Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1288/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Silvano Radobuljac, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2375/2023-87 od 13. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2375/2023-87 od 13. prosinca 2024. u pobijanom dijelu – u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska OIB: 18683136487 da tužitelju ŠP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 8.800,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana 23. travnja 2012. godine do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (Narodne novine br. 132/07 i čl. 29 st. 2 ZOO-a), od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.771,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 13. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III/ U preostalom dijelu u iznosu od 1.200,00 eura, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.“

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti u cijelosti.

2.1. Iako tuženik u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) uzeo da tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu i to u točkama I. i II. izreke.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 10.000,00 eura koju je tužitelj pretrpio za vrijeme boravka u kaznionicama i zatvorima u trajanju od 1463 dana zbog smještajnih uvjeta u tim ustanovama.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina,

- da je tužitelj na izdržavanju kazne boravio u kaznionicama i zatvorima ukupno 1463 dana (4 godine i 3 dana),

- da je u Centru za dijagnostiku u Zagrebu boravio u dva navrata – od 26. listopada 2006. do 1. prosinca 2006. i od 3. ožujka 2008. do 26. ožujka 2008., gdje je imao mogućnost korištenja osobnog prostora površine od oko 3,5 m2 ili nešto više, pri čemu u tom zatvoru nema blagovaonice te se hrana zatvorenicima dostavlja u sobe, a sanitarni čvor je odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm,

- da je tužitelj u Zatvoru u Osijeku boravio od 23. rujna 2007. do 3. ožujka 2008. gdje je bio smješten u sobi veličine 25 m2, a sanitarni čvor je bio odvojen i obzidan do stropa,

- da je tužitelj u Kaznionici u Lepoglavi boravio od 26. ožujka 2008. do 28. rujna 2011. te je bio smješten u više različitih soba s više zatvorenika,

- da je tužitelj u Zatvoru u Požegi boravio od 28. rujna 2011. do 10. veljače 2012. te imao na raspolaganju sobu površine 2, 85 m2.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su sobe u kojima je tužitelj bio smješten odstupale od površine koja je propisana čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011, 48/2011, 125/2011, 56/2013, 150/2013, 98/2019, 14/2021 - dalje: ZIKZ) kao minimalnog prostora koji se može smatrati smještajem koji je primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisanim odredbom čl. 14. st. 1. ZKIZ, pri čemu je sanitarni čvor u tako skučenim prostorijama dijelom odvojen od ostatka sobe, te da u istom prostoru zatvorenici borave gotovo cijeli dan i konzumiraju hranu, pri čemu se nije radilo o kratkom ni minimalnom boravku u skučenom, prenapučenom prostoru, pa je prvostupanjski sud pozivajući se na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava načela i ekskulpacijske okolnosti koje moraju biti kumulativno ispunjene, ocijenio da iste nisu ispunjenje te je primjenom odredbi čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) i čl. 1100. ZOO djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 8.800,00 eura, dok je preko tog iznosa tužbeni zahtjev odbio.

5.1. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju čl. 153. st. 3. ZPP i čl. 155. ZPP.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Tuženik u žalbi osporava zaključak da je tijekom izdržavanja kazne zatvora tužitelj boravio u nečovječnim i ponižavajućim uvjetima smatrajući da sama činjenica da je tužitelj boravio u prostorijama manjim od onih koji propisuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora ne predstavljaju čin „nečovječnog i ponižavajućeg“ ponašanja od strane tijela tuženika, osporavajući ujedno u žalbi i dosuđenu visinu naknade štete od 8.800,00 eura.

10. Europski sud za ljudska prava je u predmetu Muršić protiv Hrvatske (br. 7334/13, par. 136. - 141., presuda od 20. listopada 2016.), potvrdio mjerodavna načela i standarde, za ocjenu prenapučenosti zatvora koja proizlaze iz njegove sudske prakse (test „čvrste pretpostavke“), kako slijedi:

„1. Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika

2. Površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja kao posljedicu ima čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije

3. Oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguće je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

4. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi - veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik pri ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima

5. Za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru se ispituju.“

11. Polazeći od navedenih načela, pravilno tuženik u žalbi ukazuje da utvrđena ograničenost prostora u zatvorskim sobama, sama za sebe ne predstavlja osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Međutim, polazeći od utvrđenja da je tužitelj boravio u Zatvoru u Zagrebu-Centru za dijagnostiku od 26.listopada 2006. do 1. prosinca 2006. i od 3. ožujka 2008. do 26. ožujka 2008. (ukupno 59 dana), Zatvoru u Lepoglavi od 26. ožujka 2008. do 27. rujna 2011. (1281 dan tj. 3 godine 6 mjeseci i 1 dan) i Zatvoru u Požegi od 28. rujna 2011. do 10. veljače 2012. (135 dana tj. 4 mjeseca i 13 dana), dakle tužitelj je ukupno 1463 dana tj. 4 godine i 3 dana boravio u sobama u kojima je većinu vremena imao na raspolaganju manje od 3 m2 prostora što se može smatrati nedostatkom osobnog prostora, kao i da sanitarni čvor koji se nalazio u sobama u kojima je boravio tužitelj nije bio na adekvatan način odvojen od ostatka sobe na način da je bio obzidan i u potpunosti odvojen od sobe u kojoj borave osuđenici, pri čemu su se zbog nedostatka blagovaonice u Zatvoru u Zagrebu obroci zatvorenicima donosili u sobe pa je dolazilo životno i higijenski neprihvatljivih situacija istovremene konzumacije hrane i obavljanje fizioloških potreba, što sve ukazuje da prostorni kao i ukupni životni uvjeti nisu odgovarali opisanim standardima, a što predstavlja povredu prava iz čl. 3. Konvencije.

11.1. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud u navedenim okolnostima konkretnog slučaja zaključio da je počinjena povreda dostojanstva bila takve težine da je izazvala duševnu bol tužitelja intenziteta i trajanja koja premašuju razinu trpljenja koju i inače prati lišenje slobode, pa stoga tužitelj i po ocjeni ovog suda ima pravo na pravičnu novčanu naknadu za svo vrijeme provedeno u takvim uvjetima, pri čemu je sud pravilno tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 8.800,00 eura.

12. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

13. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić