Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-628/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Pavičiću, odvjetniku iz Našica, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2737/2019-55 od 7. prosinca 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2737/2019-55 od 7. prosinca 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, te pod točkom III. izreku u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.148,84 eur zajedno sa zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 2737/2019-55 od 7. prosinca 2023. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 3.148,84 eur zajedno sa zateznom kamatom i rješava:

„Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 248,85 eur zajedno sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2023.“

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka Ugovora o [broj kredita], koji su dana 9.studenoga 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF iznos od 2.161,66 eur/16.288,71 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka II. Izreke).. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.397,69 eur /25.599,90 kn sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2023. do isplate. (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. studenoga 2007. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta u švicarskim francima (CHF), te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 2.161,88 eur/16.288,71 kn zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka - kreditor 9. studenoga 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 89.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

8. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, na temelju čl. 502. a. i c. ZPP.

9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

11. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva ugovorna kamata koja će se mijenjati sukladno odlukama banke, te valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti o parametrima promjene stope ugovorene kamate. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

15. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da su odredbe koje su sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu protivna i odredbi čl. 96. ZZP/07.

16. Odredbom članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, kako što je to i u ovom slučaju.

18. Prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovne u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnostibave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

21. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

22. Neosnovano tuženik ističe da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku jer je svoju pravnu poziciju iz predmetnog ugovra o kreditu sklapanjem ugovora o cesiji prenio na DDM Invest III AG.

23. Kako je između tuženika i DDM Invest III AG sklopljen Ugovor o cesiji, to prava i obveze stranaka valja sagledati primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO) koje uređuju ustup tražbine. Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, odredba čl. 84. st. 1. ZOO-a propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a st. 2. citirane zakonske odredbe propisuje da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.

24. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju tuženika, koja ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je tražbina koju ima tuženik prema tužitelju nakon raskida pravnog posla prenesena na treću osobu (DDM Invest III AG).

25. To što je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je (samo) tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika DDM Invest III AG kao novi vjerovnik, ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a, pa kako na DDM Invest III AG nisu prenesena prava i obveze iz Ugovora o kreditu neosnovano tuženik smatra da je temeljem ugovora o cesiji došlo do promjene ugovorne strane i da tuženik nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju.

26. Suprotno navodima žalbe da nije proveden test transparentnosti i test poštenosti glede spornih odredbi ugovora, valja ukazati da je prvostupanjski sud je saslušao po tuženiku predloženog svjedoka KT zaposlenika tuženika i tužitelja kao stranku, iz čijih iskaza se nedvojbeno može zaključiti da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelju kao potrošaču nisu na jasan način priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita

27. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove isplate zbog ugovorenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna), dok je zastara za potraživanje s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 13. lipnja 2019. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

28. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojom banka može vršiti promjenu ugovorene kamatne stope u skladu s odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

29. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne i valutne klauzule iznosi 2.161,88 eur/16.288,71 kn. Nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

30. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je vještak trebao uzeti u obzir i tzv. „negativnu razliku“ za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog (realizacije kredita) i za taj iznos umanjiti ukupno potraživanje po osnovi razlike u anuitetima vezano za glavnicu u CHF.

31. Prigovor tuženika upravljen je na visinu iznosa kojeg tužitelj ima pravo na ime stjecanja bez osnove jer je u utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Međutim, tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženika.

32. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno u konkretnom slučaju, ako se radi o tuženiku, da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena.

33. Kako tuženik u postupku, u odnosu na potraživanje tzv. „negativne razlike“, nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, te nije podnio protutužbu, tada nije bilo postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

34. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.154,00 eur/23.763,68 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

35. S obzirom da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF u nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

36. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članaka 154. ZPP tužitelju dosudio parnični trošak. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak sastava podneska od 21. veljače 2023. i 30. rujna 2022. jer se radi o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se podnesak tužitelja od 30. rujna 2022. nalazi na listu 393 spisa. Međutim, kako se u sudskom spisu ne nalazi podnesak tužitelja od 20. svibnja 2021. prvostupanjski sud je neosnovano tužitelju priznao trošak za sastav ovog podneska u iznosu od 199,08 eur uz PDV od 25 % u iznosu od 248,85 eur.

37. Tuženik neosnovano pobija rješenje o trošku sadržano u presudi prvostupanjskog suda navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Izmjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 126/229, dalje: Izmjena Tarife) primjenjujući vrijednost boda od 1,99 eur/15 kn na radnje poduzete prije stupanja na snagu navedene Izmjene Tarife.

38. Člankom 1. Izmjene Tarife propisano je da se Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.) mijenja se i glasi: „Tbr. 50. Vrijednost boda iznosi 15,00 kuna.“ Članak 2. Izmjene Tarife propisano je da ova izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

39. Odredbom članka 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: Tarifa) propisano je kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

40. Kako je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o trošku sadržanog u prvostupanjskoj presudi bila na snazi Izmjena Tarife, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 48. stavka 3. Tarife i članka 1. Izmjene Tarife za svaku radnju poduzetu u postupku tužitelju priznao vrijednost boda od 1,99 eur/15 kn.

41. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. obiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, dok je na temelju odredbe čl. 380 točka 2. i 3. ZPP, odluka o trošku djelomično potvrđena i djelomično preinačena.

42. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu u vezi sporednog potraživanja odluke o trošku vezi čega mu nisu nastali posebni troškovi. (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP).

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić