REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-402/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Vukušić, Bokan i partneri, d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-2121/2021-39 od 4. veljače 2025., Općinskog suda u Zadru, u sjednici održanoj 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-2121/2021-39 od 4. veljače 2025. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.036,06 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele od razdoblju od 31. kolovoza 2006. do zaključno 31. srpnja 2013. pa do isplate (u točki I. izreke) pa je potom prihvaćen i zahtjev za utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 138- 50-3552697 s nadnevkom 4. srpnja 2006. ništetan u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre (u točki II. izreke) te utvrđenje da je taj Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita (u točki III. izreke) pa je u točki IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju i iznos od 349,76 eura sa zateznim kamatama koji slijedi danu 7. srpnja 2006. do isplate i sve u roku od 15 dana te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 984,76 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i sve u roku od 15 dana (u točki V. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev glavni zahtjev za isplatu iznosa od 1.157,11 eura sa zateznim kamatama (u točki VI. izreke) te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 638,72 eura sa zateznim kamatama (u točki VII. izreke) a rješenjem je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu i rješenje pobija tuženik u točkama I., II., III., IV. i V. izreke prvostupanjske presude te rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) jer je prvostupanjski sud povodom prigovora stranke prilikom donošenja pobijane presude pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari te zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

2.1. I dalje smatra da se radilo o razumljivim odredbama ugovora o kreditu pa nije dopušteno utvrđivati jesu li takve odredbe poštene te da je osnovan njegov prigovor zastare.

2.2. Posebno pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da nije dužan tužitelju naknaditi te troškove koje nije prouzročio a to se odnosi na troškove vještačenja u dijelu koji se odnose na utvrđivanje preplaćenih iznosa po osnovi promijenjene kamatne stope budući da je to potraživanje bilo u zastari već prilikom podnošenja tužbe a koji zahtjev je sud i odbio. Odluku o troškovima postupka pobija i zato što je prvostupanjski sud dosudio tužitelju troškove pristupa na ročište za objavu presude, smatrajući da se ne radi o potrebnom trošku u smislu članka 155. ZPP. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz nalaganje tužitelju naknaditi tuženiku sve troškove postupka.

2.3. Tuženik pobija dio prvostupanjske presude kojim je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP smatrajući kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje takvog zahtjeva.

2.4. Posebno pobija i rješenje kojim je odbijen njegov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan jer su stranke u ugovoru o kreditu jasno izrazile svoju volju o mjesno nadležnom sudu pa u tom smislu ne postoji ni neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja zbog ugovaranja mjesne nadležnosti suda u Zagrebu budući da tužitelja u postupku zastupa kvalificirani punomoćnik te je mogao angažirati i punomoćnika sa sjedištem ureda u Zagrebu, umjesto sa sjedištem ureda u Zadru, čime nikakav dodatni trošak za tužitelja ne bi nastao.

2.5. Tuženik podredno predlaže i ukidanje prvostupanjske presude i rješenja te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje a postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 394,37 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora (još) zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.036,06 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa od dospjelosti (u razdoblju od 31. kolovoza 2006. do 31. srpnja 2013.) do isplate po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 138-50- 3552697 koji su 4. srpnja 2006. u Zadru sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu), kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane kriterije te za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada koja iznosi 3,30% od iznosa kredita i isplate po toj osnovi plaćene naknade u visini od 349,76 eura sa zateznim kamatama od 8. srpnja 2006. do isplate.

5.1. Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača i presudu donesenu u kolektivnom sporu a tužbu je podnio Općinskom sudu u Zadru na području kojega suda ima prebivalište ([adresa]) iako je u članku 12. Ugovora o kreditu navedeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu Kreditora.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev, uključujući i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovnih kamata iako je odbijen zahtjev za isplatu po toj osnovi (zbog osnovanosti tuženikova prigovora zastare), jer je prvostupanjski sud našao utvrđenim da se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (bez objektiviziranih parametara) u pogledu kojih je test nepoštenosti proveden već u kolektivnom sporu, ali i odredbe o jednokratnoj naknadi koja iznosi 3,30% od iznosa kredita a naplaćena je prilikom prvog korištenja kredita (7. srpnja 2006.) jer je prvostupanjski sud i u tom dijelu utvrdio da se radi o tipskom (formularnom ugovoru) a tužitelj nije informiran o tome na što se odnosi visina te naknade.

6.1. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda pozivajući se na prorogacijsku klauzulu sadržanu u članku 12. Ugovora o kreditu (da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora) i smatrajući da je mjesno nadležan sud u Zagrebu.

6.1.1. Prvostupanjski sud nije prihvatio taj prigovor, već je proveo postupak te donio i izradio rješenje o odbijanju kao neosnovanog tuženikova prigovora svoje mjesne nenadležnosti koje je rješenje također predmet pobijanja žalbom.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu i rješenje u okviru žalbenih razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da su pobijane prvostupanjske odluke zakonite i pravilne pa je slijedom toga tuženikova žalba neosnovana u cijelosti.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP a ni onih koje tuženik izriče u žalbi – one iz članka 354. stavka 2. točaka 3. i 11. i one iz članka 354. stavka 1. ZPP.

8.1. Prvostupanjska odluka (presuda i rješenje) naime nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti je sud povodom prigovora tuženika pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, dok se o prigovoru nedostatka pravnog interesa ne može voditi računa u žalbenom postupku.

9. U konkretnom slučaju najprije nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj Podružnici u Zadru, kako proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu i oplatnog plana (stranice 10 do 17 spisa) te da tužitelj ima prebivalište na području Općinskog suda u Zadru ([adresa]).

9.1. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio kako se o prorogacijskoj klauzuli sadržanoj u članku 12. Ugovora o kreditu ("u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora") koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu koji je sačinio tuženik nije pojedinačno pregovaralo pa tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te klauzule kao i da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštena, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača imajući u vidu tužiteljevo prebivalište u [adresa] i udaljenost od suda ugovorene mjesne nadležnosti (u Zagrebu), slijedom čega je ta odredba ništetna.

9.2. Tuženik u žalbi neosnovano smatra kako za tužitelja ne bi nastali veći troškovi s obzirom na to da može angažirati odvjetnika u Zagrebu, jer bi i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, angažiranje odvjetnika u Zagrebu po svemu sudeći zahtijevalo tužiteljev odlazak u gotovo 300 km udaljeni Zagreb pa time i znatne troškove te druge poteškoće koje bi ga mogle odvratiti od traženja sudske zaštite.

9.3. Što se tiče ostalih okolnosti (vrijednost predmeta spora i imovno stanje tužitelja kao potrošača) kao odlučnih prema Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. (broj: Su-IV-308/2020) valja napomenuti kako vrijednost predmeta spora iznosi 3.541,40 eura a tako proizlazi iz stanja spisa, dok tužiteljevo opće imovno stanje nije posebno ispitivano, ali ništa u ovom slučaju ne upućuje na zaključak da se radi o osobi čije je imovno stanje iznad uobičajenog za prilike u Republici Hrvatskoj a tuženik to i ne tvrdi, već iz dokaza u spisu proizlazi da je tužitelj umirovljenik, rođen **.**.1955. u [adresa] (opći podaci o tužitelju prilikom saslušanja kao parnične stranke na stranici 198 spisa).

9.4. Uzimajući u obzir sve prethodno navedene okolnosti opravdano je zaključiti kako bi saznanje da se suđenje mora voditi u Zagrebu realno moglo odvratiti tužitelja od podnošenja tužbe pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se radi o nepoštenoj te time i ništetnoj odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora (u Zagrebu), sve na temelju članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP/03).

9.4.1. Tuženik se neosnovano poziva i na odredbu članka 84. ZZP/03 jer se ta odredba (o nedopuštenosti ocjenjivanja jesu li poštene ugovorne odredbe ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive) odnosi samo na ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni.

9.5. Tuženik nadalje neosnovano smatra kako Općinski sud u Zadru ne bi bio nadležan ni u slučaju ništetnosti prorogacijske klauzule, odnosno da bi bio nadležan sud općemjesne nadležnosti za tuženika (u njegovu sjedištu u [adresa]) a ne sud mjesta prebivališta tužitelja.

9.5.1. Općinski sud u Zadru naime nije samo sud na području kojega tužitelj ima prebivalište (pa bi bio eventualno nadležan prema članku 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju – "Narodne novine" broj: 112/12., 143/13., 9/15., 102/15. i 52/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), već i sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika u kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu (sklopljen je u Podružnici tuženika u Zadru) pa je nadležan prema članku 59. ZPP, a okolnost što Ugovor o kreditu uopće sadrži prorogacijsku klauzulu zapravo i može značiti da je za suđenje u ovom sporu nadležan barem još jedan sud. U protivnom se i ne bi radilo o prorogaciji nadležnosti jer se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi samo sud koji nije mjesno nadležan (članak 70. stavak 1. ZPP).

9.6. Za suđenje je u ovom sporu stoga svakako nadležan prvostupanjski sud koji je stoga donio zakonitu odluku kada je odbio tuženikov prigovor i proveo postupak.

10. Tuženikova žalba nije osnovana ni u pogledu zakonitosti i pravilnosti presude kojim su utvrđene ništetnima odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata i jednokratnoj naknadi, kao ni protiv dijela presude kojim su prihvaćeni kondemnatorni zahtjevi za isplatu – iznosa od 2.036,06 eura po osnovi ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima i iznosa od 349,76 eura po osnovi ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi, sve za zateznim kamatama od plaćanja pojedinog iznosa preplate i naplate jednokratne naknade pa sve do isplate.

11. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (banka) 4. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila u iznosu od 17.268,99 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti i s redovnim kamatama po stopi od 5,20% promjenjivoj u skladu s odlukom tuženika te s jednokratnom naknadom koja iznosi 3,30% od iznosa kredita i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca (dalje: Ugovor o kreditu) kao i da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu nekoliko puta povećavao kamatne stope i da je u tijeku otplate kredita došlo do značajnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu tako da su anuiteti kredita znatno povećani.

11.1. Nije sporno ni da je jednokratna naknada od 3,30% na iznos kredita naplaćena prilikom prvog korištenja kredita te da je kredit u cijelosti otplaćen do zaključno srpnja 2013.

12. I dalje je sporno radi li se o ništetnim ugovornim odredbama, je li nastupila zastara potraživanja preplaćenih iznosa i je li iznos jednokratne naknade (tzv. ulazne naknade) tuženik primio u smislu članka 323. Zakona o obveznim odnosima odnosno je li ta naknada prešla u njegovu imovinu a tuženik i dalje poriče tužitelju svojstvo potrošača.

13. U konkretnom se slučaju radi o namjenskom kreditu za kupnju novoga vozila koji je s tuženikom sklopio tužitelj kao fizička osoba i nema naznake da je kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti (bio je zaposlen u Tankerskoj plovidbi d.d. kako je naznačeno u Ugovoru o kreditu a proizlazi i iz tužiteljeva iskaza kao parnične stranke).

13.1. Osim toga, tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je individualni tužbeni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

13.2. Prvostupanjski je sud stoga raspolagao potrebnim činjeničnim i pravnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. ZZP/03 pa, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje, a teret je dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku koji to nije dokazao.

14. Tužiteljevo svojstvo potrošača ujedno znači da se tužitelj u ovom individualnom sporu može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu i da je sud vezan za ta utvrđenja (članak 502.c ZPP).

15. Sud je stoga u ovoj parnici vezan za pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava koje je tužitelj (u toj parnici) ovlašten štititi, kako prema odredbi članka 502.c ZPP tako i prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe.

15.1. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio i Raiffeisenbank Austria d.d., dakle aktualni tuženik) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa ovaj drugostupanjski sud podržava ocjenu prvostupanjskog suda o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP.

15.2. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

16. U presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

16.1. Presude donesene u kolektivnom sporu se međutim odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu (ni tečaju ni promjenjivosti kamatne stope) nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama.

16.2. U kolektivnom sporu stoga po prirodi stvari nije utvrđivano kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnog pregovora o sklapanju ugovora, što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

16.3. U konkretnom slučaju tuženik međutim nije predložio saslušanje kao svjedoka zaposlenika banke koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu (zapravo je odustao od ranije predloženog dokaza) pa je izveden samo dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio a iz kojega proizlazi da tužitelj nije ni mogao pregovarati o spornim ugovornim odredbama i da se radilo o tipskom, unaprijed pripremljenom ugovoru (pripremio ga je tuženik).

17. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim i prigovor zastare, jer zastara nije počela teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu kako proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici tog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (broj: Su-33/2022-2).

17.1. Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o promjeni roka zastare a suprotno tumačenje ne bi bilo ni u duhu prava Europske unije o zaštiti prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom ni u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom (pa time i ništetnom) u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

17.2. Kako je presuda donesena u kolektivnom sporu u pogledu ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima postala pravomoćna 14. lipnja 2018. a tužba za isplatu u ovoj parnici podnesena 9. studenog 2021. i primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

18. Tuženikova žalba nije osnovana ni protiv dijela prvostupanjske presude kojim je utvrđena ništetnom odredba o jednokratnoj naknadi u visini od 3,30% od iznosa kredita.

18.1. Nije sporno da je navedenu naknadu (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 349,76 eura (3,30% od iznosa kredita) tuženik naplatio jednokratno prilikom prvog korištenja kredita odnosno da je tuženik kao kreditor odmah ustegnuo iznos te naknade te da je kredit u cijelosti vraćen s nadnevkom 31. srpnja 2013.

18.2. Očito je stoga da je tužitelju isplaćen umanjeni iznos odobrenog kredita (za tu naknadu) a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta pa tuženik u žalbi neosnovano smatra kako iznos te naknade nije primio u smislu članka 323. ZOO/05 odnosno da ta naknada nije prešla iz imovine tužitelja u imovinu tuženika pa da time nisu ispunjene pretpostavke stjecanja bez osnove.

18.3. Prvostupanjski je sud naime pravilno utvrdio da je ta odredba nepoštena pa time i ništetna jer je sadržana u Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac a kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kako je propisano u članku 81. ZZP/03, a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali on to u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

19. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa samim time i ništetnom.

19.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

19.2. Tužitelj je doduše bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (3,30% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 84. ZZP/03).

19.3. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 87. stavku 1. ZZP/03, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u članku 323. stavku 1. ZOO/05.

20. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 349,76 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužitelju zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 7. srpnja 2006. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

21. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata a u vezi s tim i o nesavjesnosti tuženika koja je s obzirom na sve okolnosti konkretnog i brojnih sličnih slučajeva očita jer je tuženik kao trgovac i jača ugovorna strana kriv za ništetnost ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja po osnovi ništetnosti odredbe koja djeluje ex tunc.

21.1. Osim toga, kao što je već navedeno, sporna je naknada ustegnuta kod prvog korištenja kredita tako da je tužitelju isplaćen umanjeni iznos kredita a ugovorene su kamate (po početnoj stopi od 5,20% godišnje, promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora) obračunate na cijeli iznos glavnice i uračunate u anuitete što znači da je tužitelj platio tuženiku redovne kamate i na iznos naknade koji je odmah ustegnut i kojim je odmah raspolagao tuženik.

22. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari i zateznim kamatama u cijelosti zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

23. Žalba nije osnovana ni protiv odluke o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio njihovu visinu i uspjeh stranaka u sporu prema članku 154. stavku 2. ZPP.

23.1. Iako je točno da je vještačenjem bio obuhvaćen i izračun preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata (u iznosu od 1.157,11 eura koji je pravomoćno odbijen), tuženikova žalba nije osnovana ni u pogledu troškova vještačenja, jer prvostupanjski sud tužitelju nije ni dosudio sve te troškove, već 66% tih troškova- prema uspjehu tužitelja u sporu.

24. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu ne pripadaju ni troškovi žalbe.

25. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1.

ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 12. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić