Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5513/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Jakov Delipetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5671/2022-34 od 23. listopada 2024. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-5671/2022-38 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5671/2022-34 od 23. listopada 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-5671/2022-38 od 26. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke te u pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke za iznos od 1.133,73 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

23. listopada 2024. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5671/2022-34 od 23. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke za iznos od 566,87 Eur i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 566,87 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 9011639524 od 7. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika, i to dijela čl. 1. čl. 4., čl. 5. i čl. 6. istog Ugovora gdje je ugovorena valuta u CHF, švicarskom franku i gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i svi dijelovi odredbi Ugovora o kreditu koje uređuju pravo na jednostranu promjenu kamatne stope od strane tuženika i odredbe koje ugovaraju valutnu klauzulu u CHF, švicarskom franku. Nadalje, prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.135,36 Eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose u visini i s tijekom kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke. Pod toč. III. izreke odbijen je kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.013,36 Eur sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2006. do isplate. Pod. toč. IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.700,60 Eur sa zateznom kamatom od 23. listopada 2024. do isplate.

2. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu pod toč. I. II. i IV. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni Ugovor o kreditu, kao i razlozi o ništetnosti spornih odredbi.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

7. U žalbenoj fazi postupka sporan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 6. srpnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

8. U postupku je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu 6. srpnja 2006. temeljem kojega je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 26.760,49 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,17 % godišnje, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

9. Iz dostavljenog ugovora i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da se radi o ugovoru o kreditu radi kupnje osobnog vozila za osobne potrebe tužitelja, dakle, da se radi o potrošačkom ugovoru.

10. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da preplata koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 3.135,36 EUR.

11. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

12. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., povodom kolektivne tužbe Saveza udruge Potrošač protiv banaka među kojima je i ovdje tuženik, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Prema pravnom utvrđenju sudova u postupku kolektivne zaštite, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer omogućuje vjerovniku da jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti niti zbog nepostojanja ikakvih egzaktnih kriterija može provjeriti pravilnost promjene. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i redovna kamata kao naknada za korištenje novca (cijena), pa kako se sporna ugovorna odredba odnosi na cijenu kao bitni element ugovora, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banke su nametnule sporne ugovorne odredbe korisnicima kredita, koji su kao potrošači u odnosu na banku trgovca bili u ovisnom položaju jer praktično nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Pored toga, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nemjerljivo superiorno, zbog čega su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

14. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkom 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

15. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

16. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Odgovarajući na žalbene navode tuženika, vezane za utvrđenja o valjanosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18.Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih pravomoćnih sudskih presuda, a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju ugovornih odredbi o valuti glavnice i promjenjivoj kamatnoj stopi te okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se ona odnosi i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

19. U odnosu na navode žalbe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zakonom dopušteno (čl. 22. i 26. ZOO), valja reći da se to u konkretnom slučaju nije dovodilo u pitanje i ti žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja, jer je ovdje relevantno to što je to dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 81. ZZP/03.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu u banci ponudili sklapanje ugovora samo u valuti CHF, da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane banke i da nije da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, te da mu nitko nije objasnio na koji način će se mijenjati kamatna stopa niti upozorio na posebne rizike vezane za sklapanje ugovora u valuti CHF.

21. Tuženik nije dokazao da je o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarao s tužiteljem i informirao ga o rizicima tečaja valute CHF te kriterijima promjene kamatne stope, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi vežu sud i u ovom sporu stranaka te su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost tih utvrđenja.

22. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Iako su ugovorne odredbe za tužitelja mogle biti jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, to ne znači da su bile jasne obveze i rizici koje njime preuzima, osobito kada mu je banka čiji je klijent, što podrazumijeva povjerenje, ponudila jedino tu opciju kredita. Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na financijske obveze korisnika kredita, takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, njome se ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom. S obzirom na utvrđene činjenice o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora, neodlučne su tvrdnje žalitelja da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos, da je pristao na sadržaj ugovora i prihvatio ga potpisom bez prigovora. Činjenica da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije mogao sagledati opseg svoje obveze jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope i valute CHF, pri čemu na sadržaj ugovora koji je bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati, uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik nije informirao tužitelja o značenju odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, navedene ugovorne odredbe su neodređene i neodredive te nisu razumljive i kao takve su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Navedene su odredbe suprotne čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja spornih odredbi tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjivih kamatnih stopa prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

25. Kako je utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj tih odredbi, a niti mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne obveze mogle imati za njegove financijske obveze nepoštene jer su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne odredbe.

26. U slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju iznos koji je preplatio po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na temelju odredbe čl. 1111. ZOO, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO. Tuženik je u smislu odredbe čl. 1115. ZOO za iznose koje je nepripadno primio na osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kao nepošteni stjecatelj u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

27. Suprotno navodima žalbe, pravilno je odlučeno o prigovoru zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da ovdje taj rok počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 tj. od 14. lipnja 2018. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 26. listopada 2022., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

28. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava, tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu

29. U žalbi protiv odluke o trošku tuženik ukazuje na to da je dosuđen trošak tužitelju u cijelosti ne uzevši u obzir uspjeh tuženika u sporu. Prvostupanjski sud je pogrešno dosudio tužitelju troškove postupka u cijelosti temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP. Tužitelj je uspio u parnici sa dva zahtjeva u osnovi i visini u cijelosti, dok s trećim zahtjevom nije, dakle u 2/3 dijela, pa je tako s obzirom na takav uspjeh tužitelja u parnici, umjesto 1.700,60 Eur valjalo dosuditi ukupno iznos od 1.133,73 Eur.

30. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1 i čl. 373. toč. 3 ZPP odlučeno je kao u izreci.

31. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, jer je tuženik u žalbenom postupku uspio samo sa sporednim zahtjevom (troškovi postupka), zbog kojega nisu nastali posebni troškovi (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević