Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-802/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1448/22-35 od 20. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1448/22-35 od 20. studenog 2023. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 36.594,71 euro sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.252,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2023. do isplate (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da tuženiku prizna trošak parničnog postupka ili da ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvog stupanj na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvoga stupnja odlučio je kao u izreci pod točkom I. prvostupanjske presude pozivom na čl. 3. točka 1., čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. alineja 3. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03.), čl. 502.c ZPP-a u vezi s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te čl. 3, čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 29. st. 2., čl. 295. st. 1. i st. 3., čl. 270., čl. 323, st. 1., čl. 1111. i čl. 1115., Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125711., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) u bitnom obrazlažući:

- da Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208716928 od 2. travnja 2007. sadrži ništetne odredbe (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) glede valute obveze i to jer da se zapravo radi o kunskom kreditu, koji je samo knjigovodstveno od strane tuženika prikazan kao kredit u CHF, da je tužitelj zapravo kreditiran kunama i da mu je sam kredit isplaćen u kunama, za što da tuženik nije imao niti je morao imati niti jedan franak, a o tome da tužitelja nije izvijestio niti upozorio, niti ga je upozorio na visoku rizičnost kredita koji je isplatio u kunama, a vraćanje vezao uz otplatu u valuti CHF,

- čime je tuženik, iskoristivši poziciju jače ugovorne stranke, postupio protivno načelima ravnopravnosti, savjesnosti i poštenja, kao i načelima zabrane zlouporabe prava, jednake vrijednosti davanja i zabrane prouzrokovanja štete,

- a takvo postupanje da je dovelo do toga da je tužitelj svoju obvezu preplatio u iznosu koji je utvrđen ocjenom nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i koji tuženik treba vratiti tužitelju sa zateznim kamatama koje teku za tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, na način kako je određeno izrekom pobijane presude.

4.1. Također, sud je neosnovanim ocijenio i prigovor zastare pozivom na čl. 225. i čl. 214. st. 1. ZOO-a u vezi sa shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj je sud neosnovanim ocijenio pozivanje tužitelja na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe, a u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

6. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost utvrđenja činjenica iz kojih sud izvodi zaključak da tužitelj ima status potrošača. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da iz namjene za koju je odobren kredit ne proizlazi da bi kredit bio odobren u svrhu ostvarenja potreba vezanih uz tužiteljeve aktivnosti ili poduzetničku djelatnost: Navedeno potvrđuje i iskaz tužitelja koji je iskazao da je iznos kredita utrošen za kupnju stana, koji iskaz tuženik nije doveo u sumnju, a sve to, i po shvaćanju ovoga suda, ukazuje na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je tužitelj potrošač. Stoga tvrdnje tuženika o suprotnom, koje nije dokazao, nisu od utjecaja na zakonitost prvostupanjske odluke.

7. Točno je da se sud nije osvrnuo na prigovor tuženika da se radi o kreditu iznos kojeg je prelazio tadašnjih 1.000.000,00 kn. Međutim, ta činjenica u vezi s propisanim čl. 3. st.1. točka Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. broj 75/09., dalje: ZPK) nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Ta se odredba, sukladno čl. 29. st. 1. tog Zakona, ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu istog, osim u slučajevima iz stavka 2. te odredbe, koja iznimka se ne odnosi na odredbu na koju se poziva tuženik.

8. Dalje žalitelju valja odgovoriti da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda, ipak, nije odraz čl. 22. st. 1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu isključeni shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

9. Slijedom toga, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

10. Isto tako, niti pozivanjem na shvaćanje iz odluke suda Europske unije C-452/18 zakonitost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju. Ovo jer iz rezultata dokazivanja ne proizlazi da je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju je vezana glavnica kredita, niti upozoren na posljedice porasta vrijednosti stranke valute, a niti se u žalbi navodi iz kojeg dokaza bi to, eventualno, proizlazilo suprotno. Pri tome činjenica da je tužitelj izjavio da mu je kao ekonomistu poznat pojam valutne obveze ne može se automatizmom tumačiti na način da je samim time tužitelj bio upoznat s rizicima ugovaranja na koja je pristao potpisom ugovora u kojem se obveza veže uz valutu CHF. U postupku pred sudom prvog stupnja tuženik prilikom saslušanja tužitelja nije postavljao pitanja kako bi se razjasnilo što znači poznavanje pojma valute obveze, odnosno pitanja iz kojih bi proizašao odgovor na (ne)poznavanje dosega pojma valutne obveze po ovakav općeniti iskaz tužitelja ne utječe na pravilnost utvrđenja do kojih je sud došao u ovom dijelu.

11. Također valja reći da iz iskaza svjedokinje KČ proizlazi da niti je poznavala tužitelja, niti je s njim pregovarala u vezi sklapanja predmetnog ugovora pa njezin iskaz, koji je općenit, u konkretnom slučaju, u odnosu na konkretni ugovor ne potvrđuje išta od onoga što tuženik tvrdi. Zaključno, glede ocjene dokaza, valja reći i da tuženik u žalbi ne obrazlaže iz kojeg bi točno pisanog dokaza u spisu proizlazilo da je s tužiteljem pregovarano, da se ne radi o unaprijed sastavljenom ugovoru i da su tužitelju prije sklapanja ugovora pojašnjeni rizici na koje pristaje sklapanjem istog. Stoga ovaj sud, jer pravilnost činjenica od kojih je pošao sud prvog stupnja ili nepotpunost utvrđenja istih, ispituje samo u okviru jasno obrazloženih navoda žalbe (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a žalba ne sadrži takvo obrazloženje, ne smatra da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno niti je počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

12. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, o svom najboljem stručnom znanju, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12.1. Slijedom iznijetog, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije spornih ugovornih odredbi.

13. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 14. ožujka 2022., to neosnovano žalitelj ukazuje da je zahtjev za isplatu po osnovi kamate postavljen po proteku zastarnog roka (čl. 225. ZOO).

14. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

14.1. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata. Na navedeno ne utječe niti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva u žalbi.

15. Također, Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Nar. nov. broj 53/20 i 83/20) primjenjuje se isključivo na ovršne i stečajne postupke, a ne na parnične postupke. Stoga se odredbe tog zakona o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnose na tražbine koje su predmet parničnog postupka kakav je predmetni.

16. Vezno uz prigovor koji se odnosi na tzv. "negativne" razlike u tečaju, što je po shvaćanju tuženika trebalo uračunati u izračun onoga što tužitelju pripada kao preplata po ništetnim odredbama o valuti obveze valja reći da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo shvaćanje koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

16.1. Slijedom toga, kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke.

17. Kako time tuženik navodima žalbe nije uspio dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke u smislu ni jednog žalbenog razloga to je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

18. Odluka o troškovima postupka potvrđena je na temelju čl. 380. toč. 2. u vezi s čl. 365. ZPP-a, dok se odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević