Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-90/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ... [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Marko Cvrković odvjetnik u Odvjetničkom društvu Cvrković & partneri d.o.o. u Vukovaru, Dr. Franje Tuđmana 21, protiv tuženika GL nositelj [obrt] OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Tomislav Filaković odvjetnik u Osijeku, Vukovarska 4, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Povrv-59/2024-6 od 11. prosinca 2024., u sjednici održanoj dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Povr-59/2024 od 11. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom III. izreke i sudi: Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikole Brač iz Đakova, pod poslovnim brojem: Ovrv- 295/2018 od 16. listopada 2018. kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 46.396,24 EUR (349.572,46 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih iznosa pobliže naznačeni u izreci (točka I. izreke), dok je nalog ukinut u dijelu u kojem je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 317.673,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate (točka II. izreke), te naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.562,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2024. do isplate (točka III. izreke), dok je s preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška tužitelj odbijen (točka IV. izreke).

2. Navedenu presudu, pod točkom I. i III. izreke, žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neutemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Nije u pravu tuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija sadržajno zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 213. toč. 1., čl. 313. st. 1. i čl. 220. st. 2. ZPP koje nalazi ostvarenim time što prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom prijedlogu za prekidom ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka pred prvostupanjskim sudom broj P-187/21 između istih stranaka u obrnutim stranačkim ulogama, kojeg je tuženik kao tužitelj, protiv tužitelja kao tuženika, pokrenuo tužbom radi utvrđenja ništetnosti ugovora koji su temelj zahtjeva u ovom postupku, niti je prihvatio prijedlog tuženika za spajanjem ove i predmetne parnice radi zajedničkog raspravljanja, kao i time što je prvostupanjski sud odbio prijedlog za izvođenje dokaza dopunskim vještačenjem revizijom cjelokupnog poslovanja tužitelja i tuženika na okolnosti utvrđivanja početnog stanja duga tuženika prema tužitelju odnosno uloženih sredstava u zajedničko podizanje novih nasada vinograda.

7. Naime, osnovano tuženik ukazuje u žalbi da se zahtjev iz ovog postupka temelji na Ugovoru o zajedničkom podizanju novih nasada vinograda i proizvodnji grožđa od 8. srpnja 2008. i Ugovoru o kupoprodaji dugogodišnjih nasada od 30. travnja 2009. o čijoj valjanosti će biti odlučeno u postupku pred prvostupanjskim sudom broj P-187/21, međutim, o prigovoru nišetnosti, imajući u vidu navode tuženika, moguće je odlučiti u ovom postupku kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. i 2. ZPP, sukladno činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Pored toga, sve i da se prihvati eventualno kao osnovan zahtjev u tom postupku i naknadno, u odnosu na ovu presudu, deklaratornom presudom bude utvrđena ništetnost ugovora, tuženiku ostaje mogućnost ili podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka u smislu odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP ili eventualno isticanje te činjenice ukoliko ista eventualno bude ostvarena (deklaratorne presude o ništetnosti ugovora) u ovršnom postupku prigovorom o nedopuštenosti ovrhe u tom dijelu, imajući u vidu da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj (35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO). Slijedom toga, propust prvostupanjskog suda da odluči o prijedlogu tuženika za prekidom ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka broj P-781/2021 nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

8. Jednako tako kada je odbio prijedlog za spajanje predmetne i ove parnice, prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu čl. 313. st. 1. ZPP, jer je sud ovlašten, ali ne i dužan pod pretpostavkama koje propisuje navedena zakonska odredba spojiti parnice radi zajedničkog raspravljanja.

9. Nadalje, iz podataka predmeta proizlazi da je tuženik na ročištu glavne rasprave od 22. listopada 2024. predložio izvođenje dokaza dopunskim vještačenjem po vještaku financijske struke na naprijed navedene okolnosti u odnosu na što je prema iskazu vještaka nužno izvršiti reviziju cjelokupnog poslovanja tužitelja i tuženika, zbog čega se ne bi radilo o razjašnjenju spornih dijelova nalaza i mišljenja vještaka odnosno dopuni nalaza i mišljenja vještaka kojeg je sud odredio po prijedlogu tužitelja, već o potpuno novom vještačenju na nove okolnosti, a taj dokaz tuženik protivno svojoj obvezi u smislu čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP nije iznio do zaključenja pripremnog ročišta od 18. veljače 2020. kako to propisuje odredba čl. 299. st. 1. ZPP, niti je do tog stadija postupka isticao navedene činjenice (već je u bitnom istaknuo da urod grožđa nije bio dovoljan da ispuni svoju obvezu prema tužitelju, da tuženik zbog zdravstvenih razloga nije mogao više izvršavati svoje ugovorne obveze), slijedom čega prvostupanjski sud pravilno taj dokaz nije izveo, ali ne iz razloga prvostupanjskog suda (smatrajući da je taj dokaz nepotreban), već zbog okolnosti da je tuženik prekludiran u predlaganju tog dokaza pa ga prvostupanjski sud nije niti trebao uzeti u obzir (čl. 299. st. 3. ZPP).

10. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tuženika podnesena zbog tog žalbenog razloga neosnovana

11. Neutemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 46.396,24 EUR s zakonskom zateznom kamatom po osnovi ispunjenja tuženikove obveze po naprijed navedenim Ugovoru o zajedničkom podizanju novih nasada vinograda i proizvodnji grožđa od 8. srpnja 2008. i Ugovoru o kupoprodaji dugogodišnjih nasada vinograda od 30. travnja 2009.

13. Prema razlozima prvostupanjske presude u postupku je nesporno:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o zajedničkom podizanju novih nasada vinograda i proizvodnji grožđa 8. srpnja 2008. prema kojem se tužitelj kao organizator- kreditor obvezao osigurati namjenska novčana sredstva u obliku kredita u visini do 120.000,00 kn po 1 ha novopodignutog vinograda na zemljištu u vlasništvu tuženika a kao protuvrijednost tih novčanih sredstava isporučiti tuženiku repromaterijal, sadnice, stupove, žicu, mehanizaciju i sve ostalo što je nužno za podizanje novih nasada vinograda i održavanja istih, a tuženik se kao proizvođač obvezao podići novi nasad vinograda na zemljištu u svom vlasništvu u k. o. [katastarska općina], te s ugovorene površine od 3 ha, 73 ara i 49 m2 cjelokupni urod grožđa predavati tužitelju po tržišnim cijenama na temelju prosječnog uroda svih proizvođača koji sudjeluju u Programu podizanja novih nasada vinograda na području Vinarije Mandićevac uz maksimalno odstupanje od 20% u odnosu na prosjek, te na taj način otplatiti uložena sredstva,

- da je čl. 10. Ugovora ugovoreno da organizator proizvodnje (tužitelj) može jednostrano bez otkaznog roka otkazati Ugovor bez obzira na ugovoreni rok, između ostalih, i u slučaju da proizvođač (tuženik) ne preda proizvedenu količinu grožđa s ugovorenih površina,

- da je između stranaka sklopljen i Ugovor o kupoprodaji dugogodišnjih nasada od 30. travnja 2009. kojim je konstatirano da stranke imaju zajednički interes nastaviti poslovni odnos na temelju naprijed navedenog ugovora uz kreditno-financijska sredstva prodavatelja koja je ostvario kod Hypo Alpe Adria-Bank d.d. Zagreb Podružica Đakovo,

- da je čl. 3. ugovoreno da je podizanje vinograda kroz protekle četiri godine završeno (imajući u vidu i navod tužitelja da su stranke i prije tih ugovora poslovno surađivale) i da vrijednost uloženih sredstava iznosi 769.000,00 kn u protuvrijednosti od 107.015,40 EUR, te da je Plan otplate kredita u kunama i eurima sastavni dio Ugovora,

- da se čl. 4. kupac (tuženik) obvezao da će uložena sredstva u trajne nasade otplatiti kroz predaju grožđa tužitelju, u trajanju od najmanje deset godina tj. od 2009. do 2018. i to počevši od berbe grožđa 2009. po srednjem tečaju HNB na dan 31. listopada za godinu u kojoj se vrši obračun,

- da je čl. 5. ugovoreno da je radi stavljanja proizvođača u jednakopravni položaj, tuženik suglasan i prihvaća da se prilikom otplate kredita primjeni prosječna kamatna stopa uzimajući u obzir visinu kamatne stope iz ugovora o kreditu između tužitelja i Hypo -Alpe –Adria- Bank koja se primjenjuje na odobreni kredit,

- da prema čl. 6. otplatom kreditnog zaduženja iz čl. 3. i protekom 10 godina tuženik postaje vlasnik nasada iz Ugovora a nastavlja se i dalje poslovanje prema Ugovoru o zajedničkom podizanju nasada prema čl. 9. koji određuje da organizator proizvodnje i proizvođač utvrđuju rok predaje grožđa prema tom Ugovoru 20 godina, računajući od proteka četiri godine grace perioda.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je u odnosu na spornu okolnost ispunjenja obveze od strane tuženika otplatom u ugovoru utvrđenog iznosa uloženih sredstava od 769.000,00 kn protuvrijednosti od 107.015,40 EUR (odnosno spornog iznosa u ovom stadiju postupka), pored naprijed utvrđenih nespornih činjenica, ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

- da je prema iskazu tuženika svoju ugovornu obvezu obavljanja svih poslova u vinogradu i predaje grožđa ispunjavao sve do 2014. kada se razbolio i više nije mogao raditi u vinogradu o čemu je izvijestio tužitelja i predlagao da mu on preda vinograde pa da ih radnici tužitelja i obrađuju te uzimaju urod, no nije bilo odgovora od strane tužitelja tako da od 2015. nije predavao urod jer nije niti brao grožđe, da je prilikom predaje grožđa do 2014. dobivao vagarski list na kojem je bila količina predanog grožđa, ali tu dokumentaciju zbog proteka vremena više nema, da je tužitelj slao jednom godišnje dokument u kojem je pisalo koliko je ostao dužan tužitelju i on tim iznosima duga nije prigovarao, a da nikada nije dobio račun ili drugi dokument od tužitelja iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je sredstava tužitelj uložio u podizanje vinograda,

- da tužitelj osnovano zahtijeva vraćanje uloženih sredstava za ugovoreno razdoblje tijekom kojeg je ugovor bio na snazi, zbog čega je po prijedlogu tužitelja izveden dokaz financijskim vještačenjem, temeljem priležeće tužiteljeve dokumentacije u spisu, dok tuženik nije dostavio niti jedan dokaz o podmirenju duga,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a prema računu za isporučenu robu na listu spisa 101 kojem prileži i otpremnica broj 30107-23000256-15 s valutom od 11. studenoga 2015. tužitelj potražuje od tuženika iznos od 5.100,90 kn/677,01 EUR, te prema Planu otplate kredita na listu 108 spisa (očigledno između tužitelja i Hypo Alpe Adria-Bank d.d. Zagreb Podružica Đakovo) iznos od 107.015,40 EUR na ime glavnice i obračunatih kamata po ugovoru o kreditu za kojeg je tužitelj knjigovodstveno zaduživao tuženika, da je taj iznos raspoređen na deset jednakih obroka od kojih prvi dospijeva 31. listopada 2009., a posljednji 31. listopada 2018., što tužitelj zahtijeva u ovom postupku kao uložena sredstva u vinograd, prema računima koje je tužitelj ispostavio tuženiku: broj 10-230000062-15 s valutom od 1. studenoga 2015. na iznos od 115.858,92 kn od čega glavnice kredita od 88.388,28 kn uvećano za ugovorenu kamatu od 24.470,64 kn što predstavlja protuvrijednost glavnice od 11.623,93 eur i kamate od 3.612,66 EUR, broj 10-230000056-16 s valutom od 1. studenoga 2016. na iznos od 114.217,68 kn s osnova glavnice kredita od 93.235,68 kn i kamate u iznosu od 20.982,00 kn što odgovara protuvrijednosti glavnice od 12.437,60 EUR i kamate od 2.798,99 EUR, broj 10-230000054-16 s valutom od 1. studenoga 2017. na iznos od 114.394,96 kn/15.159,29 EUR glavnice kredita i kamate, odnosno ukupni iznos od 46.396,24 EUR/349.572,46 kn, dok je tuženik prema knjigovodstvenoj dokumentaciji tužitelja (analitičkim karticama) podmirio obroke iz Otplatnog plana za 2009., 2010., 2011. i 2013.,

- da vještak, po prigovoru tuženika kojeg je istaknuo na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena nije izvršio reviziju cjelokupnog poslovanja tužitelja i tuženika po kojoj je bilo moguće utvrditi visinu početnog duga odnosno visinu uloženih sredstava u zajedničko podizanje vinograda (jer je vještak istaknuo da u tom pravcu ne raspolaže cjelokupno potrebnom dokumentacijom niti mu je to bio zadataka), da je u tom pravcu tuženik predložio dopunu vještačenja, što je prvostupanjski sud odbio smatrajući da je nalaz i mišljenje vještaka u skladu sa zadatkom kojeg je vještaku dao sud te da je dopunsko vještačenje nepotrebno za odluku o zahtjevu.

15. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, uz zaključak da zdravstveni problemi ne ispričavaju tuženika u neispunjenju ugovorne obveze, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtijeva vraćanje uloženih sredstava za vrijeme trajanja ugovora, utvrđujući da je tuženik ostao dužan tužitelju iznos od 46.396,24 EUR (349.572,46 kn) za razdoblje od 1. studenoga 2015. do 1. studenoga 2017. temeljem čega izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva i održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi prema čl. 451. st. 3. ZPP kojim je naložena isplata predmetne glavnice s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća računa na iznos od 677,01 EUR (5.100,90 kn) i neotplaćenih rata kredita kako je obveza tuženika dospijevala (na predaju grožđa u toj protuvrijednosti) za svaku navedenu kalendarsku godinu u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZOO imajući očigledno u vidu i odredbu čl. 9. ZOO prema kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan izvršiti svoju obvezu i odgovora je za njezino izvršenje, pa kako je tuženik u zakašnjenju s plaćanjem pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo obvezujući tuženika i na plaćanje zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

16. Tuženik je do zaključenja glavne rasprave istaknuo prigovor ništetnosti predmetnih Ugovora, međutim do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 18. veljače 2020. (čl. 299. st. 1. ZPP) a niti nakon toga do zaključenja glavne rasprave (čl. 288.a st. 6. ZPP), nije isticao niti jednu činjenicu iz koje bi se moglo zaključiti po kojoj osnovi smatra ugovor ništetnim, već se pri tome pozivao da je pokrenuo postupak broj P-187/2021 sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovora ne ističući niti tom prilikom na kojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi se zahtjev temelji.

17. Tuženik po prvi put tek u žalbi protiv prvostupanjske presude ističe prigovore – da je u Ugovoru od 30. travnja 2009. utvrđen skoro dvostruko veći iznos vrijednosti uloženih u nasad vinograda u odnosu na ugovorenu vrijednost na ime ulaganja tužitelja po Ugovoru iz 2008. (kada je ugovoreno ulaganje tužitelja u obliku kredita do 120.000,00 kn po 1 ha nasada), čime da je tužitelj za svoj račun a na teret tuženika sebi osigurao kredit kod banke, da iznos kredita za koji tereti tuženika nije utrošen u cijelosti za podizanje nasada vinograda niti je ijedan dio dobivenog kredita isplaćen tuženiku, da je tužitelj izmanipulirao tuženika kod potpisa ugovora ugovarajući da je otplatni plan kredita sastavni dio ugovora, da je moguće vrlo lako utvrditi kolika je vrijednost podizanja novih nasada vinograda po 1 ha koji podaci se mogu naći na stranicama stručnih službi iz područja poljoprivrede prema kojem za podizanje novih nasada je potrebno od 80.000,00 do maksimalno 120.000,00 kn kako je to bilo ugovoreno po ugovoru iz 2008. a ukoliko je sporna ta činjenica isto je moguće utvrditi vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke, ističući i da je time naznačeni iznos kupoprodajne cijene u ugovoru od 30. travnja 2009. fiktivan čime je ugovor ništetan, kao i zbog toga što nije dopušteno kao u predmetnom ugovoru o kupoprodaji da tuženik kupuje nešto što je već njegovo vlasništvo (zemljište na kojem su podignuti nasadi vinograda).

18. U odnosu na predmetne navode ističe se da je očigledno prema podacima koje je i vještak imao u vidu, da je kao vrijednost uloženih sredstava prema ugovoru od 30. travnja 2009. utvrđen iznos kredita kojeg je tužitelj ostvario kod Hypo Alpe Adria-Bank d.d. Zagreb Podružica Đakovu od 107.015,40 EUR koji se sastoji od glavnice i pripisane ugovorne kamate.

19. Osnovano tuženik u žalbi ističe da u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO sud na ništetnost ugovora pazi po službenoj dužnosti u vezi čl. 322. st. 1. ZOO koja određuje da je ugovor ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Tuženik, kako je to naprijed navedeno, do zaključenja prethodnog postupka pred prvostupanjskim sudom nije isticao niti jednu činjenicu koja bi upućivala da su ugovori iz 2008. i 2009. apsolutno ništetni od dana njihova sklapanja prema navedenoj zakonskoj odredbi, niti je očigledno prvostupanjski sud našao bilo koji razlog ništetnosti kojeg ima u vidu navedena odredba čl. 322. st. 1. ZOO. Naime, u smislu predmetne zakonske odredbe nevaljani (ništetni) su oni ugovori glede kojih pri njihovom sklapanju nisu ispunjene pretpostavke valjanosti koje se, imajući u vidu tuženikov prigovor, odnose na valjano očitovanje volje (čl. 247., 249. i 250. ZOO), na moguću, dopuštenu, određenu ili odredivu činidbu (čl. 269. do 273. ZOO). U ovom slučaju nije riječ ni o kakvoj mani volje pri sklapanju ugovora koja bi bila razlogom ništetnosti ugovora, niti je riječ o prividnom (fiktivnom) ugovoru, jer to ne proizlazi ni iz jednog dokaza u ovom postupku, pa niti iz iskaza samog tuženika, niti je riječ o nemogućoj, nedopuštenoj, neodređenoj ili neodredivoj činidbi, osobito time što je ugovor izvršavan od strane tuženika u smislu čl. 166. st. 1. ZOO jer je tuženik sukladno njegovom iskazu znao što predstavlja predmet njegove obveze po navedenom ugovoru kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud.

21. Pored toga, u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi nije dopušteno isticanje novih činjenica i predlaganje novih dokaza, zbog čega nije razmatran žalbeni navod žalitelja da je tužitelj izmanipulirao tuženika kod potpisa ugovora ugovarajući odnosno sastavljajući ugovor na način da je otplatni plan kredita sastavni dio ugovora.

22. Nadalje, iz tog razloga neodlučan je i žalbeni navod tuženika istaknut po prvi put tek u žalbi koji bi upućivao na prigovor o očitom nerazmjeru između obveza ugovornih strana, ističući da je u ugovoru od 30. travnja 2009. utvrđen skoro dvostruko veći iznos na od strane tužitelja uloženu vrijednost u nasad vinograda u odnosu na prvotno ugovoreno ulaganje tužitelja po Ugovoru iz 2008. (kada je ugovoreno ulaganje tužitelja u obliku kredita do 120.000,00 kn po 1 ha nasada), čime da se ne radi o stvarnom ulaganju u nasad i da je stvarno ulaganje moguće utvrditi pregledom stranica stručne poljoprivredne službe odnosno vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke. Pored toga, sve i da je taj prigovor istaknut pravovremeno, zbog prekomjernog oštećenja ne može se osnovano pobijati Ugovor u ovoj parnici isticanjem prigovora na tu okolnost, već jedino podnošenjem tužbe ili protutužbe radi donošenja konstutivne odluke o poništenju Ugovora, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne sadrži i istodobno zahtjev za poništenje, slijedom čega u okviru zahtjeva koji se ostvaruje u ovom postupku (čl. 2. st. 1. ZPP) taj prigovor ne bi bio odlučan niti da je istaknut pravovremeno, dok protivno ocjeni tuženika, ugovor od 30. travnja 2009. nije predstavljao ugovor o kupoprodaji zemljišta koje je u nespornom vlasništvu tuženika, jer to ne proizlazi iz njegovog sadržaja.

23. Slijedom naprijed navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti, u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

24. Međutim, osnovano tuženik ukazuje u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada je uspjeh tužitelja ocjenjivao ne samo u odnosu na visinu već i u odnosu na osnovu zahtjeva. Naime, imajući u vidu da je predmet spora zahtjev za isplatu, time se uspjeh ocjenjuje samo u odnosu na visinu između zahtijevanog i dosuđenog novčanog iznosa. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj u odnosu na visinu zahtjeva uspio s 52%, pa kako je neuspjeh tužitelja u preostalom dijelu od 48% istodobno uspjeh tuženika, time su obje stranke u postupku djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, nastavno čemu je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

25. Ujedno, žalbom nepobijani dio prvostupanjske presude (točka II. izreke) ostaje neizmijenjen.

U Šibeniku 13. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić