Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5461/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ, iz [adresa], P [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Bambir, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-120/2024-10 od 25. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-120/2024-10 od 25. rujna 2024. u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-120/2024-10 od 25. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 918-50-3742790 zaključenog dana 24. listopada 2006. između ovdje stranaka kojim je ugovoreno plaćanje naknade 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 605,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2006.g. do isplate (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 450,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (točka III. izreke presude) te je odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 26,54 EUR (točka IV. izreke presude). Nadalje rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

2. Tuženik žalbom pobija citiranu presudu sadržajno u dijelu pod točkom I., II., i III. izreke te žalbom pobija i rješenje suda, a to iz svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 339,04 EUR.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-3742790 zaključenog dana 24. listopada 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 605,54 EUR na ime te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi.

6. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Nadalje tuženik u žalbi ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. u svezi čl. 286. st. 1. ZPP-a, jer da je poziv za ročište održano dana 18. lipnja 2024. zaprimo dana 12. lipnja 2024, pri čemu da je sud na tom ročištu konstatirao da je dostava poziva za tuženika uredno iskazana, što očigledno nije bio slučaj.

8. Iz sadržaja spisa je razvidno da je prvostupanjski sud po zaprimanju odgovora na tužbu pripremno ročište odredio za dan 18. lipnja 2024., na kojem ročištu je konstatirao da je tuženik uredno pozvan te je u njegovoj odsutnosti održao to ročište, donio plan upravljanja postupkom, zaključio prethodni postupak te odredio ročište za glavnu raspravu za dan 3. rujna 2024.

9. Uvidom u sadržaj Potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena koja prileži na poleđini lista 58 spisa utvrđuje se da je poziv za pripremno ročište održano dana 18. lipnja 2024. tuženik zaprimio 12. lipnja 2024.

10. Odredbom čl. 286. st. 1. ZPP-a propisano je da se pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje osam dana od primitka poziva. No, iako između dostave poziva tuženiku i datuma održavanja pripremnog ročišta nije protekao zakonski rok od osam dana, tuženik je bio uredno pozvan na pripremno ročište, a iz cjelokupnog spisa predmeta nije razvidno da bi tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, sud prvog stupnja je proveo sve po strankama predložene dokaze pa po stavu ovog suda drugog stupnja, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude pa stoga nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

11.1. Nadalje nisu osnovani žalbeni navodi da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer da je pogrešno odlučio o tome da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

11.2. Iz odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u sjedištu kreditora, što bi u ovom slučaju bio Zagreb. Međutim, ova odredba o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora dakle, u mjestu sjedišta tuženika, predstavlja nepoštenu odredbu s obzirom na odredbe Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav a tužitelj je opravdano podnio predmetnu tužbu na području suda na kojem tuženik ima svoju poslovnicu jer je taj Ugovor i sklopljen u poslovnici tuženika u Slavonskom brodu, na području kojeg suda (Slavonski brod) je i tužiteljevo prijavljeno prebivalište.

11.3. Kako je u ovom slučaju ugovor o kreditu očito sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu koji je sastavio tuženik i temeljem zakonske presumpcije se ima uzeti da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru o kojem stranke nisu pregovarale.

11.4. Naime, čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje je čl. 82. alineja 19. istog Zakona propisano da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona, mogla smatrati nepoštenima i primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.5. U svezi prednjeg, ukazuje se i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L-95/29, 21.4.1993., u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlih iz ugovora, s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11.6. Konačno, valja podsjetiti i na presudu u predmetima C-240/98 do C-244/98, u kojoj je sud Europske unije utvrdio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.7. U kontekstu svega prethodno navedenog pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti zaključivši da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a te da je u konkretnom slučaju glede mjesne nadležnosti mjerodavna odredba čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a kod kojeg suda je tužitelj i pokrenuo predmetni spor.

12. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl.3. Ugovora o kreditu 538-50-6068857 od 24. listopada 2006., utvrđujući da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% ugovorenog iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, koje ugovaranje naknade za trošak obrade kredita je dopušteno i zakonito no u konkretnom slučaju su izostali parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena te stoga ništena jer je protivna odredbi čl. 81. i čl. 87. st.1. ZZP-a te čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Stoga kako među strankama nije sporna visina naplaćene ulazne naknade u iznosu od 981,31 CHF, odnosno sada 605,54 EUR, a koja je naplaćena dana 26. listopada 2006., nalaže tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos od 605,54 EUR sa kamatama dosuđenim sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

14. Naime, sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 81. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 3,30% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, te ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja, da je sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i da tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

17. Naime, tužitelju je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu spornu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade

20. Ovdje još valja dodati da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

21. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate.

22. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

23. Budući da je tuženik ovdje nesporni iznos glavnice primio temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, njegova obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

24. Kako u ovakvom slučaju restitucijskog zahtjeva zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovorne odredbe, dakle ovdje prvostupanjske presude, prigovor zastare nije osnovan.

25. Nadalje, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, koja je stoga nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

26. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23), pa je tako tužitelju osnovano priznat i trošak pristupa ročištu za objavu presude primjenom Tar.br. 9.3. spomenute Tarife u iznosu od 50,00 EUR uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora.

27. Ovdje valja ukazati da je o tome pripada li stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku naknada troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a izjasnio se i VSRH u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2 u kojoj je dao odgovor koji glasi: "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP."

28. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te III. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I. te nastavno odbiti kao neosnovanu i žalbu tuženika protiv rješenja i odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 380. st. 2. ZPP-a.

29. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić