od 16.978,08 kn dok se u točki IV. nalaže tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 8.779,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude u točki III. pravodobno podnesenom žalbom žali se tužiteljica dok se tuženik žalbi protiv točke II. i IV. iste presude, i to tužiteljica iz žalbenog razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), dok tuženik žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga iz cit. čl. 353. st. 1. te predlaže pobijanu presudu u pobijanim dijelovima preinačiti, podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troška sastava žalbi.

3. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužiteljice osnovan u cijelosti.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. Nadalje neosnovano u žalbi tuženik ističe kako nije bilo moguće usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti.

5.1. Naime iz historijatu tužbe proizlazi da je tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe između ostalog istaknula da je i tuženik, uz tamo ostale banke, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

5.2. Za istaći je i da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 328. ZOO/05), te da ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO/05).

6. Slijedom izloženoga, tuženik nije u pravu kada tvrdi da je preduvjet postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu bila postavljanje i deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu.

7.1. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je isplata stečenog bez osnova temeljem ništetne i nepoštene odredbe ugovora o kreditu [broj kredita] kojeg je tužiteljica u svojstvu potrošača sklopila s tuženikom kao kreditorom u iznosu od 13.830,00 CHF dana 1. veljače 2007. u kom je glavnica bila vezana za srednji tečaj banke za CHF važeći na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 84 mjeseca.

7.2. Nosnovano tuženik ističe da je valutna klauzula u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu bila dopuštena.

7.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna, a kako to proizlazi i iz direktnog i obvezujućeg učinka odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

8. Naime, Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti je prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

9. Iz navedenog proizlazi da je sudskom odlukom u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

11. Pri tom je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke cijenio i provedene dokaze tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja i provedeno financijsko vještačenje, pa su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

12. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (14. veljače 2007.) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

13. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

14. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

17. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

18. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

19. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

20. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

21. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, niti je predmetni kredit mijenjan u kunski kredit, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao.

22. Tuženik u žalbi smatra da je priznata tražbina tužitelja koja je u zastari.

23. Tužba tužitelja je podnesena dana 11. svibnja 2020., što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

24. Za ponoviti je da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, pa je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužitelja u zastari, neosnovan. Stoga je na temelju provedenog vještačenja tužiteljici pravilno dosuđen iznos 15,879,06 kn s navedenim pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

24.1. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbi čl. 81. ZZP/03 i čl. 1111. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice kao u točki II izreke.

25. Međutim odlučujući o žalbi tužiteljice u pogledu pobijane točke utvrđeno je da je prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o visini tužbenog zahtjeva zauzeo stav da od pozitivnih razlika treba oduzeti negativne razlike radi čega je tužiteljicu odbio s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa od 15.879,06 kn do 16.978,08 kn kao neosnovanim.

25.1. Neosnovan je, naime, zahtjev tuženika za uračunavanje iznosa manje plaćenih anuiteta, odnosa iznosa negativnih razlika. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužitelju pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, a plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelj nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Nadalje, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama, kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, pa se banke uopće ne bi mogle pozivati na prigovore radi prijeboja odnosno nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike.

26. S obzirom na utvrđenje ovoga suda da tražbinu tužitelja ne treba umanjiti za iznos negativnih razlika,a kako iz za sada provedenog financijskog vještačenje nije moguće pravilno utvrditi ukupan iznos pozitivnih tečajnih razlika preko dosuđenog iznosa iz točke III izreke a naročito nije bilo moguće utvrditi tijek pripadajućih zakonskih zateznih kamata to je pobijana presuda ukinuta u pobijanoj točki III izreke i u tom dijelu se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu temeljem čl. 370 ZPP-a.

27. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će nastavno naložiti dopunsko vještačenje radi utvrđenja koji daljnji iznos pripada tužiteljici s osnova više plaćenih tečajnih razlika s prikazanim tijekom zakonskih zateznih kamata na pojedinačne preostale iznose te će na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja ponovno odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice.

28. Budući da je ukidanjem odluke o glavnoj stvari uspjeh stranaka u sporu za sada neizvjestan to je trebalo ukinuti i odluku o troškovima postupka iz točke IV izreke.

29. Odluka o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka donesena je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević