Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1660/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆO, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jarić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska Poštanska banka d.d., Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-187/2024-9 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-187/2024-9 od 18. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.: [broj kredita] sklopljenog 19. srpnja 2006.g. između tužitelja ĆO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 kao kreditora koja glasi: „ 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % ( slovima: jedancijelipetposto ) od iznosa kredita, minimalno kuna 500,00 ( kn petsto ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. „

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska banka d.d., Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ĆO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 309,30 EUR (tristodeveteuratridesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 20. srpnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023..g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 419,53 EUR, sa zateznom tekućom od 18.prosinca 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate,u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi žalbe.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nadalje, tužitelj je podnio prijedlog za donošenje dopunskog rješenja, podredno žalbu zbog svih žalbenih razloga protiv dijela odluke o troškovima kojim mu nisu dosuđeni troškovi pristupa na ročište za objavu presude u kojoj predlaže, ukoliko o istom ne odluči prvostupanjski sud, da ovaj sud preinači prvostupanjsku odluku i prihvati njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u cijelosti.

6. Prvostupanjski sud je rješenjem posl. br. P-187/2024-10 od 18. prosinca donio rješenje kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude dana 18. prosinca 2024. u iznosu od 31,25 eur, koja je uručena tužitelju 2.1.2025., dakle nakon podnošenja žalbe 27.12.2024. Protiv navedenog rješenja nije podnesena žalba te je isto postalo pravomoćno.

7. S obzirom na to, da je prvostupanjski sud postupio u skladu s prijedlogom i donio rješenje o troškovima pristupa na ročište za objavu presude, koje nije pobijano žalbom, ovaj sud nije odlučivao o, podredno podnesenoj, žalbi tužitelja.

8. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kako je prethodno citirano.

9. U predmetnom postupku tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je predviđena isplata naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % ( slovima: jedancijelipetposto ) od iznosa kredita, minimalno kuna 500,00 ( kn petsto ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, a koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (str. 5 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 19.srpnja 2006. godine između Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita CO iz [adresa]. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 33.679,00CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1). Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 6,15 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (stavak 1.). Efektivna kamatna stopa iznosi 7,9 % (st.2.) Interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope (st.3.). Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do uplate (st.4.).

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita:Jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate (čl.6.).

11. Iz dopisa Sberbank d.d. od 23. rujna 2021. razvidno je da je dana 20. srpnja 2006. godine prilikom isplate kredita po Ugovoru broj [broj kredita] na ime JM naplaćen iznos od 2.330,39 kn na ime naknade, što je prikazano u Prometnoj kartici po navedenom kreditu (stranica 4 spisa).

12. Nije sporno da je u tužbi označeni tuženik Sberbank d.d. pravni sljednik Volksbank d.d., te nije sporno da je zbog promjene tvrtke izmijenjen naziv tuženika u Nova hrvatska banka d.d., dok je OIB ostao isti, te da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3. srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d. dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u Zagrebu Jurišićeva ulica 4. (stranica 73,133- 134 spisa).

12.1. Dakle,tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

13. Tužitelj ĆO saslušan u svojstvu stranke izjavio je da se ne može točno sjetiti zbog proteka vremena, misli da je to bilo 2006. ili 2007. godine, namjeravao je kupiti osobni automobil, te se obratio auto-kući [obrt] radi kupovine automobila, gdje je izabrao automobil, i oni su ga radi podizanja kredita uputili u Volksbank d.d. sa kojom su imali poslovnu suradnju, stoga je otišao u navedenu banku i tražio kredit. Pitao je kakve kredite imaju u ponudi, te su mu rekli da je najpovoljniji kredit u valuti CHF i on je taj kredit i uzeo. Ništa mu posebno nisu objašnjavali vezano za kredit u valuti CHF. Na pitanje tužitelju da li mu je išta pojašnjavano vezano za naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, navedeni je izjavio da se toga ne sjeća. Razgovarali su o kreditu da li je kreditno sposoban i o visini rate kredita te roku otplate. Ostalo se ne sjeća da su uopće razgovarali. Na može se sjetiti što je sve platio ali je plaćao sve što je stizalo od banke. Kredit je otplatio u cijelosti. Ugovor je bio sastavljen unaprijed od strane tuženika a tužitelj je mogao prihvatiti ili odustati, te nije bio ravnopravan sudionik. Javni bilježnik mu nije ništa objasnio vezano za ulaznu naknadu, samo je ovjeren ugovor. Tuženik nije nikada spominjao da bi imao posebne troškove vezano za sklapanje ugovora, razgovarali su o ratama kredita i roku otplate. Ugovor nije pročitao prije nego li ga je potpisao, jer je vjerovao banci. Nije pročitao ugovor o kreditu poslije toga sve dok ovo nije postalo aktualno te kada ga je pročitao nije ga razumio. Ne shvaća pojam odredbe tzv. ulazne naknade, ugovor je pisan sitnim slovima i kada ga je čitao nije ga razumio. Sve što je trebao platiti je platio. Po struci je agronom.

14. Radi toga osnovano prvostupanjski sud zaključuje, da imajući na umu sadržaj odredbe čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu, iz njega proizlazi da nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

15. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u utuženom iznosu, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl. 1115. ZOO; čl. 29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16.1. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st. 1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16.2. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Odlučno za ocjenu valjanosti postupanja tuženika jest, da li su za njega obradom zahtjeva i administracijom kredita nastali posebni troškovi te je li tužitelj kao potrošač bio obaviješten o načinu utvrđenja visine tih troškova i svojoj obvezi. Naime, sama činjenica da je odredba gramatički jasna, uočljiva i razumljiva (pri čemu se, kako tužitelj navodi, radi o ugovoru koji on nije razumio kada ga je naknadno pročitao) ne znači da je ista poštena u smislu prethodno citiranih odredaba ZZP/03.

18. Tuženik nije naveo koji su posebni troškovi za njega nastali u vezi s provođenjem obrade zahtjeva i administracije kredita, nego u žalbi prigovara da se ne radi o odredbi na koju potrošač ne bi imao utjecaja, iako suprotno proizlazi iz činjeničnih utvrđenja.

19. Tuženica je sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, (jer tako proizlazi iz provedenih dokaza) pa je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

20. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

21. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

22. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

23. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Zato je pravilno odlučeno i da je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, sa zakonskim kamatama od primitka do isplate.

25. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

26. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić