REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-629/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženog Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Župić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-341/2023-18 od 11. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-341/2023-18 od 11. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.617,83 eura/ 64.931,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 25. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 11. ožujka 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 316,32 eura, kao neosnovan.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da presuda nije na zakonu osnovana a i djelomično sadržajno je kontradiktorna. Smatra kako sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, jer je pravilno trebalo primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete - isplate obiteljske mirovine, a što sud u ovom predmetu nije učinio. Ukazuje da je sud pravilno odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja kao nepotrebnog na način kako ga propisuje članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer je visina naknade invalidske mirovine zbog ozljede na radu uvijek viša od invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada, pa iz rezultata financijskog vještačenja po članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu uvijek proizlazi kako nema razlike i kako tužitelj ne trpi štetu, to sve stoga što primjena spomenute zakonske odredbe u cijelosti je otklonila obvezu osiguravajućih društava da plaćaju štetu tužitelju koja je nastala po štetnom događaju za koji je odgovoran osiguranik tuženika (osiguravajućeg društva). Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome, dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP) ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom dijelu pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja su pravilno utvrđene a i materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

5.1. Sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju sadržajem svoje žalbe ukazuje tužitelj, jer je presuda dovoljno jasna i razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnosti i zakonitost.

6. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 8.617,83 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na ime isplaćene invalidske mirovine svojoj osiguranici ŽC u razdoblju od 1. ožujka 2020. do 30. studenoga 2022. koja je stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 7 studenog 1994., a koju je prouzročio vozač osobnog automobila reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika.

6.1. Naime, iz stanja predmeta proizlazi (a što konačno među parničnim strankama i nije sporno) da je radi povreda koje je osiguranica tužitelja zadobila u toj prometnoj nezgodi, istoj je priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja broj IN- 923822 od 29. studenoga 1996. s uzrokom invalidnosti od 50%, jer je upravo u tom omjeru ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode utjecala na njenu invalidnost a potom i umirovljenje. Dakle, tužitelj od tuženika potražuje utuženi novčani iznos koji predstavlja 50% iznosa isplaćenih mirovina svom osiguraniku u utuženom vremenskom periodu, jer tvrdi da je ozljeda na radu (prometna nezgoda) upravo u tom omjeru utjecala na njegovu obvezu.

7. Sud prvoga stupnja je nakon ocijene provedenih dokaza (članak 8. ZPP) kao neosnovan odbio takav zahtjev tužitelja uz zaključak u osnovnom, da zahtjev tužitelja treba prosuđivati prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023. - dalje: ZOOP), a ne odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZOMO) i da je posljedično tome sukladno odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Međutim, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, pa posljedično tome kako u konkretnom slučaju nema dokaza da postoji razlika između isplaćenih mirovina i onih koje bi bile utvrđene prema odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP, to sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju ne pripada pravo na zahtijevanu isplatu.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ocjena je i ovog suda, kao suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja na navedeno, nesporno utvrđeno, činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja.

8.1. U ovom postupu obzirom na žalbene navode tužitelja, valja navesti da je na konkretni pravni odnos - za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kao tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime isplaćene invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate navedene mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), posljedično čemu je sud prvog stupnja pravilno ovaj spor riješio uz primjenu ZOOP.

8.2. Člankom 27. stavak 1. ZOOP, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (stavak 5.).

8.3. Dakle, na temelju navedene zakonske odredbe obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ako je razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja zbog invalidnosti veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti u slučaju povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja koju prima osiguranica tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju invalidnosti nastale isključivo zbog povrede na radu i u ovisnosti o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva (tako i Rev-620/2024 od 15. svibnja 2024.).

8.4. U predmetnom slučaju tužitelj (a na njemu je teret dokaza) nije niti predlagao niti pokušao predlagati provođenje vještačenja u pravcu gore navedene zakonske odredbe, obzirom je tvrdio, što ponavlja i u svojoj žalbi, da se u ovom slučaju imaju primijeniti relevantne odredbe ZOMO, a visina štete koju potražuje da proizlazi iz obračuna isplaćenih invalidskih mirovina, slijedom čega po stavu tužitelja nije niti potrebno provođenje financijskog vještačenja.

8.5. Ti žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti, i kao takvi ne dovode u pitanje pravilnost predmetne presude, jer po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja, na tužitelju je teret dokaza tvrdnje da mu je nastala predmetna šteta, u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP, što tužitelj nije dokazao.

8.6. Konačno, tužitelj sadržajem svojih žalbenih navoda niti ne spori da je da visina invalidske mirovine zbog ozljede na radu uvijek viša od invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada, pa da iz vještačenja koja se provode sukladno spomenutoj zakonskoj odredbi, proizlazi da ne postoji razlika koju bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju s osnova naknade štete, na koji način je tuženik „potvrdio“ pravilnost zaključka suda prvoga stupnja da u predmetnom slučaju i nema štete, jer tužitelj od tuženika potražuje upravo iznos isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede na radu.

9. Obzirom na navedeno, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola 12. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić