REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Posl. broj: P-420/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, OIB: 27672461276, po sutkinji Suzani Korva, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja GS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],kojega zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Mletačka ulica 12, protiv tuženika Erste&steiermarkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a,OIB:23057039320, kojega zastupaju generalni punomoćnici ĐS, KS, GSA, Dino Miljak i Ivan Dilber odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi. utvrđenja i isplate,nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 13. svibnja 2024..godine, u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženika Manuele Grbac Parčić, odvjetnice u Puli, objavljene dana 12. svibnja 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I.Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja GS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607- 5102307524, koji je zaključen između tužitelja GS, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&steiermarkische banka d.d.,Rijeka, OIB:23057039320, dana 25.03.2005. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

« 2. CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj »,

zatim sadržane u odredbi čl. 7., koja glasi:

«Iznos anuiteta=CHF VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja», pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Erste&steiermarkische banka d.d., Rijeka, OIB:23057039320 da isplati tužitelju GS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 2.614,16 EUR / 19.696,42 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,01 EUR/ 0,05 kuna počev od 14.11.2008. godine do isplate;

- na iznos od 6,34 EUR/ 47,75 kuna počev od 15.1.2009. godine do isplate;

- na iznos od 7,13 EUR/ 53,75 kuna počev od 16.2.2009. godine do isplate;

- na iznos od 3,21 EUR/ 24,20 kuna počev od 13.3.2009. godine do isplate;

- na iznos od 3,29 EUR/ 24,81 kuna počev od 15.4.2009. godine do isplate;

- na iznos od 3,67 EUR/ 27,62 kuna počev od 15.5.2009. godine do isplate;

- na iznos od 0,70 EUR/ 5,28 kuna počev od 15.6.2009. godine do isplate;

- na iznos od 1,61 EUR/ 12,11 kuna počev od 15.7.2009. godine do isplate;

- na iznos od 2,02 EUR/ 15,23 kuna počev od 15.9.2009. godine do isplate;

- na iznos od 1,58 EUR/ 11,88 kuna počev od 13.11.2009. godine do isplate;

- na iznos od 1,00 EUR/ 7,54 kuna počev od 15.12.2009. godine do isplate;

- na iznos od 5,05 EUR/ 38,04 kuna počev od 15.1.2010. godine do isplate;

- na iznos od 7,27 EUR/ 54,74 kuna počev od 15.2.2010. godine do isplate;

- na iznos od 6,86 EUR/ 51,65 kuna počev od 15.3.2010. godine do isplate;

- na iznos od 9,49 EUR/ 71,52 kuna počev od 15.4.2010. godine do isplate;

- na iznos od 13,74 EUR/ 103,54 kuna počev od 14.5.2010. godine do isplate;

- na iznos od 13,89 EUR/ 104,64 kuna počev od 15.6.2010. godine do isplate;

- na iznos od 19,94 EUR/ 150,23 kuna počev od 15.7.2010. godine do isplate;

- na iznos od 19,63 EUR/ 147,92 kuna počev od 13.8.2010. godine do isplate;

- na iznos od 29,66 EUR/ 223,46 kuna počev od 15.9.2010. godine do isplate;

- na iznos od 23,45 EUR/ 176,69 kuna počev od 15.10.2010. godine do isplate;

- na iznos od 24,69 EUR/ 186,02 kuna počev od 15.11.2010. godine do isplate;

- na iznos od 31,92 EUR/ 240,53 kuna počev od 15.12.2010. godine do isplate;

- na iznos od 32,86 EUR/ 247,61 kuna počev od 17.1.2011. godine do isplate;

- na iznos od 30,03 EUR/ 226,24 kuna počev od 15.2.2011. godine do isplate;

- na iznos od 32,26 EUR/ 243,03 kuna počev od 15.3.2011. godine do isplate;

- na iznos od 31,96 EUR/ 240,83 kuna počev od 15.4.2011. godine do isplate;

- na iznos od 36,53 EUR/ 275,24 kuna počev od 13.5.2011. godine do isplate;

- na iznos od 43,68 EUR/ 329,12 kuna počev od 15.6.2011. godine do isplate;

- na iznos od 54,61 EUR/ 411,46 kuna počev od 15.7.2011. godine do isplate;

- na iznos od 68,23 EUR/ 514,06 kuna počev od 16.8.2011. godine do isplate;

- na iznos od 48,60 EUR/ 366,14 kuna počev od 15.9.2011. godine do isplate;

- na iznos od 43,13 EUR/ 324,96 kuna počev od 14.10.2011. godine do isplate;

- na iznos od 42,69 EUR/ 321,63 kuna počev od 15.11.2011. godine do isplate;

- na iznos od 43,58 EUR/ 328,33 kuna počev od 15.12.2011. godine do isplate;

- na iznos od 48,45 EUR/ 365,03 kuna počev od 13.1.2012. godine do isplate;

- na iznos od 50,26 EUR/ 378,65 kuna počev od 15.2.2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,29 EUR/ 363,83 kuna počev od 15.3.2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,23 EUR/ 363,39 kuna počev od 13.4.2012. godine do isplate;

- na iznos od 51,12 EUR/ 385,18 kuna počev od 6.6.2012. godine do isplate;

- na iznos od 50,65 EUR/ 381,61 kuna počev od 15.6.2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,77 EUR/ 367,45 kuna počev od 13.7.2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,04 EUR/ 361,93 kuna počev od 14.8.2012. godine do isplate;

- na iznos od 44,63 EUR/ 336,24 kuna počev od 14.9.2012. godine do isplate;

- na iznos od 47,89 EUR/ 360,83 kuna počev od 15.10.2012. godine do isplate;

- na iznos od 49,62 EUR/ 373,83 kuna počev od 15.11.2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,34 EUR/ 364,20 kuna počev od 14.12.2012. godine do isplate;

- na iznos od 46,90 EUR/ 353,38 kuna počev od 15.1.2013. godine do isplate;

- na iznos od 45,68 EUR/ 344,17 kuna počev od 13.2.2013. godine do isplate;

- na iznos od 46,42 EUR/ 349,74 kuna počev od 14.3.2013. godine do isplate;

- na iznos od 49,05 EUR/ 369,57 kuna počev od 12.4.2013.godine do isplate;

- na iznos od 43,90 EUR/ 330,78 kuna počev od 14.5.2013. godine do isplate;

- na iznos od 43,98 EUR/ 331,35 kuna počev od 12.6.2013. godine do isplate;

- na iznos od 42,77 EUR/ 322,24 kuna počev od 11.7.2013. godine do isplate;

- na iznos od 43,85 EUR/ 330,41 kuna počev od 14.8.2013. godine do isplate;

- na iznos od 45,36 EUR/ 341,79 kuna počev od 11.9.2013. godine do isplate;

- na iznos od 47,37 EUR/ 356,93 kuna počev od 10.10.2013. godine do isplate;

- na iznos od 47,04 EUR/ 354,42 kuna počev od 13.11.2013. godine do isplate;

- na iznos od 49,42 EUR/ 372,32 kuna počev od 13.12.2013. godine do isplate;

- na iznos od 46,44 EUR/ 349,88 kuna počev od 14.1.2014. godine do isplate;

- na iznos od 48,98 EUR/ 369,04 kuna počev od 11.2.2014. godine do isplate;

- na iznos od 49,80 EUR/ 375,24 kuna počev od 11.3.2014. godine do isplate;

- na iznos od 49,39 EUR/ 372,45 kuna počev od 11.4.2014. godine do isplate;

- na iznos od 47,49 EUR/ 357,84 kuna počev od 13.5.2014. godine do isplate;

- na iznos od 47,67 EUR/ 359,14 kuna počev od 12.6.2014. godine do isplate;

- na iznos od 49,10 EUR/ 369,92 kuna počev od 14.7.2014. godine do isplate;

- na iznos od 50,11 EUR/ 377,56 kuna počev od 13.8.2014. godine do isplate;

- na iznos od 50,29 EUR/ 378,88 kuna počev od 12.9.2014. godine do isplate;

- na iznos od 51,02 EUR/ 384,41 kuna počev od 13.10.2014. godine do isplate;

- na iznos od 52,65 EUR/ 396,71 kuna počev od 13.11.2014. godine do isplate;

- na iznos od 53,04 EUR/ 399,66 kuna počev od 12.12.2014. godine do isplate;

- na iznos od 53,41 EUR/ 402,41 kuna počev od 14.1.2015. godine do isplate;

- na iznos od 53,37 EUR/ 402,14 kuna počev od 1.4.2015. godine do isplate;

- na iznos od 31,06 EUR/ 234,02 kuna počev od 1.4.2015. godine do isplate;

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.444,99EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.435,61EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.200,00EUR.

i

r i j e š i o  j e

VI. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 84,75EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.Tužitelj GS ( u nastavku: tužitelj ) je dana 24.srpnja 2021.godine podnio tužbu protiv tuženika Erste&steiermarkische banka d.d., Rijeka (u nastavku: tuženik) u kojoj zahtijeva da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost odredbe Ugovora br. 2402006- 1031262160/51400607- 5102307524, koji je zaključen između tužitelja GS, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&steiermarkische banka d.d., Rijeka, OIB:23057039320, dana 25.03.2005. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

« 2. CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj »,

zatim sadržane u odredbi čl. 7., koja glasi:

«Iznos anuiteta=CHF VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja», pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, te zahtijeva isplatu preplaćenog kredita za iznos od tadašnjih 20.334,95HRK / 2.698,91EUR, odnosno, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku, tužitelj u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu zahtjeva isplatu preplaćenog iznosa kredita 2.614,16EUR/19.696,42HRK, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno utužene iznose od dana dospjelosti pa do isplate. Zahtjeva i naknadu troškova ovoga postupka.

2.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 25.03.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 2402006- 1031262160/51400607-5102307524, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.418,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor isplaćen je u cijelosti od strane tužitelja. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.14.1.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

2.1.Tužitelj navodi da prema odredbi čl.19.st.1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužitelj podnosi tužbu pred ovim sudom. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018.

3.U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj navodi da je odredbom članka 2. Ugovora ugovoreno da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 23.418,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita. Odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je otplata kredita u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Iznos anuiteta iznosio je 251,83 CHF. Nadalje ugovara se povrat obveza iz predmetnog ugovora po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.

3.1.Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.

3.2.Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom.

3.3. CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti.

3.4.MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta.

3.5. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta.

4.Tužitelj ističe da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (25.03.2005.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,76 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

4.1.Poziva se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, a kojom je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

5. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607- 5102307524 utvrdi ništetnim odredbu čl.2. koja glasi « 2. CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj», zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl.7. koja glasi «Iznos anuiteta=CHF VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.».

5.1.Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora – 4,76. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 20.334,95 kn. Dakle, iznos od 20.334,95 kn predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata.

6.Tuženik je putem pravnog zastupnika dana 15.studenoga 2021. godine podnio podnesak –odgovor na tužbu u kojemu je tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva po više osnova:

- ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari iz razloga jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 26. srpnja 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari;

- osporava se tužitelju status potrošača te tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, a pri tome se poziva na odredbu članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) koja određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova;

6.1.U odnosu na navode tužitelja o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF tuženik u odgovoru na tužbu ističe:

- da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: o Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

- Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

6.2.Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi:

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

• u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude

• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

- da su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

- da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja

- Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

- iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta

- da je svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

6.3. Tuženik je mišljenja da iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. OS (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. OS svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

7. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

• promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

• tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

7.1. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama

8. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime 10 ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

9. Tuženik navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.196,66 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje ne pojedinačne iznose teku od dana dospjelosti do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

10. Tuženik osporava kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje trošak postupka za sastav –opomene pred tužbu iz razloga jer to nije bilo nužno za vođenje predmetnog postupka, te da nije riječ o radnji koja je potrebna za voženje postupka sukladno odredbama ZPP-a Sukladno odredbi članka 152.. 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. U odnosu na materijalni trošak od 500,00 kuna, tuženik ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da je isti trošak i nastao niti na što se isti odnosi. Tuženik ujedno ističe da je punomoćnik tužitelja sukladno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP- obveznik e-komunikacije te da niti ne mogu nastati materijalni troškovi u vidu poštarine i trošak papira i sl.

11. U podnesku od 20.lipnja 2022. kojim se očitovao na navode sadržane u odgovoru na tužbu, tužitelj ističe da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01.09.2003.god. do 31.12.2008.god. a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako predmetni ugovor o kreditu sklopljen 25.03.2005.god. sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presude donesene u kolektivnom sporu imaju se primijeniti na konkretan slučaj. I naposljetku potrebno je napomenuti da su Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH, te Vrhovni sud RH prilikom odlučivanja, u spisu imali poveći broj upravo ovakvih ugovora o kreditu. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela. Deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude – da se ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka utvrde ništetnima, te kondemnatornog kojim se zahtjeva isplata novčanog iznosa nastalog povećanjem tečaja švicarskog franka, dok će se preciznija visina novčanog iznosa odrediti nakon dostave potrebnih podataka od strane tuženika te nakon provođenja odgovarajućeg vještačenja. U posebnim parnicama tužitelji se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnici na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Nadalje, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje odluke jasno navodi na koji način ista proizvodi pravne učinke u postupcima individualne pravne zaštite. Presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je kako su odredbe o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka nepoštena i kao takva ništetne. Svaka promjena mjesečnog anuiteta u odnosu na početno ugovoreni predstavlja razliku u anuitetu koju je tuženik neutemeljeno stekao, što čini iznos zatražen u kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

11.1. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. 3 Dakle, CILJ ništenosti je da se vrati SVE što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani SVE što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institutu ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada govorimo o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana (13. lipnja 2014.god.) korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana (14. lipnja 2018.god.) korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U konkretnom slučaju to znači sljedeće. U odnosu na ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž7129/13 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 13. lipnja 2014.god. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 14. lipnja 2014.god., što bi značilo da tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. 4 U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtjevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018.god. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018.god., što bi značilo da tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. Zbog navedenog tužitelj se protivi saslušanju svjedoka predloženih po tuženiku, no ukoliko sud usvoji navedeni dokazni prijedlog tada je potrebno saslušati i tužitelja kao parničnu stranu.

11.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik smatra kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 u kojoj se navodi cit. « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ».Sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene su ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nema stručnih znanja, a svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te je tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14: Cit. « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. »

11.3.Tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga banka nesporno ima financijska znanja koja potrošač nema. Dužnost je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima je u tome što ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač a da to nije niti znao. 7 Banke su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012). MMF je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u. Također, nesporno je da u predmetnom ugovoru, koji sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Sve navedeno čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala je u trenutku sklapanja ugovora. Banke su znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače, te je potrošač već u trenutku sklapanja ugovora na sebe preuzeo taj rizik a da to nije niti znao. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor prijeboja tužitelj prije svega ističe u odnosu na navedeno potraživanje tuženika prigovor zastare, budući da se prekid zastare po kolektivnoj tužbi ne odnosi i na tuženika. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno Ugovoru kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga ugovorna strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga, a ne i tuženik koji je ugradio takve ugovorne odredbe. Ukoliko tuženik trpi štetu, temeljem vlastitih ugovornih odredbi, onda je za to sam odgovoran, te ne može potrošač biti odgovoran jer on nije sastavio ugovor niti nametao nepoštene ugovorne odredbe. U trenutku sklapanja ugovora tužitelju je bilo poznato da će na ime kredita dobiti u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.418,00 CHF, da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 251,83 CHF. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke obzirom da je jedino navedeni parametar tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. 8 Obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, valja primijeniti gore navedeni parametar. Izračun treba sačiniti na način da se iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta pomnoži s tečajem na dan sklapanja predmetnog ugovora. Dobiveni iznos predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj trebao plaćati banci za vrijeme otplate kredita. No obzirom je tužitelj plaćao znatno veće iznose, tada se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg je tužitelj trebao plaćati.

12.U tijeku dokaznog postupka izvedeni su dokazi i pročitani su: sve isprave priložene spisu,ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102307524 od 25.3.2005. sa planom otplate, dopis tuženika od 11.3.2021.,obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu od 8.1.2008., 1.4.2009., 12.10.2010., 3.5 2011., 6.10.2011., otplatni plan od 1.4.2009., obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013., obavijest o kreditu sa otplatnim planom 15.1.2014.,pregled prometa po kreditu od 31.3.2005. do 20.4.2015., tečajna lista, (sve listovi 9-67),reklamni list tuženika – stambeni krediti (listovi 82-118, 119-121), isprave na listovima 123-145,pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskom vještaka Bojane Galinac, dipl.oec. zaposlene u Galprom d.o.o. od 15.5.2023. (listovi 4-13),pročitan je iskaz tužitelja saslušan u svojstvu parnične stranke na ročištu 13.5.2024.

13.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

14.U ovoj pravnoj stvari na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, analizom pojedinačno izvedenih dokaza, uvida u priložene spise, analizom svih izvedenih dokaza u njihovoj uzajamnoj vezi, na temelju tako utvrđenog ukupnog činjeničnog stanja, utvrđene su slijedeće pravno relevantne činjenice koje su bitne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari:

- tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102307524 dana 25.ožujka 2005.godine kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.418,00CHF u kunskoj protuvrijednosti koja se obračunava po srednjem tečaju banke kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2.Ugovora) prijenosom na tekući ili štedni račun korisnika kredita (članak 3. Ugovora),

- banka je tuženiku odobrila kredit radi izgradnje i adaptacije stambenog prostora- stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu (članak 3.Ugovora)

- ugovoren je rok vraćanja kredita od 120 mjeseci ( 10 godina) od dana puštanja kredita u tečaj (članak 6.Ugovora),otplatom 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, sa iznosom anuiteta od 251,83CHF koji dospijeva na naplatu svakog prvog dana u mjesecu s valutnom klauzulom: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja" sadržanom u članku 7.Ugovora

- člankom 8.Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 05,300% godišnje koja se obračunava primjenom direktne metode, s time da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke kreditora, s time da se interkalarna kamata obračunava u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu i naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku 15 dana od datuma zaduženja

- na sva dospjela, a nenaplaćena novčana potraživanja, kao i na iznos kredita koji se koristi protivno Ugovoru, ugovorena je kamata u visini zakonom propisane zatezne kamate (članaka 9.Ugovora)

-člankom 10. Ugovora određena je obveza korisnika kredita da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, prije korištenja kredita plati 01,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00HRK koja se obračunava s datumom plasmana, uz pravo banke kreditora da za slučaj prijevremenog povrata kredita naplati jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke

- kao sredstva osiguranja vraćanja kredita korisnik kredita se obvezao kreditoru predati 2 komada osobnih mjenica indosiranih od jamaca-plataca, izjavu suglasnosti o zaplijeni sukladno odredbi članka 178.Ovršnog zakona kojom se dozvoljava pljenidba i više od 1/3 primanja sudionika u kreditu, te jamci –platci

- kredit je u cijelosti otplaćen u ugovorenom roku od 10 godina u visini i na temelju po banci obračunatih mjesečnih anuiteta CHF u kunskoj protutvrijednosti prema tada važećem tečaju ustezanjem od mjesečnih primanja korisnika kredita

- nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija.

15.Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku da mu isplati iznose po osnovi preplaćenoga kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli prema početnom tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

16. Među stranka su pitanja prijepora osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne pojedine odredbe navedenoga Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenjivu valutnu klauzulu, te isplata određenih iznosa na ime onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i da li tužitelj ima svojstvo potrošača. Dakle,predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat novčanog iznosa kojega je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

17. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, u nastavku: ZZP) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

18. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

19. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu izgradnje i adaptacije stambenog prostora- stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu. Tužitelj po zanimanju elektrotehničar, zaposleni vatrogasac u JVP Pula,koji je imao jedan stariji stan u [adresa] u kojemu je živio sa suprugom i troje male djece odnosno treće dijete se taman trebalo roditi. Kako je stan bio stariji trebalo ga je malo adaptirati i urediti ( promijeniti prozore, stolariju, podove i izvršiti druge radove) i za financiranje navedenih radova morao je tražiti kredit. On je i tada radio na radnom mjestu vatrogasca, a supruga je medicinska sestra te oboje primaju fiksno određene plaće. Supružnici su planirali da prilikom uzimanja stambenog kredita imaju mjesečnu ratu za otplatu od oko 1.000,00 do 1.200,00 kn ( 132,72-159,27EUR) jer su sa takvom ratom mogli i dalje lijepo živjeti. Kredit je podigao u Erste banci nakon što mu je službenica objasnila uvjete kreditiranja i rekla da za ono što tužitelju treba je najbolje da uzeti stambeni kredit u CHF jer da se radi o valuti čiji se tečaj još od 2. svjetskog rata "nije mrdnuo", da je ta valuta sigurna za razliku od EUR-a za koji tada je HRK bila vezana i da je moguće da taj tečaj i raste i pada. Navela mu je i da svi klijenti uzimaju kredite u CHF. Nije siguran kakav je bio omjer tečaja HRK i CHF niti kakav je bio omjer EUR-a i HRK jer on nije osoba koja je bila vična uzimanju bilo kakvih kredita u banci i njegov prvotni plan u dogovoru sa suprugom bio je da uzme u banci gotovinski kredit za navedene radove. U razgovoru sa službenicom objasnio joj je za što mu treba novac, u koju svrhu i koliko misli plaćati mjesečnu ratu kredita a kako bi s ostatkom primanja obitelj mogla lijepo živjeti. Službenica mu je tada objasnila mogućnost uzimanja stambenog kredita radi adaptacije, navela kako svi uzimaju CHF jer je to stabilna valuta. Tužitelj je to prihvatio, uzeo je stambeni kredit na rok otplate od 10 godina u iznosu od 23.418,00 CHF u protuvrijednosti u HRK. Navodi da se puno "ne kapin u šolde" ( ne razumije se u novac), poslušao je ono što je rekla službenica u banci i u početku je ta otplata bila kako smo on i supruga planirali, ali u kratkom periodu, a puno duže pamti promjenu rate i teškoće u otplati jer je u jednom trenu rata iznosila i 1.800,00 kn / 238,90EUR. Tužitelj je potpisao izjavu da mu se rata kredita svakog mjeseca usteže od plaće i oni su mu skidali onoliko koliko je ta za taj mjesec iznosila rata kredita. Sjeća se da je jednom rata bila tako visoka da ga je tajnica njegova poslodavca zvala da ode u banku provjeriti da nije moguće nastala kakva greška u obračunu. To se dogodilo kada je došlo do naglog skoka. Tužitelj se u sve te detalje ne razumije, u banci su mu rekli da mi je najpovoljnija ta vrsta kredita, napravili obračune, istina da su mu rekli da postoji rizik kod svake valute ali da je CHF najjača i najsigurnija valuta. Ništa se nisu dogovarali oko visine kamate i tečaja i drugih rizika. Zna da je morao putem ovlaštene osobe napraviti troškovnik i elaborat sa svim radovima koje namjerava izvesti u stanu i platiti tim kreditom. To je isto morao platiti i stručna osoba mu je napravila troškovnik sa svim potrebnim radovima, materijalom i cijenama radne snage jer je morao dokazati na koji način je utrošio dobivena sredstva. Kredit je u cijelosti otplatio u roku od 10 godina, isključivo na temelju obračunatih mjesečnih rata CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju koji je tada vrijedio.

20. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinit, iskren i logičan budući da je iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

21. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije i renovacije stana u kojemu je živio sa suprugom i zajedničkom djecom, dakle za privatne obiteljske potrebe radi rješavanja i poboljšanja kvalitete stambenog prostora u kojemu je obitelj s djecom i trećim djetetom na putu živjela, sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj ima svojstvo potrošača.

22. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. ZZP-a ništetne. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

23.1.Odredbom članka 327.stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

23.2. Odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev kao takav dopušten.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle,u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

26. Ugovor o kreditu kojega su parnične stranke sklopile dana od 25. ožujka 2005. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.godine.

26.1.Naime sukladno odredbi članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

27. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

27.1. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

27.2. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

27.3. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

28. Nije od utjecaja ni činjenica da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

28.1.Naime,kako je i ranije rečeno, i iz samog ugovora o kreditu vidljivo je da se radilo o tipskom ugovoru, o ugovoru na obrascu unaprijed sastavljenom od strane banke, na kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, dakle potrošač, te se radilo o nenamjenskom ugovoru, a nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

29. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

29.1. Sud je u ovoj pravnoj stvari izveo dokaz saslušanja tužitelja, a tuženik je tijekom postupka odustao od predloženog dokaza saslušanja svjedokinja ĐSA i FS na okolnost informiranja tužitelja, kako putem reklamnih brošura banke o stambenom kreditiranju, tako i po službenicama banke na način da mu je u dovoljnoj mjeri pojašnjeno ugovaranje odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Međutim, tuženik nije niti predlagao neke druge dokaze kojima bi dokazao da se sa tužiteljem pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i da je tužitelj u cijelosti bio informiran u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope i promjene tečaja ugovorene valutne klauzule.

30.U ovoj pravnoj stvari izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke Bojani Galinac dipl.oec. koja je nalaz i mišljenje dostavila sudu dana 15.svibnja 2023. godine.

30.1. Tužitelj je u podnesku od 11.11.2023. u cijelosti prihvatio utvrđenja sudskog vještaka i sukladno nalazu i mišljenju konačno specificirao tužbeni zahtjev.

30.2.Tuženik je u podnesku od 17.11.2023. naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka i da ne traži saslušanje financijskog vještaka, ali i dalje osporava osnovu novčane tražbine tužitelja.

30.3. Sud je stručni nalaz i mišljenje po provedenom financijskom vještačenju sudskog vještaka radi utvrđenja visine pozitivne kamatne tečajne razlike nastale otplatom anuiteta po Ugovoru o kreditu kojega su parnične stranke sklopile dana 25.ožujka 2025. u odnosu na obvezu utvrđenu prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan isplate kredita prihvatio kao stručan i objektivan te izrađen nepristrano i prema pravilima struke.

31.Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da su tužitelj , kao korisnik kredita, i tuženik kao banka, dana 25.03.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102307524 kojim su, između ostalog, ugovorili, kako slijedi:

- da je korisniku kredita odobren stambeni kredit preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu u visini od 23.418,00 CHF obračunat po srednjem tečaju Banke važećeg na dan puštanja kredita u tečaj,

- da će se otplata kredita vršiti u 120 jednakih mjesečnih anuiteta od 251,83 CHF uz primjenu valutne klauzule odnosno plativo u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja Banke važećeg na dan odobrenja računa,

- promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,30 % godišnje.

30.1.Utvrđeno je da je kredit pušten u tečaj dana 31.03.2005.g. primjenom srednjeg tečaja Banke izraženom u paritetu 1 CHF = 4,7767 HRK primjenom kojeg mjesečni anuiteti iznose :

- 1.202,92 HRK protuvrijednost 251,83 CHF s dospijećem od 01.05.2005.g.,

- 1.213,23 HRK protuvrijednost 253,99 CHF s dospijećem od 01.02.2008.g.,

- 1.225,46 HRK protuvrijednost 256,55 CHF s dospijećem od 01.05.2009.g.,

- 1.218,78 HRK protuvrijednost 255,15 CHF s dospijećem od 01.11.2010.g.,

- 1.211,80 HRK protuvrijednost 253,69 CHF s dospijećem od 01.06.2011.g.,

- 1.204,49 HRK protuvrijednost 252,16 CHF s dospijećem od 01.11.2011.g.,

- 1.190,50 HRK protuvrijednost 249,23 CHF s dospijećem od 01.02.2014.g.,

- 1.190,83 HRK protuvrijednost 249,30 CHF s dospijećem od 01.04.2015.g.,, kao i da je na kraju otplatnog razdoblja Banka tužitelju izvršila povrat preplaćenog iznosa od 147,95 HRK /19,64EUR dana 02.04.2015.godine.

30.2.U tabeli br.1. priloga nalaza i mišljenja izvršen je izračun preplate po Ugovoru o kreditu nastale uslijed primjene valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita i to:

- ukupna kreditna obveza po tečaju isplate kredita iznosi 144.922,61 kn,

- ukupno izvršene uplate iznose 162.550,34 kn,

- povrat uplate dana 02.04.2015.g. iznosi 147,95 kn,

- razlika uplata iznosi 17.479,78 kn, iz čega proizlazi da preplata za razdoblje od 14.11.2008. do 01.04.2015.g. ukupno iznosi 19.696,41HRK odnosno protuvrijednost od 2.614,16 EUR, primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK i prikazano pojedinačno po iznosima i datumima preplata u daljnjem prikazu vještva ( stupac 2. i 3.).

30.3. U nalazu i mišljenju vještakinja je prikazala i tzv. negativne razlike nastale tijekom otplate kredita u razdoblju od 16.05.2005. do 15.10.2009.g. , koje uslijed promjene tečaja ukupno iznose 2.216,63HRK protuvrijednost od 294,20 EUR, primjenom konverzijskog tečaja izraženog u paritetu 1 euro= 7,534500 HRK i prikazano pojedinačno po iznosima i datumima preplata u daljnjem nalaza (prikazu stupac 4. i 5).

31. Odredbom članka 1111.Zakona o obveznim odnosima (("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

32. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 2. i 7. Ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,30 % i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu od 4,7767 švicarskih franaka (CHF).

33.Kako je vještakinja u točki III. predmetnog nalaza i mišljenja dala izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 294,20eura eura odnosno 2.216,63 kuna, tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose.

33.1.Tuženik je mišljenja da mu u pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta, da je odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i niži anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Slijedom navedenoga, i u ovome pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

34. Pogrešno je po ocjeni ovog suda pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

35. Imajući u vidu pravni stav izražen u odluci VSRH od 8. ožujka 2023. pod poslovnim bojem Rev- 1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, primjenom odredaba članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer tuženik nije ni primio iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu, što tužitelj i ne potražuje od tuženika u ovom postupku. Naime, za navedenu razdoblje vještak je u svom nalazu i mišljenju, a prema kojem tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, prikazao iznose anuitete prema tečaju CHF u odnosu na kunu, a koji je bio niži od početnog i za koje razdoblje tužitelj ne potražuje isplatu od tuženika.

36. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 11.11.2023. kojim je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka preciziran tužbeni zahtjev isti je u odnosu na početni tužbeni zahtjev smanjen za iznos od 84,75EUR, a tuženik se nije protivio povlačenju tužbe za taj iznos. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 191. st. 3. ZPP nema značaj preinake tužbe već djelomičnog povlačenja tužbe za koje je ako je tužba povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP. Stoga je, a imajući u vidu da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo u dijelu povučene tu slobodnu dispoziciju tužitelja utvrditi rješenjem o povlačenju tužbe.

37. Tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

38. Prigovor zastare novčane tražbine tužitelja kojega je istaknuo tuženik nije osnovan.

39. Odredbom članka 214. stavak 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

39.1.Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

40.Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

40.1.Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 24.srpnja 2021. godine to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

41. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga obveza je tuženika da tužitelju isplati novčani iznos od 2.614,16EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svakog pojedinačnog novčanog iznosa pa do konačne isplate.

42. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

43. Odluka o parničnom trošku stranaka temelji se na odredbi 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, sve uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj:138/2023,u nastavku: Tarifa/odvjetnička tarifa), obzirom da je i tužitelja i tuženika u ovoj pravnoj stvari zastupao odvjetnik.

44.Tuženik je izgubio spor u ovoj pravnoj stvari u cijelosti, pa je sud kao neosnovan odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parnice u iznosu od 1.200,00EUR.

45. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice koji se sastoje od parničnih radnji poduzetih po odvjetniku kao pravnom zastupniku tuženika za sastav podneska – tužba od 17.07.2021. ( vrijednost predmeta spora : 2.614,16EUR)

-100 bodova po Tbr.7/1Tarife, za sastav obrazloženih podnesaka od 20.06.2022.( očitovanje na podneseni odgovor na tužbu tuženika), 11.11.2023.( očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka),4.12.2023.( očitovanje na tuženikov podnesak)- za svaku radnju po 100 bodova ( ukupno 300 bodova), za sastav podneska od 4.07.2022. -po Tbr 8/ 4- 25 bodova, za zastupanje na ročištu dana 28.06.2022. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima –po Tbr 9/2 -50 bodova, za zastupanje na ročištima koja su održana dana: 20.11.2023. i 13.5.2024.na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno na kojemu su se izvodili dokazi –po Tbr 9/1 –po 100 bodova ( 200 bodova ukupno).

45.1. Mišljenje je suda da je osnovan zahtjev tužitelja za naplatu troškova sastava podneska –opomena pred tužbu, neovisno o tome da je stranka i bez te radnje i izvansudske aktivnosti imala i realizirala mogućnost traženja sudske zaštite svojih prava povrijeđenih u obveznopravnom odnosu sa tuženikom kao davateljem kredita u tzv.G(CHF), a sve obzirom na činjenicu da tužitelj kao potrošač ta svoja prava prvenstveno "crpi" iz činjenice ranije navedenih odluka i pravomoćno okončanog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, i tuženik je kao pravna osoba i novčarska institucija kojoj je to osnovna poslovna djelatnost kao gospodarstvenik i jača strana, putem svojih financijskih službi imala mogućnost i mogla je u svjetlu postojanja pravomoćne odluke u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je sudjelovala kao stranka u postupku ( jedan od tuženika), po izvansudskom zahtjevu tužitelja iznaći prostora i mogućnosti u cilju mirnog razrješenja spornih odnosa povodom postavljenog individualnog restitucijskog zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa koji se temelji upravo na utvrđenjima iz pravomoćne odluke suda u sporu zaštite kolektivnih interesa potrošača.

45.2. Zbog navedenog i obrazloženog razloga obveza je tuženika da tužitelju za sastav podneska –opomena pred tužbu naknadi po Tbr.32.u svezi Tbr 7/1 Odvjetničke tarife -100bodova ili 200,00EUR.

45.3. Tužitelju za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku pripada parnični trošak u iznosu od ukupno 775 bodova ili 1.550,00EUR( vrijednost boda -2,00EUR- Tbr 54. u vezi s Tbr 52/3), te uz pripadajući trošak poreza na dodanu vrijednost(PDV) od 25%-387,50EUR, tužitelju po tom osnovu pripada ukupno 1.937,50EUR.

45.4. Tužitelju isto tako pripada u cijelosti trošak plaćene sudske pristojbe za podnesenu tužbu u elektroničkom obliku - 36,72EUR ( potvrda o izvršenoj transakciji OTP banka d.d.dod 23.07.2021.-list 67a), plaćeno 50% u smislu odredbe članka 7.stavak 1.-2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., u nastavku:ZSP) u vezi s Tbr.7/1 Tarife sudskih pristojbi iz ZSP/1995 i članka 40.ZSP/2018,kao i trošak sudske pristojbe na presudu po Tbr .2/1 Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.) u iznosu od 72,59EUR ili ukupno 109,31EUR.

45.5. U ovoj pravnoj stvari izveden je dokaz financijsko –računovodstvenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku radi utvrđenja visine novčane tražbine tužitelja, a taj je dokaz, po ocjeni suda, bio nužan za vođenje ove parnice, pa je obveza tuženika da u tom dijelu tužitelju naknadi cjelokupan trošak u iznosu od 398,18EUR.

45.6.Tužitelju je na ime troškova ovog parničnog postupka tuženik u obvezi isplatiti ukupan iznos od 2.444,99EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate u smislu odredbe članka 29.stavak 1.ZOO.

46. U preostalom dijelu za iznos od 1.435,61EUR zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice odbijen je kao neosnovan.

46.1. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se naknadi materijalni trošak- izdavanja dokumentacije 75EUR, prema podacima u spisu nije vidljivo na što se odnosi taj izdatak, sve uz napomenu da je i u tužbi od 24.07.2021. u troškovniku, među ostalim troškovima za obavljene radnje punomoćnika tužitelja, popisan "materijalni trošak" -500,00HRK / 66,36EUR po Tbr 44. ranije važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23., u nastavku: Tarifa / 2012) kojom je bilo propisano da odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova ( stavak 1.), dok je u stavku 2. navedeno da se u troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama Tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge te ostali troškovi. Istovjetna odredba sadržana je u tbr.48. aktualno važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. godine.

46.2.Pravni zastupnik tužitelja je u sustavu za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem predao tužbu i sve druge podneske, te je jasno da nije imao izdataka za poštanske ili neke druge usluge, koje, uostalom, spadaju u uobičajeni trošak materijalnog poslovanja odvjetničkog ureda, pa onda nije razvidno na što se onda odnosi materijalni trošak odvjetnika.

46.3. U odnosu na zahtjev tužitelja da se naknadi trošak prijevoza odvjetnika na relaciji [adresa] (88kmx 0,40EURx 3) ili 105,60EUR u smislu Tbr. 49. i 50.Odvjetničke tarife, kao i da mu se naknadi trošak izbivanja iz pisarnice po Tbr.39, za svaki započeti sat po 25 bodova ili ukupno 9 sati odnosno 450EUR, stajalište je ovoga suda da tuženik nije u obvezi taj trošak naknaditi tužitelju neovisno o činjenici da je praktički u cijelosti i kvantitativno i kvalitativno izgubio spor u ovoj pravnoj stvari. Naime, po ocjeni ovoga suda trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda odnosno Stalne službe pred kojom se vodila parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu Stalne službe, te tuženik nije u obvezi naknaditi trošak putovanja i izbivanja iz pisarnice tužiteljeva odvjetnika na ročišta koja su održana u Općinskom sudu u Pazinu, u Stalnoj Službi u Labinu temeljem Rješenja Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. 31 Su 643/2022 od 3. travnja 2023. kojim je određeno je da se Općinskom sudu u Pazinu ustupa 230 parničnih predmeta Općinskog suda u Puli – Pola, a koji su navedeni u tablici od 20. ožujka 2023., među kojima je i predmetni spis koji se ranije u Općinskom sudu u Puli- Pola vodio pod poslovnim brojem P-588/2021.

47.Zbog svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Labinu, 12. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Suzana Korva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba koja se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu u četiri (4) istovjetnih primjeraka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelj GS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],kojega zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Mletačka ulica 12, 2. Tuženik Erste&steiermarkische banka d.d.,Rijeka, Jadranski trg 3a,OIB:23057039320, kojega zastupa generalni punomoćnik Ivan Dilber odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6